Admira ef. Muhića, glavnog imama Medžlisa IZ Karlovac i imama džemata Maljevac šira javnost je upoznala nakon što je napisao pismo dobrodošlice papi Franji, koji je ne tako davno posjetio BiH. Pismo, koje je jedan hrvatski dnevni list naslovio: “Nisam sljedbenik tvoje vjere, ali sam sljedbenik tvojih poruka”, već sedmicama izaziva ogromnu pažnju u Regiji. Na ovim prostorima inače je teško usaglasiti se sa svima, no, Muhićeve poruke mira i neophodne saradnje i suživota su razumjeli svi. Uglavnom svi.
– Nisam imao namjeru da budem u žiži. Htio sam pokazati da činim ono što bih želio da drugi prema meni čini. I to je cijela suština. Vidjeli ste Papin naklon zastavi, vožnju Fordom fokusom, pozdravljanje s djecom. To su detalji koje ne viđamo svakodnevno od naših političara niti od drugih. Pismo u početku uzima simpatije, jer se papi Franji obraćam sa “ti” i to bez titule “papa”. Dakle, jednostavnost. Budimo jednostavni, a ne komplicirani i protokolizirani. Kod nas na Balkanu ni predsjedniku Mjesne zajednice ne možeš se obratiti s “ti”.
Neki bi htjeli da čak i samom sebi govore “vi” kao Kulin ban. Ili se veličina čovjeka gleda u vrsti auta. A šta reći za onog što i nema auto? Jel’ on uopće čovjek! Pomiješale su se vrijednosti. Zato je ovo pismo odjeknulo u Regiji, jer je pisano jednostavno razumljivim jezikom s vrlo bitnim porukama ne samo BiH, nego i svima.
Pismo ću integralne verzije publicirati u zasebnu knjigu na nekoliko evropskih jezika uz osvrte pet kršćana i pet muslimana kao svojevrstan tumač onom praktičnom i pragmatičnom vjerniku i onom koji to nije. Neka se nešto lijepo pročita bez isticanja laži, krvi, puške, prevare, prijetnje. U pismu je naglašena ljudskost i iskrenost, koje su potrebne svima nama, a koje se sve više gube. A to su nam svima vjerske obaveze – kaže Muhić u intervjuu za “Azru”.
Početak ramazana, mjesec posta, bio je povod za ovaj razgovor, no nismo zaboravili propitati ni Muhićevu ljubav prema poeziji, poemi koju je posvetio Havi Tatarević, nesretnoj, a opet hrabroj majci iz Zecova kod Prijedora koja je prošle godine ukopala šestericu svojih sinova, Maljevcu, tom malom mjestu na granici Hrvatske s BiH i njegovim ljudima. O rodnoj Busovači i dvjema diplomama, Zagrebačke medrese i Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, odlučili smo govoriti ipak drugi put…
Mjesec posta zauzima centralno mjesto u našoj muslimanskoj duhovnoj i ukupnoj tradiciji i tokom njega važno je usvojiti univerzalni nalog sadržan u riječi – odricati se kako hrđavih djela, tako i pesimizma i sličnih stanja i reakcija. Da bismo tokom narednih dana uistinu postom ozdravili psihu i tijelo, o kojoj kur’anskoj poruci naročito moramo voditi računa?
– Islam nije samo vjera ahireta i dunjaluka. Islam je vjera i ahireta i dunjaluka. Hoću reći da sljedbenici islama trebaju slijediti sunnet Muhameda, a.s., i tokom cijelih 365 dana klonuti se ovih hrđavih djela i pesimizama. Muslimani se u ramazanu inače odriču onoga što je u biti dozvoljeno. Ono što nije dozvoljeno ono je zabranjeno i izvan ramazana. U ramazanu je u pitanju naša izdržljivost i principijelnost, ustrajnost i želja da kontinuirano obustavimo unošenje hrane i pića u organizam tokom dana bez prisile, dakle dobrovoljno, a isto tako kroz ista ta usta obustavimo i iznošenje ružnog govora, laži, ogovaranja pa čak i da obustavimo slušanje i gledanje ružnog i nevaljalog našim ušima i očima.
Uz to musliman treba i u ramazanu biti produktivan da čini dobro djelo, odvraća od zla, da se vidi kako ramazan utječe na njega, da on zrcali vani u tjelesnom smislu koliko apsorbira ramazan i ramazanske promjene u sebe u duhovnom smislu. Dakle, sve bez prisile uz dobrovoljnost. Odricanje je stepen iznad ovozemaljskog, to svako ne može. Nije svačije kroz selo pjevati. Isto je i s postom, nije svako za ramazana. Mi možemo glumiti, ali ipak u krajnosti to nije to, mi znamo da glumimo, ali ipak nismo ispunjeni.
Samo odricanje od hrane i pića nije upotpunjavanje posta, iako od takvog posta tijelo ima koristi jer se čisti i pročiščava, ali ne i duh. Potrebno je i duh svoj pročistiti. Napraviti jedan “generalni servis” na svom tijelu i duhu i optimistično gledati na to, na nagradu od Svevišnjeg, a pesimizam je u suprotnosti s vjerom i vjernikom.
Da bismo ozdravljali psihu i tijelo, prvo moramo detektirati da li su oni bolesni i treba li im ozdravljenje. Niti jedan čovjek, kako nema iste jagodice na prstima, tako nema ni isti stepen imana u svom duhu i tijelu. To su različiti stepeni vjerovanja ovisno o tome kako se duhovno punimo ili praznimo. Ne trebamo čekati izlječenje nego trebamo promptno djelovati, kako je i islamsko pravilo “seddu zera’i” – bolje spriječiti nego liječiti.
Dakle, svoj duh i tijelo trebamo držati u kontinuitetu, redovno ga servisirati, reprogramirati, reinstalirati, rekonstruirati, readaptirati, refreshirati…, kako bismo u današnjem vaktu odgovorili svim izazovima vremena i obučili se za te izazove da im se znamo adekvatno oduprijeti. E to je ramazan i on to očekuje od nas, a koliko smo uspjeli u tome to svako od nas ponaosob zna. Ramazan ima višeznačne poruke, a Kur’an nas usmjerava u svaku od njih, ovisno koja nam je potrebna, u kojem smislu pa tako i djeluje s ciljem ustrajnosti.
Glavni ste imam Medžlisa IZ Karlovac i imam džemata Maljevac na granici Hrvatske s BiH. Kakve lokalne običaje (adete) njeguju vaše džematlije tokom ramazanskih dana?
– Svako selo ima svoje adete po kojima ih se prepoznaje. Tako je i kod nas u Maljevcu na granici s BiH, kojeg mi odmilja zovemo “centar svijeta”. Kod nas su specifični krajiški običaji koji su preneseni iz Bosne ovamo i malo modificirani u odnosu na izvornost. Primjerice, mi imamo nekoliko zajedničkih iftara tokom ramazana, gdje se okupljamo ispred mesdžida i svako ponešto od jela donese. To je jako efikasno i praktično. Vjerujte, sve se pojede, dok na organiziranim iftarima po kućama zaista hrane ostane, što nije dobro, jer se većina hrane baci.
Na iftarima se još nađe staro “keške”, a to je kuhana pšenica s usitnjenom piletinom, ali i stari hošaf, buredžici, sutlije… Bez kešketa organizirani iftar je nezamisliv. Ono što je raritet jeste da kad se upale kandilji u Bosni, da i mi odmah ezan učimo u Hrvatskoj. Imamo i načelnikov iftar, koji je, usput rečeno, katolik, koji dvadesetak ljudi počasti iftarom. Tako isto i gradonačelnik Karlovca i župan priređuju iftare na koje nas pozivaju. Što se tiče naše tradicije, vjerno se njeguje i baštini možda i pažljivije nego u samoj domivini.
Pričajte nam o stanovnicima ovog mjesta na granici BiH i Hrvatske. Kakvog su mentaliteta, karaktera… sve novčane valute koriste, ničiji su, a mogu biti i svačiji… jesu li gordi, prkosni, ljuti…?
– To su Krajišnici. Većinom Kladuščani, ali ima i Cazinjana i Bužimljana. Od šezdesetih godina počinje naseljavanje na Kordun i koje traje do dana današnjeg. I sada je ekspanzija i ne postoji selo, a da u njemu Bošnjak nije kupio barem njivu. U nekoliko sela postotak Bošnjaka je više od pedeset posto pa čak i do devedeset. Naši džematlije su gordi ljudi, jaki, hrabri koji se samo Boga boje. Elokventnost je izražena. Krajišnici su temperamentni ljudi svjetskih manira. Pa nije džaba deset Krajišnika se ukrcalo na Titanik.
Ljuti su samo onda kada neko barne u njih. Kroz našu blagajnu prođu sve evropske valute, jer kad čovjek donese da plati vazifu (članarinu IZ), onda se ne gleda kakve su pare nego samo koji je omjer prema kunama. Ovdje su sve valute dobro došle. Jednom je jedan džematlija od kuće ponio da plati vazifu za deset godina i muteveliju nije našao kući te se zaputio u čaršiju (V. Kladuša) i sve potrošio. To je ta definicija ljudi. On je naumio jedno, a uradio drugo. To su Krajišnici, blagi a ljuti, ovisi kad šta ustreba. Svoji a ničiji, ponekad i svačiji. Malo je poznato da je velikokladuški “Agrokomerc” pokrenut iz Maljevca od tadašnje poljoprivredne zadruge.
Neki se ovdje deklariraju kao Bošnjaci, neki Muslimani. Naravno, svi su Bošnjaci po svojoj osnovnoj odrednici. E sad, moje nije da sudim o tome niti da mi to bude prioritet ko je s kim bio u ratu, u politici ili negdje drugdje, nego su u saffu svi isti i svima je dženaza ista. Dakle, džamija nas spaja, a ne razdvaja. Dosta smo se dijelili kroz historiju, vrijeme je da se spajamo, da se pomažemo, da zajedno se veselimo i žalujemo. Mi smo isti svi. Lahko je zakuhat’, ali rijetki raskuhavaju. Naš narod je takav i naša uloga je nezamjenjiva.
O vama znamo da ste rođeni u Busovači, 1992., s roditeljima ste došli u Pulu, završili Zagrebačku medresu “Dr. Ahmed Smajlović”, imate diplomu Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, otac ste troje djece, oženjeni, i osim vjerskom službom bavite se i pisanjem poezije. Šta Vas ponajviše inspiriše pri pisanju i zašto Vam je oda kao poetska forma bila najzanimljivija?
– Volim pisati općenito, a posebno poeziju, jer kroz nju stvaram sebi poseban svijet po mojim idealima i u taj svijet puštam samo one osobe koje mom srcu nešto znače. Inspiracija je okosnica pjesnicima, no, meni inspiracije ne nedostaje. Ona je prisutna svugdje oko mene u šta god pogledam, šta god dotaknem. Noć je ljubavnica pjesnicima i u noći se čuda događaju kad pjesnici pera svoja hartijama približe. Inače pišem na temu vjera, ljubav, ljudi i domovina i to je moj kružni tok po kojem vozim. Muhamed, a.s., rekao je: “Sve dok te raduje tvoje dobro djelo i dok te rastužuje tvoj grijeh, znaj da si vjernik”.
Osim što sam imam, u slobodno vrijeme pišem pjesme. Smatram da svaki čovjek koji posjeduje prirodno nadahnuće treba podijeliti s ostalima. Objavljujem često na društvenim mrežama pjesme i nailazim na oduševljenje mojih pratilaca. Pošto je vrijeme ramazanskih blagdana vjerovatno će biti i manje objavljivanja, jer sve iziskuje vrijeme. Ali, objavljivat ću, jer ono što se ne pročita kao da i nije napisano. Odom iskazujem stavove prema ljudima. Naravno, i meni kao autoru je drago da izmamim osmijeh na lice, a ne samo onome kome je pjesma namijenjena. I to mi je svojevrsna satisfakcija kad nekoga usrećim stihovima. Ima li išta ljepše kad nekome osmijeh na lice izmamiš! Pa to je sadaka.
Jedna poema je posebna po svemu, historija je, svjedok najcrnje bh. tuge, nazvali ste je “Hava, majka Prijedorčanka”. Havina porodica Vas je zamolila da se na dženazi njenim sinovima obratite prisutnima, a Vi izrazili želju da jednog njenog sina spustite u kabur. Kad ste upoznali majku Havu?
– Majku Havu upoznao sam daleko ranije, u ezelu kad je sve samo duša bilo. Sreli smo se na dunjaluku prije tri godine u Zecovima kraj Prijedora. To je bio neopisiv susret. Nakon suočenja s kokardom na naprsju jednog prolaznika na korzu u Prijedoru odmah sam otišao kod majke Have, iako nisam ni znao gdje živi. Ali saznao sam haman u sekundi. Moram priznati da sam za majku Havu samo čuo i ništa više. Njeno držanje, govor, njene suze, mimika, njena mahrama, toplina…, sve me je to pogodilo i u momentu osvojilo. Nema insana na svijetu koji pred majkom Havom suzu pustiti neće. On tada ne diktira šta će raditi.
Moje “kako si” upućeno njoj i njeno “dobro sam” nemaju veze s ovim svijetom. Ko sam ja da je pitam “kako si”, znajući da su joj ubili šest sinova i muža! Ubili su je sedam puta. Raskomadali je na sedam dijelova. Ubili su sedam svjetova, sedam dunjaluka. Ali, osim toga, njeno srce je veće nego Kozara i jače nego išta drugo na ovom svijetu. Usprkos tome majka Hava je još živa. Još ima troje svoje djece, dva sina i kćerku. Majka Hava živi u meni, u vama, u svima nama. Ona živi u svakom Bošnjaku, u svakom čovjeku koji osuđuje zlo i koji se suprotstavlja ubijanju, zločinu i genocidu. Držao sam je za ruku kad je zadnji put pomilovala tabute svoje djece i muža, bliže rodbine, njih trideset iz Zecova, i bio ponosan na nju jer je ona naš ponos, simbol ljubavi, nade, života, simbol svake majke u BiH.
Tada su tražili da se ja obratim u ime porodice, iskazujući meni čast da sam i ja dio njih. Moj prijatelj Ferid Krak, zamjenik načelnika Općine Cetingrad (HR), i ja smo najmlađeg sina Nishada spustili u kabur. On kod nogu, ja kod glave. Gledamo se i spuštamo. Tada sam osjetio blizinu nečega meni neobjašnjivoga, iznad mene, kao da me gleda. Tada sam osjetio ajet iz Kur’ana u kojem se govori da nisu mrtvi oni koji su poginuli na Allahovom putu, živi su. Osjetio sam Nishadovu dušu u Zecovima na mezarju. Svi bismo trebali otići u te Zecove i vidjeti majku Havu, heroinu bosansku. Ona je živa. Prkosi vremenu i ubicama svoje djece. Drago mi je da je i Elmedina Muftić počela pisati o majci Havi. To nama treba. Ta istina se mora čuti.
Nemoguće je živjeti izvan konteksta vremena, ali je li uopće u konzumerističkom društvu moguće živjeti filozofiju: Nije stvar u tome da ne posjeduješ ništa, već u tome da ništa ne posjeduje tebe?
– Jedno drugo ne isključuje. Nama su svima puna usta ahireta, a da pritom dunjaluk ostavljamo samo za sebe, onda kada nas niko ne vidi. To je licemjerno. Put do ahireta je dunjaluk, baš ova dunjalučka njiva. Bez dunjaluka se ne može živjeti. On nam je darovan da preko njega dođemo na ahiret. Sve u mjeri treba biti, umjereno. I Muhamed, a.s., nas uči da svoj stomak rasporedimo na troje: zrak, vodu i hranu. Jedno drugo ne isključuje. Oni se nadopunjuju kad je sve s mjerom. “Jedite i pijte, ali ne pretjerujte” – kur’anska je maksima. U vjeri ne treba pretjerivati ni u čemu. Vjernik ne smije biti isključiv. Mi ljudi imamo obavezu i prema samome sebi, prema svome tijelu, ali ne smijemo mu robovati. Robovati ne smijemo nikome osim Svevišnjem Bogu.
Šerijatski brak izvan okvira IZ nema učinke valjanosti
Sukob dviju tradicija, odnosno dviju filozofija života, istočnjačke i zapadnjačke, vidljiv je u Bosni, i reflektira se i na prakticiranje vjere. U BiH posljednjih godina sve je veći broj sklapanja šerijatskih brakova. Što je pravo svakog pojedinca. Dok se jedni sklapaju zbog stvarne namjere stupanja u bračnu zajednicu, ima i onih koji se sklapaju zarad takozvanog šerijatskog zabavljanja, šta god taj termin, koji se udomaćio među bošnjačkim krugovima, značio. Kako islam tumači šerijatski brak i vjenčanje, pitali smo Admira ef. Muhića:
– Šerijatsko vjenčanje ili šerijatsko sklapanje braka je javni čin i ima svoje uvjete pa prema tome niko nema pravo u tajnosti nikoga vjenčati, niko nema pravo to raditi van institucije (IZ), jer takav čin onda nije valjan. Zašto? Postoje pravila unutar Šerijata koja se moraju ispoštovati. Recimo, ako je u sekularnom društvu dozvoljeno sklapanje braka samo s jednom ženom, to je i po Šerijatu tako jer kako sutra objasniti u nasljedstvu imovine prema djeci iz više brakova ako država ne priznaje osim jedne žene i zašto svoju djecu praviti onda “jetimima”.
Nije samo naći dva svjedoka i osobu koja će nas vjenčati. To je najlakše, ali izvan okvira IZ takav brak nema učinke valjanosti, jer niko ne stoji iza njega i niko nema pravo ozakoniti nešto što nije u njegovoj nadležnosti i čak o pitanju šerijatskog braka.
Dakle, institucija IZ je najodgovornija za to. Kod nas u Hrvatskoj šerijatsko sklapanje braka ima učinke građanskog sklapanja braka i prema tome nije potrebno ići kod matičara nego samo kod imama koji je matičar u IZ i to je riješeno.
Ono što pojedinci rade “cirkus” od šerijatskog braka nema veze sa Šerijatom, a pogotovo sa islamom. Prema tome, cijeli život kod čovjeka vjernika muslimana treba biti protkan Šerijatom, a ne samo kada je riječ o sklapanju braka. Mi Šerijat možemo provoditi u svojoj kući, u svom životu držati se šerijatskih propisa od buluga (šerijatskog punoljetatva) pa nadalje. To vrijedi i za ašikovanje, odnosno zabavljanje ili upoznavanje.
Šerijat ne znači samo šerijatsko sklapanje braka, nego cjeloživotno provođenje propisa islama u svom životu: namaza, posta, zekata, pravednosti, čistoće, tačnosti, ljubaznosti, ophođenje s ljudima… Sve je to Šerijat i ima uporište u islamu. Samo svođenje islama na namaz ili samo u džamiju je sakaćenje Šerijata. On podrazumijeva potpuno, a ne parcijalno primjenjivanje islamskih propisa.