– Rat je završio, ali vrijeme nije izbrisalo patnju, nije je čak ni umanjilo. Jedina razlika između svježeg poratnog vremena i sadašnjosti jeste što sam možda na neki način naučio da živim s tim. Ne, nije to navika, nisam otupio, nego sam donekle uspostavio neku vrstu duhovne ravnoteže između onoga što je bilo i što nosim u sebi i onoga što se trenutno živi. Imam običaj reći i to je neka duboka istina, da je moj život (i ne samo moj) raspolućen na dva dijela, onaj do jula ’95-te i ovaj drugi, poklonjeni dio nakon jula ’95-te. Kao da putujem u nekom nadnaravnom prostoru između ta dva svijeta koji se nikako ne mogu spojiti, u isto vrijeme se nikako ne žele i ne mogu razdvojiti. A oba su moja – kaže za “Azru” mr. sc. dr. Ilijaz Pilav.
Tokom devedesetih bio je ratni hirurg, hirurg u ratnoj bolnici Srebrenica, nakon rata je ponovo hirurg. Specijalist je Opće hirurgije i subspecijalist Grudne hirurgije. Radi na Kliničkom centru u Sarajevu u Klinici za Torakalnu hirurgiju. Na ovom mjestu smo i razgovarali, uoči njegovog odlaska na četvrti Marš mira. Kao i prethodna tri puta i ovogodišnje “Bosansko hodočašće”, kako naziva put kojim su Srebreničani krvavog jula 1995. godine pronalazili izlaz na slobodnu teritoriju, počet će u Nezuku. Svako bi, kaže on, barem jednom u životu trebao obaviti ovakvu vrstu hodočašća, jer je ovaj put jedna velika masovna grobnica i na njemu se odaje počast svima onima koji su ubijeni, koji su nađeni, ali i onima čije kosti nikad neće biti nađene.
Medicina umjesto elektrotehnike
– Ovo je istovremeno i historija koja se dešava i koju generacije koje dolaze moraju održavati, a radi istine o onome šta se desilo jula 1995. Radi istine koja se neprestano nastoji ugroziti, negirati i ispisati historiju dragučijom od one koja se stvarno desila. Jednog dana će, moramo biti svjesni toga, prestati dženaze. Šta onda? Ljudi će doći na mezarja da obiđu članove porodice koje su izgubili, a Marš je nešto što će da raste. Svjedoci smo njegove snage i zato je važan – objašnjava Pilav.
Odakle početi priču s herojem u bijelom koji nikada, baš kao ni njegove kolege u ratnoj bolnici Srebrenica, za hiljade i hiljade obavljenih operacija i spašenih života, od ove države nije dobio zvanično “Hvala”? Da li ovu priču početi od njegovog izlaska iz Srebrenice, najtežim operacijama koje je “naživo” radio, gubitku brata, prijedlogu rezolucije o Srebrenici, gorkoj spoznaji da danas dželat slobodno šeta Bijeljinom, a Bošnjak ne zna je li mu general Armije RBiH, pritom zvanično oslobođen u Haagu, heroj ili ne?
Većina medicinskog osoblja napustila je Srebrenicu na samom početku rata. Od prvobitnih 45 ljekara, farmakologa i zubara, na kraju ih je u ovom gradu ostalo samo četvero. Kasnije im se pridružila i jedna doktorica iz Bratunca, i jedna koja je tek bila završila studij medicine.
U ljeto 1992., jedan od tih ljekara – dr. Nijaz Džanić je ubijen. Preostalih pet – Ilijaz Pilav, Avdo Hasanović, Fatima Dautbašić, Branka Stanić i Ejub Alić na svojim plećima su iznijeli sav teret brige o 50.000 ljudi u opkoljenom gradu.
Skloni smo vjerovati da bi ljekari za ovakvu hrabrost u Americi bili primljeni u Bijeloj kući uz sve počasti. Pilav i još nekolicina ljekara, koji su među zadnjima napustili ratnu bolnicu Srebrenica, ali tek kad su 11. jula zbrinuli gotovo 200 ranjenika, u BiH nisu imali takvu vrstu počasti.
Kad je svojevremeno izjavio kako u slučaju Srebrenice nema nevinih, posao je tražio sve do 1997. godine.
– Do marta 1997. godine bio sam bez posla, počev od toga da nisam bio primljen na Kliniku u Tuzli, gdje sam prethodno boravio. Po prelasku iz Srebrenice mi je bilo obećano da ću nakon što se odmorim desetak dana tu odmah početi raditi, međutim, nisam bio primljen.
Nakon toga prelazim u Sarajevo, obilazim sve moguće medicinske ustanove, u svima bivam dočekan na jedan fin, ljudski način, potapšu me po ramenu i onda odem kući, zaboravljen istog trenutka nakon što izađem. Da bi negdje u martu 1997. godine naišao na razumijevanje direktora Hitne pomoći Alije Mulaomerovića, koji me primio na moje veliko iznenađenje. Od tada radim svoj posao – govori on.
Pokazuje nam knjigu “Iznad ništavila-hirurgija u ratu u BiH 1992-1995”. U ukoričenim stranicama su i fotografije iz ratne bolnice Srebrenica. Na jednoj do kosti mršavi Ilijaz. Imao je 28 godina kada je počela agresija na našu zemlju. Sve vrijeme pričamo o ratu, no, rijetko ko se, kada je riječ o ovom malom gradu u Istočnoj Bosni, vraća na period prije rata.
Zaboravlja se da je Srebrenica spadala u red visoko razvijenih općina. Bila grad mladosti i cvijeća i istinska turistička oaza. Malobrojni nisu čuli za Guber vodu i njena ljekovita mineralna izvorišta.
– Za razliku od većine mojih kolega koje poznajem, čiji je san bila medicina, moj izbor nije bila medicina. Želio sam i birao nešto drugo, elektrotehniku, a onda me čudni splet okolnosti odveo na medicinu. U gimnaziji sam se pripremao za elektrotehniku i samo zato što nisam htio da studiram na fakultetu koji se nalazi u Lukavici promijenio sam odluku na dan kad sam trebao predati dokumente po dolasku u Sarajevo. I sasvim slučajno otišao na medicinu. Prošao prijemni i izgleda da su događaji birali mene, valjda je to sudbina. Diplomirao sam u decembru 1989. godine sa 24 godine, a 3. januara 1990. godine počeo raditi.
Nijednog trenutka nisam imao dilemu hoću li se po završetku studija vratiti u rodnu Srebrenicu. Kada sam polagao hirurgiju, a ovo govorim zbog sudbine koja me zadesila, dobio sam desetku, i moj profesor je tada izgovorio jednu rečenicu koje možda u tom momentu nisam bio svjestan, rekao mi je: “Rijetko dajem desetku, ukoliko odlučiš da se baviš hirurgijom ovdje na Kliničkom centru, dođi kod mene i ja ću učiniti sve da se zaposliš”. A ja sam kao iz topa njemu odgovorio: “Tamo gdje ja idem meni hirurgija nikad neće trebati”. Bliska budućnost me je demantirala na najbrutalniji mogući način.
Tamo gdje sam otišao počeo sam se baviti hirurgijom u nezamislivo teškim uslovima. Vratio sam se 1990. godine kao mlad momak u Srebrenicu s namjerom da organiziram svoj život. Dolazi 1992.godina, 17. aprila mene rat zatiče na dežurstvu u praznom Domu zdravlja, nema ni pacijenata ni kolega, nikoga. Ja i medicinski tehničar ostajemo do pet sati poslijepodne u Domu zdravlja i gledamo kako se ljudi iz civilnog preoblače u vojna odijela. U isto vrijeme pristižu informacije da su u Bratunac, koji je na deset kilometara od Srebrenice već ušle Šešeljeve jedinice i da se dešavaju ubistva – sjeća se naš sagovornik.
Prvih dana je bio vojnik, a potom je vojničke čizme, redenik metaka, pušku…, zamijenio bijelim mantilom. Bolnici je bio potrebniji, jer vojnik se možda na bojnom polju u to vrijeme i mogao nadomjestiti, ali hirurg nije. Ljekara je jednostavno falilo, a neko je morao spašavati ljude i zbrinuti ranjenike.
Kao živa rana bole i danas sjećanja na posljednje sate provedene u bolnici.
– Bolnica je bila prepuna ranjenika, svježih ranjenika, i onih koji su bili otpušteni, ali su se koncentrirali na krug bolnice i u bolnici, jer ljudi nisu imali gdje nakon što je grad pao. Kada govorim o brojkama, uvijek ističem neku rezervu, jer ne znam jesam li bio potpuno svjestan i tad, a kamoli ovoliko godina poslije, tvrditi da je brojka tačna, ali otprilike je bilo 200 ranjenih ljudi u bolnici.
Niko od bolničkog osoblja nije imao dilemu šta uraditi, niko, ponavljam niko, nije želio napustiti bolnicu i grad prije nego što se zbrinu ranjenici. Nikakav plan evakuacije nije postojao. Šta uraditi u tim momentima? Najlogičnije je bilo zatražiti pomoć UNPROFOR-a, njihova isturena baza je bila nekoliko stotina metara od bolnice na ulazu u Srebrenicu, a glavni kamp je bio u Potočarima.
Otišli smo do te baze, razgovarali s nekim vojnicima, oficirima, koji su već bili postavili bodljikavu žicu na kapiju.
“Mi ne želimo da se miješamo u sukob”, rekli su nam.
Nismo imali vremena voditi pregovore, u naletu bijesa rekao sam da će kamioni, a već smo ih našli i premjestili ranjenike iz bolnice u njih, ući kroz ovu kapiju, bila ona otvorena ili zatvorena.
Nijednog trenutka niko nije ni pomišljao da ostavi ranjenike, prvi zadatak je bio pobrinuti se za ranjenike pa onda za sebe. Prevezli smo ranjenike u tu isturenu bazu, u kojoj su naknadno, vidjevši da nemaju kud, otvorili kapiju, a odatle su ih oni svojim kamionima prevezli u kamp u Potočarima.
Muško ljekarsko osoblje je znalo da će krenuti kroz šumu, žensko je imalo izbor, ili im se priključiti ili krenuti prema Potočarima. Neke od žena također su prema slobodnoj teritoriji krenule kroz šumu.
Spašavanje ranjenika
Izgubljen si, nastavlja naš sagovornik, ranjenici su evakuisani, grad izgleda sablasno, 500 metara dalje su četnici… Iz pošte, gdje je bila jedna ekipa vojnika ARBiH, koji su odlučili sačekati ljekare i izvesti ih iz Srebrenice, zadnji put se pokušala uspostaviti veza s vlastima u Sarajevu, da im se kaže da je Srebrenica pala. Niko nije bio raspoložen za razgovor.
– Pretpostavljam da niko tada nije imao šta da nam kaže – prisjeća se Pilav.
Srebrenicu je napustio 11. jula u popodnevnim satima, a na slobodnu teritoriju sa svojom ekipom došao u večernjim satima 16. jula 1995. godine.
– Da sada slušam nekoga kako mi priča svoj doživljaj, a da nisam svjedok, mislim da bih s nevjericom to slušao. Jer, dešavale su se takve scene da vam se, naprosto, čini da su one moguće samo u nekim filmovima. A to je neopisiva golgota. Strašna. Na svakom metru, od prelaza linije enklave, pa svih tih 100 i više kilometara, koliko smo prešli, bila je smrt.
Prelazimo preko livade, niti imamo mogućnost brzo je pretrčati niti pronaći neki zaklon. Brisani prostor. Postali smo meta. Nemamo kuda. Pucaju po nama. Masa ljudi je tu, padaju mrtvi oko tebe, u mojoj grupici u kojoj sam se nalazio jedino ja ostajem uspravno i još jedan momak koji nosi plastičnu flašu s vodom, i njemu metak prolazi iznad prstiju. Vidim kako voda izlazi iz te flaše. Da zalegnem ne znam šta ću dobiti time, jednostavno samo nastavite da idete, ako vas pogodi, pogodi. Je li to neka moja vanvremenska uobrazlija? Ne znam. U tom momentu ne osjećate strah.
Ovakvih scena je bilo mnogo, i ovo je samo moje iskustvo. A, znajte da je svako na tom putu imao svoju tešku priču, također – govori Pilav.
Tih krvavih devedesetih, on je zašio mnoge rane, no, ko je poslije rata zašio njegove rane? Spava li, pitam ga.
– Da, ja spavam, ali ni dvadeset godina poslije ne može se zaboraviti. Vrlo često i danas imam snove koji, neću da ih nazovem noćnim morama, ali snove koji govore o onome što je proživljeno. Sanjam rodno mjesto, najkrvaviju borbenu liniju prema Srbiji koju znam, sanjam ljude koji ginu na tom položaju, gdje pada dnevno više od tri hiljade granata, sanjam ratnu bolnicu i krike ranjenih kojima nemamo ponuditi ni najobičniji analgetik, ljude nad kojima radimo operacije naživo, sanjam vrlo često i oproštaj s mojim bratom na raskrsnici na izlazu iz Srebrenice, kad on očekuje od mene da dam odgovor kojim putem treba ići, a na to nepostavljeno pitanje zanijemite, jer ne znate koji je pakao gori; postoje dva puta u pakao, a ne znate koji je gori. I onda on odluči da ide u Potočare, a ja u šumu. I ja eto preživim, a on biva pronađen u masovnoj grobnici u Pilici.
Pilav ima još jednog brata i sestru, oboje su stariji od njega i žive u BiH. O njemu ne znamo mnogo privatno, izuzev da je najmlađi u porodici, da je vrstan hirurg i doktor medicinskih nauka, koji danas živi u Vogošći. Samozatajnost je, uvjerava nas brzo, njegov izbor.
– Ma privatno baš i ne volim o sebi. Kad se čuva, zato se i zove privatno. Nego, da su nam sad obrnute uloge, da sam ja sad na vašem mjestu u ulozi novinara, ovu temu bih postavio malo drugačije. Pitao bih, zašto u Vogošći, pa bih vam ja odgovorio da ne znam… A, onda bih vas podsjetio na neke događaje iz 1993. godine, kada se pričalo o nekim ponudama za razmjenu teritorija, Vogošća i Ilijaš za Srebrenicu i Žepu… I, onda, eto poslije pada Srebrenice veliki dio preživjelih se naseljava baš u Vogošću i Ilijaš, gdje i danas žive. Slučajno, zar ne? – kaže on.
I kao što reče naš ugledni književnik Dževad Karahasan u jednom od svojih posljednjih intervjua: “Valja nam živjeti sa sviješću da se Srebrenica dogodila, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodila, valja nam, o užasa, živjeti s onima koji su to učinili, valja nam živjeti sa sviješću da će se to ponoviti. Nadajmo se ne opet u Bosni…”.
Ilijaz Pilav će napisati knjigu o Srebrenici. Ima pravo na to i obavezu. Svjedočio je na mjestu događaja o pokolju nezapamćenom od Drugog svjetskog rata.
– Oni koji su preživjeli imaju obavezu da govore istinu, i imaju obavezu da je govore glasno – kaže on.
Negiranje genocida prelazi u bezočnu vulgarnost
O usvajanju rezolucije o Srebrenici i negiranju genocida do i s one strane Drine:
– Teško je mirno pričati o ovoj temi. Očito je da se tamo još nije rodio neki Wili Brant koji bi bio spreman da klekne i iskreno prizna… Neko bi samo da malo pogne svoju glavu, a i to pod uvjetom da dobije pozivnicu. Sasvim je jasno da smo još daleko od kritične mase koja bi bila sposobna da se suoči s istinom i da je prihvati. I dalje se snažno negira genocid i dalje se svim silama nastoji prekrojiti istina i umjesto nje servirati laž kao njena zamjena. I onda postane jasna i potvrđena teorija oca nacije Dobrice Ćosića kojom objašnjava potrebu da lažu.
Kad je riječ o rezoluciji, vjerujem da će biti usvojena, jer su to velike sile odlučile, a u kom obliku u odnosu na nacrt, vidjet ćemo. I da budem iskren, ne čine to oni ni zbog Srebrenice ni zbog genocida, nego vjerujem zboz pokušaja da se malo olakša savjest odgovornih, koji nisu, a mogli su spriječiti genocid. I u nacrtu te rezolucije je jedna veoma važna stvar, pored osude počinitelja genocida, govori se i o zabrani negiranja genocida. Ta stavka bi mogla kasnije proizvoditi i pravne posljedice za negatore. A upravo je negiranje u posljednje vrijeme toliko brutalno i bahato da prelazi u bezočnu vulgarnost. Mislim da je to, možda, i ključna stvar zbog koje se svim silama nastoji odbiti rezolucija.
Kako je Crni spasio 192 čovjeka
Brojna su svjedočanstva o nadljudskim naporima koje su Pilav i kolege poduzimali tokom srebreničke golgote. No, ovo je priča iz Žepe, koja se odigrala nakon pada helikoptera 1995. godine.
– U proljeće 1995. sam se osjećao iscrpljenim do krajnjih granica. Zato sam odlučio da izađem na nekoliko dana iz enklave i odem u Žepu. Poslije četiri-pet pokušaja uspio sam početkom maja stići u Žepu. I upravo tokom mog boravka desila se poznata nesreća u kojoj je srušen helikopter na tajnom letu prema enklavi. Bilo je mrtvih i teško povrijeđenih. Ova priča je posebna zbog jednog od tih ranjenih. Jedan od teško povrijeđenih bio je momak koga su, čini mi se, zvali „Crnjo” ili „Crni”.
Imao je tešku povredu glave. Prognoza mu je bila loša. Bila mu je neophodna neurohirurška operacija. Nisam bio sposoban za to. Nisam to nikad radio. Do mene je došao njegov rođak s kojim sam se dobro poznavao i pitao me kakva je situacija. Objasnio sam mu sve otvoreno. Rekao sam o kakvoj se povredi radi i da za njega nije moguće u ovim uslovima ništa uraditi. Rekao sam da umire i da sam ja nemoćan. Primio je to bez riječi. Ubrzo se vratio s još jednim čovjekom, kazavši da je to otac… Morao sam i njemu ponoviti nešto slično što sam već rekao Huremu. Otac je onda tiho drhtavim glasom izgovorio: „Doktore, halal vam život moga sina… samo pokušajte…” Naježio sam se i zanijemio. Ne znam šta sam mislio u tom trenutku. Ne znam o čemu sam razmišljao ni kasnije. Ali, kao da više nisam bio u stanju da sam donosim odluke, kao da mi je nešto preuzelo mozak… Ne mogu to opisati. S ove distance to mogu analizirati.
Nisam više imao kud, nisam mogao naći opravdanje ni u vlastitom neznanju, nakon riječi oca jednostavno sam to morao uraditi. Pokušati.
Stavio sam pacijenta na sto i počeo operaciju glave koju nikad nisam radio. Kao da se preda mnom otvorila knjiga i kao da sam čitao koji potez moram izvesti. Moja ruka je bila vođena Božijom voljom.
Operacija je trajala punih pet sati. Bio sam iscrpljen toliko da su me iznijeli iz ambulante.
Da, Dževad Džebo „Crni” je preživio ono što je u takvim okolnostima bilo nemoguće preživjeti. Ja sam otvorio glavu i uradio operaciju koju nikad prije nisam, a da toga nisam bio ni svjestan.
Nakon toga sam dugo razmišljao o svim mojim upornim pokušajima da dođem do Žepe, o svim olujama koje su me pokušale spriječiti, a koje su, zapravo, samo odgađale moj dolazak do pravog trenutka.
Dževad Džebo je preživio i dobro se oporavio. Nakon pada Žepe prešao je šumom u Kladanj. Čuo sam da je nakon što je saznao da se negdje u Žepskim planinama nalazi grupa izgubljenih ljudi, Crni se sa još dvojicom momaka iz Kladnja vratio pješke u Žepu i u planinama pronašao 192 čovjeka izgubljena nakon pada Srebrenice i doveo ih na slobodnu teritoriju.
Koliko je ta jedna operacija s Crnjom spasila života. Danas, kažu, živi u Americi.
[nggallery id=832]