“Bosanci, meni najmiliji gosti, uvik u autu dovedu makar osobu više negoli auto more primit’. Kako priđu granicu, nije jasno. Čin parkiraju, ispadaju vanka s osmijehon, ko da nisu putovali 5, 6, 7, 8 sati po najvećoj vrućini. Puten, kažu, stali u Jablanicu, donili ti malo pečenoga, pa u Blagaj, donili ti urmašicu, a u Metkoviću kupili marmeladu od nektarina, mislili ponit kući, ali in se sviđaš pa ti dali i to. Grle te i ljube, iako se prvi put vidite. Rezervirali su apartman na sedan dana, a lovu potrošili drugi dan ujutro. Nesritni i nikakvi spremaju se kući, povest će i rođaka nazad, trevili ga jutros na plaži, doša samo na dan. Kako su ti se uvukli pod kožu, daš in pet dana gratis. Rođaku također. Oni plaču od sriće, ti jecaš. Pitaju te šta ti je, ne znaš ni sam. Otad ste najboji prijateji pa zimi, dakako, ideš u njih…” – ovo je dio osvrta na bosanske turiste koji ljetuju u Hrvatskoj, a koji je na svom Facebook profilu prošle sedmice objavila Makaranka Dada Batinić.
Tekst u kojem Batinić na duhovit način, osim Bosance, opisuje Italijane, Nijemce, Engleze, Čehe, Amerikance postao je regionalni hit. Ko je Dada Batinić, koja je tako vješto stereotipe o narodima pretvorila u humor? Da bismo je našli, valjalo nam je prvo “zaviriti” u stranice telefonskog imenika.
Prvi Batinić, pogodak, nije joj rod, ali joj zna oca. On nam je dao broj u roku od deset minuta, samo dok je isprovjeravao sve cifre.
Dada nam se javila iz Splita.
– Nisam očekivala da će tekst izazvati ovoliku pažnju. Sad me se odjednon sjetila rodbina u desetome koljenu, ne mogu izać’ masne kose u grad i dekomodira me cijela situacija. Makla sam se malo s fejsa dok se sve ne stiša, ali nastavljam pisat’ za Index. hr – kaže nam Dada.
Dada Batinić je rođena u Makarskoj. Terapeut je refleksologije (nauka o liječenju i iscjeljivanju, u kojoj se vjeruje da postoji vitalna energija koja određenim putanjama kruži kroz cijelo tijelo, te prodire u svaku živu ćeliju organizma), a također i piše. Baka Danica joj je bila najveća inspiracija da napiše zbirku priča i objedini ih u knjigu naziva “Bapske priče”.
Koja književna forma Vam je najzanimljivija? Šta pišete trenutno?
– Objavljivala sam u lokalnim novinama priče o babi, a nakon par godina sam pričice sakupila i povezala u knjigu “Bapske priče”. Nisam posebno pismena, ali mi je bio gušt. Knjigu sam tiskala u vlastitom izdanju, zafaljujući ćaći koji je prodao “komad ledine” Rusima. S obziron da nemamo više zemlje za prodaju, pišem jer mi je pisanje drago. Volim nasmijavat ljude pa su to uglavnom šaljivi tekstovi. Stoga, ne smatran se književnicom već osobom koja umije napisati vic. Volim čitat romane, ali, kad je pisanje u pitanju, najdraža forma mi je priča.
Zašto Vam je Bosna mila?
– Smatran da narodu koji je toliko propatio, a pritom, i usprkos tome, zadržao humor i otvorenost, treba odat poštovanje. U Bosanaca se prioritet zna: merak, pa sve ostalo. Bosanci su narod koji se “nekako snađe”; skupi se za jedan dan mora ili se ide stopom, nabavi se rezervni dio za mašinu koja je izašla iz proizvodnje prije 50 godina i slično. Poznajem i gospođe koje su za vrijeme bombardovanja svako jutro pravile frizuru da ne bi izgubile samopoštovanje. Možda je glupo govorit’ o frizuri u doba rata, ali meni je ona pokazatelj dostojanstva, karaktera i volje da se u najtežim trenucima, shodno mogućnostima, od ničeg napravi nešto.
Kad ste se prvi put sreli s bosanskim turistima?
– Ispod kolodvora je bilo bosansko odmaralište pa bi Bosanci, sjedeći navečer na zidiću ispred odmarališta, duhovitim opaskama uključivali prolaznike u razgovor i zezanciju. U tim situacijama i tinejdžerskim godinama neizostavno se završi na plaži, neko donese gitaru i svira se “Krivo je more”. Pjevač ima najmanje sluha od svih prisutnih, ali i takav zainteresira prolaznike. Sakupi se ženskih, najprije šmrckaju, a onda plaču jer ih je, saznajemo, neko ostavio prije dan-dva. Bosanci ih tješe sa: “Pusti ga, ba, vid’ mene!”.
U tekstu kažete da vas zimi zovu sebi u Bosnu, jeste li se odazvali nekom pozivu?
– Odazvala sam se sitnim pozivima na kafu, a u Bosni već imam prijatelja kod kojih boravim. Još nisam stigla sve zahtjeve na fejsu prihvatiti ni pogledati, ali doći će i to na red pa ćemo se družit’, dopisivat’, posjećivat’ i slično.
Dolazim prošle godine na Jadran. Ljepši je od svih mora svijeta. Svi hoteli puni, još u Sarajevu sam birala odmor tipa – idem pa gdje se zaustavim. Baška je puna, stanica je Promajna. Gospođa s kartonom na kojem piše: “Izdajem apartmane” je ispred mene. Vidi bosanske table, i sakrije karton. Odem u Split, popijem kafu, vratim se do auta, kontam ptica se rasteretila, kad ne, neko je pljunuo šoferšajbu. Eh sada, je li veći civilizacijski i kulturološki domet to ili pašteta i paradajz na plaži?
– Razlika između paštete i ispljuvka je drastična. Pašteta ne ugrožava kulturu (a ni okoliš, ako je bacite u smeće). S ispljuvkom je obrnuto.
Većina Hrvatske o Dalmatincima misli da su lijeni, atraktivnog naglaska, puni sebe i temperamentni. Biste li dodali ili izbacili štagod od ovih stereotipa?
– Živjela sam u Londonu, putovala po svijetu, prošla po Hrvatskoj, ali nigdje nema ovdašnje bahatosti i arogancije. Muškarci se odgajaju da budu mamini sinovi, a kad se takav oženi, žena ne zna je l’ se udala ili rodila. Zna samo da se namirila na jednoga s poteškoćama u razvoju. Žene se odgajaju da takvim tipovima dozvole da budu pametniji od njih. Srećom, taj nedostatak nadoknađuju umišljenošću. Temperament dolazi do izražaja jedino u slučaju kritike ili na utakmici. Još jedan stereotip je jugo. Naime, svaka “greška” se jugom može opravdati. Naprimjer, mirna, tiha i povučena žena nožem izbola svekrvu 37 puta. Svi se čude šta je bilo nevisti, a onda se ispostavi da je taj dan jugo utralo sparinu u kuću. To se odmah tretira kao ubistvo iz nehata.
Kad je vama Dalmatincima priša? Objasnite nam tu životnu filozofiju.
– Priša je kad ti se piša ili sere. Ostalo more čekat’. To nije filozofija, to je lijenost. Ako ste mlada Bosanka u vezi s Dalmatincem, ono što sad zovete opuštenošću i nonšalancijom, u braku ćete zvati nemarom i glupačom (ovo zadnje ćete govorit’ sebi).
Pustimo sad šalu nastranu. Pametna ste Vi žena pa ste tako lijepo stereotipe pretvorili u sarkazam i nasmijali Regiju, barem onu koja koristi društvene mreže, no, govoreći o Italijanima, Bosancima, Česima, Englezima… niste zaboravili kritizirati ni Vaše sugrađane na moru. Dakle, volite se šaliti na tuđi, ali i na svoj račun, što je zdravo. Fali li nama na ovim prostorima takvog humora, zdravog humora?
– Smatram da ljudima fali zadovoljstva, sreće, smijanja, bezbrižnosti… Teško je u današnje vrime doći do ičeg zdravog, pa taman bio i humor. Toliko smo svi ugroženi brigom, negativnošću i strahon da to polako crpi naše zdravlje, sposobnost i snagu. Neki nepovratno odu, a neke humor vrati u život. Smatram da svaku tešku situaciju treba najprije prihvatiti, a odmah zatim pronać’ u njoj nešto čemu bismo se mogli smijati. Ko traži, taj i nađe.
Jeste li od onih žena koje nervozu liječe šopingom i šta najviše volite da kupujete?
– Najviše volim ne kupovat’, a najdraže mi je kad se rodica udeblja 15 kilograma pa mi da svoju odjeću. Ne osciliram u težini pa neman potrebe često mijenjat’ garderobu. Ako mi se štogod iskida, odem u second hand dućan pa kupim. Mrzi me valjat’ se po podu, istežući kičmu, u trenerki za sto eura. Na iće i piće mi nikad nije žaj potrošit’, a kupim i koju knjigu.
Odakle su Batinići?
– Baba mi je iz sela Makra (selo po kojem je Makarska dobila ime), a dida se rodio 30 koraka dalje, isto selo, drugi zaselak. Neko kaže da su Batinići iz Bosne, neko kaže iz okolice Imotskog, ima raznih ideja i teorija. Meni je svejedno. Ja sam odavde, a u stoljeće sedmo se ne namjeravam vraćat’.
Bavi li se Vaša porodica turizmom, ako da, koliko dugo ste u tim vodama?
– Moja porodica se uopće ne bavi turizmon, nemamo niti dana iznajmljivačkog staža. Dovršili smo kuću prije tri godine, zahvaljujući prodanom komadu zemlje. Dolaze mi isti prijatelji svake sezone, stisnemo se u dvi sobice, a isto tako se stiskamo i kad ja odem do njih. Tekst je nastao na temelju osobnog zapažanja, susjedi iznajmljuju, a i na rivi se svašta vidi.
Kažete da ste bili u Londonu, kojim povodom?
– U Londonu sam studirala, živjela i radila, dobila sam stipendiju za refleksologiju, završila uz to i svih šest stupnjeva engleskog jezika (tzv. Cambridge), u međuvremenu zaboravila zadnja četiri stupnja… U Makarskoj stalno boravim od 2011. godine.