Bekan u klimaksu

Piše: Redakcija

Nema ništa smješnije od muškarca koji načne pedesetu a sve se nešto hoće. A hoće, zna se, nazor vratit’ godine. E, ne ide to tako lako.

E, i ovaj naš lik je zagazio u pedeset i petu i počeo pisat’ novu knjigu života. Do sada je bio priznat u društvu, na vrlo cijenjenom mjestu, i to rukovodećem, ništa se u gradu i entitetu nije moglo odlučit’ da on nije aminov’o. Ma, krupna riba u tim krugovima. A ne izgleda nimalo opasno. Više k’o kakva napirlitana tetka na minderu – riđe kose i iste takve brade, umilne face, svijetlih očiju. Onako kad gleda u insana čovjek bi pomislio kako se nateže da izvrši veliku nuždu. Unatoč tome, društven je i simpatičan, zna se opustit’, ne pravi od svoje funkcije nikakav bauk, što mu ide u prilog pa je omiljen kod gradske raje.
Ne može ga mimoić’ da barem jednom u toku dana ne udari šetnju po glavnoj gradskoj džadi i ne popije kafu u nekom od šminka kafića. Redovan je k’o mala nužda.

Rijetko se odvaj’o od supruge. Čim se završi s poslom, on nju pod ruku i promenada. Da ih svi vide. Da vide kako se oni šetkaju k’o Ada i Buda. Da vide kako se vole i kako su im prstići isprepleteni k’o u tinejdžerski vakat. A bogme i da čaršija primijeti pa malo i promahala da izgledaju bolje nego ikad, da se ima s čim, da se ima para i za sitnu raju.
Sve to tako bi do prije nekoliko mjeseci. Kad ukinuše zajedničke šetnje. I kad se ovaj riđobradi prest’o viđat’ na špici sa svojom ljubljenom dragom. Kako to obično kod nas biva, raja se malo izdošaptavala, propitala njemu bliske saradnike i ubrzo se sastavile kockice. Pukla priča, a pukla i bruka.

On je ostavio ljubav iz tinejdžerskih dana. I naš’o ljubav svog života. U kancelariji do svoje. Ništa neobično, reklo bi se. Šablonski. Da nije ova koferuša pored kofera donijela u ovu amantizaman ljubav pride i troje sitne dječice.

Bila udata za nekakvog hohštaplera kome ni Interpol ne može ući u trag, a kamoli ona. Šta reći, bila vezana za čovjeka od kriminala koji malo dođe pa malo ode sve dok nije neku veliku valu odradio pa se nogir’o iz zemlje potpuno. I ostavio je samu s dječicom. Ona kud će – šta će, valja djecu odgajat’ sama bez muške ruke pa skontala zgodnu priliku i uvalila se ovom našem hairliji na moćnoj funkciji.

A njemu valjda zabremedet kad je s mlađeg i još pride okorjelog kriminalca prešla na njega. Ufur’o se da je bolji od njega. Zna on ovu svoju, ne bi ona s konja na magarca. K’o da mu čujem misli: Blago meni kad u ovim godinama garim k’o momak! Duplo mlađe od sebe iza sebe ostavljam. Kad sam mog’o ovog njenog ždrijepca pregazit’, gdje će mi kraj?!

Čim je s ovom koferušom svio gnijezdo, napustio je suprugu i dijete. Iziš’o i on s koferima. Nije zaker’o oko stana, vikendice, ukupne imovine. Zabeles’o se, ponio samo lične stvari i otiš’o bez frke. Bar je tu isp’o gospodin. Rek’o ženi da se zacop’o i da sebe odsad vidi samo s njom i njenom djecom.

I evo tako je već izvjesno vrijeme. On ne ispušta njenu djecu iz vida. Vozika ih po treninzima, izletima, kolačima i sladoledima. Redovni su na velikom gradskom bazenu. On kupi novine i izvrne se na ležaljku dok se njegova pozajmljena djeca prskaju i ludiraju u bazenu. Naravno, vas  butum svijet ih krajičkom oka prati. On riđ, a djeca k’o gar. Veze s vezom nema.

Pošto je poznat jer mu je funkcija poznata, ima tu i šaljivih komentara. Poneko mu dobaci: “Blago tebi, jarane, ti djecu i sa šest banki praviš k’o kakav mladić…” Ovaj se cereka pobjednički.

Za to vrijeme čaršija se ne smiruje. Zluradi komentari pucaju na sve strane.
Pogotovo kad se zna da su ga raja još puno ranije prozvala Bekan. A evo i zašto: Jedne prilike on se sa stranačkim kolegama, nakim đavolima što po vascijeli dan smišljaju psine, uputio na imanje jednog njihovog da k’o biva okrenu janje na ražnju. Usput kupili janje i pošto je uspon povelik, ostavili svoja bijesna auta najbliže što su mogli, a oni se uputili na vikendicu pješke. I poveli bijelo janje sa sobom. A kad je trebalo janje zaklat’, tu je nast’o problem. Ko će – niko ne zna. Niko i ne smije. I tako su vijećali sat-dva šta da urade a da janje ne ostane u životu, jer su se nameračili na mladu janjetinu. I tada je on nadoš’o.

– Objesimo ga!

Svi su, normalno, pod djejstvom alkohola, utren pristali i svezali štrik oko glavuše jadnog janjeta, zakačili ga na banderu, postavili na nakav drveni sto i izmakli nesretnom janjetu tlo pod nogama.

E, tako je ovaj, kad su se svi otrijeznili nakon što su potamanili sve janjeće pečenje zajedno sa zaporcima, dobio nadimak Bekan.

Čini se da je bekan i u životu. Sad se samo osmjehuje. Ali, osmjehuje se i njegova žena. Zna ona dobro s kim je živjela. Kaže, rodila se otkako ga nema. Ne mora se svaki dan posebno sređivat’ da bi oni prošli čaršijom i pokazali se k’o kakav slavni napirlitani par.

„Eno mu ova kancelarijska fufa s prikolicom pa nek nju k’o trofej pokazuje. Hvala Bogu da sam ga se kutarisala. Stao po stare dane da se kofrči. Nema tu muška zglave. I ova to zna nego ispala joj ova moja budala k’o zgodna prilika – još malo dok ne padne s funkcije” – na pitanje jedne moje dobre prijateljice kako će ona sad, žena k’o da joj je težak kamen pao s pleća, odgovori. I na kraju priče zabrinuto doda: „Samo da mi se ne vrati.”

Teško da Bekan može naći put kući. Nije on pas. Prije da će završit’ karijeru pod koferušinim nogama.
Mekećući.
Onako, ahjana ahjana… zablentavljen k’o ovca. Pardon k’o obješeno janje.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti