Postoje ljudi koji nemaju ništa drugo osim ljubavi prema jednom sportskom klubu za tu ljubav i omiljeni dres spremni su učiniti sve, pa i mnogo toga lošeg. Nogometni huligani su jedna posebna kultura, ali neodvojiva od stanja u društvu. Huligani nisu sami sebi svrha, njih rađa siromaštvo i besperspektivnost radničkih predgrađa
Sredinom jula ove godine, u Sarajevo su došli neki, ne baš tako ugodni i ne baš tako dragi, ni tako rado viđeni gosti. Bili su to navijači nogometnog kluba “Lech” iz poljskog grada Poznana, koji su u glavni grad naše zemlje došli kako bi pratili susret svog tima i FK “Sarajevo”, prvaka BiH. “Lech” i nije klub koji se može pohvaliti da pripada višem evropskom nogometnom staležu, nije to “Barcelona”, “Bayern” ili “Manchester United”. No, ima “Lech” ono što veći, trofejniji i bogatiji klubovi nemaju – najorganiziranije, najvjernije, najvatrenije, ali i najopasnije navijače u Evropi, profesionalne huligane koji žive za nerede i pravljenje problema gdje god se pojave. Bilo da se nađu u Irskoj, Švedskoj, Londonu ili Sarajevu, poljski huligani siju strah i uznemirenost. Oni koji se nadali da će građani Sarajeva biti pošteđeni, bili su debelo u krivu.
Za one koji ne znaju, Vogošća je sarajevsko predgrađe, desetak kilomatara od centra glavnog grada države, nastanjeno uglavnom srednjom klasom, te relativno mirno i sigurno kada je riječ o kriminalu. Relativno izolovana od centralnih dijelova Sarajeva, sa mnogo parkova i zelenila, te stanovništvom sastavljenim od službenika, poduzetnika ili medijskih radnika, Vogošća se činila kao gotovo idealno mjesto za podizanje djece ili mirne penzionerske dane. Sve do jednom, do onog trenutka kada je postalo jasno da je centar gradića okupirala velika grupa nepoznatih, stranih, neprijateljski nastrojenih ljudi koji su tukli šetače/prolaznike i uništavali ono što im se našlo na putu. Bili su to navijači “Lecha”, smješteni u jednom hotelu u Vogošći, gradiću koji takvo nešto nikada nije vidio. Vjerujemo da takve scene nije vidjelo ni Sarajevo, ni Bosna i Hercegovina. Prvi put je neka strana (kada kažemo “strana”, mislimo na navijačke grupe izvan zemalja ex-Jugoslavije) došla ovdje, počela praviti nered, napala domaće stanovništvo, porazila domaće navijače i natjerala ih u bijeg te i zauzela jedan komad teritorije, makar nakratko.
Rimska legija
Navijački neredi, tuče i lomljenje javne imovine nisu nepoznati ovdašnjoj javnosti, čak i u relativnoj mirnoj Vogošći dešavali su se sukobi navijača FK “Sarajevo” i navijača zeničkog “Čelika”, kao i manji nemiri među fanovima lokalnih sarajevskih koji su ovdje odigravali niželigaške utakmice. No, ono što se desilo u noći 14. na 15. juli ove godine nije bilo viđeno. Pred prestravljenim stanovnicima sarajevskog predgrađa koračali su navijači “Lecha”, ali nisu to bili dječaci željni adrenalina, bili su to muškarci u svojim srednjim tridesetim, u odličnoj formi, savršeno organizirani i međusobno uvezani, koračajući poput nekakve rimske legije, disciplinirano i zastrašujuće, pjevajući svoje himne, od kojih se lokalcima ledila krv u žilama, iako nisu razumjeli ni riječi. Bilo je jasno da su ti mišićavi, nabildani i nasilni muškarci mnogo više od obične navijačke grupe željne lomljenja i tuče s bilo kim. Bilo je jasno da su navijači “Lecha”, zapravo, nešto kao vojna jedinica, doduše bez oružja, ali s “uniformama”, taktikom, vođama i potčinjenima, logistikom, himnom, čeličnom disciplinom i fanatičnom željom da se bori za ono što se smatra svojim.
Ipak, dobro organizirani i po zlu čuveni poljski huligani nisu usamljen primjer, ni u Evropi ni u svijetu. Oni su dio šire, vrlo dinamične i vrlo dobro uvezane navijačke scene, povezane s politikom, posebno s ultradesnim političkim sferama i pokretima. Tako smo došli do paradoksa da je nogomet – sport nastao među radničkom klasom, onom koja bi trebala naginjati lijevim političkim idejama – danas prešao politički na desnu stranu, i to na onu najekstremniju. Zašto? Šta to privlači muškarce u srednjim tridesetim da putuju u udaljene gradove i zemlje i tamo prave nerede, dobiju kamen u glavu ili batine od protivničkih navijača ili završe u zatvoru, kažnjeni debelom novčanim kaznom ili čak protjerani, uz zabranu putovanja u inozemstvo.
Pitanje nasilja na nogometnim terenima nije samo sigurnosno pitanje, kojim se moraju baviti policije, sudovi i tužilaštva. To je i psihološko, ekonomsko, političke, te primarno sociološko pitanje. Pitanje nogometnog huliganstva pitanje je siromaštva i besperspektivnosti, kada se stadion čini kao druga ljepša kuća, a društvo koje se okuplja oko kluba, kao druga, bolja porodica.
Engleska je zemlja proleterska
Nogomet je vrlo stara igra, mnogo starija od FIFA-e, UEFA-e i moderne marketinške euforije. Postoje indicije da se nekakva primitivna preteča modernog nogometa igrala čak i u Kini i u Starom Egiptu, s loptom od životinjske kože, napunjenom životinjskim iznutricama ili ljudskom kosom. Igra lopte bila je poznata u Zapadnoj Evropi još od pamtivijeka i igrana je s ogromnim brojem igrača, a loptu su kilometrima ganjali stanovnici nekoliko sela. Prvi pisani trag nogometa zabilježan je 1171. u Engleskoj, a kralj Edward II je 1314. zabranio igranje loptom, ljut jer stanovništvo ne želi vježbati gađanje lukom i strijelom, nego radije šuta loptu. Lopte su igrali i sluge i vitezovi i kraljevi, poput Henrija VII, te prvog i jedinog engleskog predsjednika, kontroverznog Olivera Cromwella. Nogomet opisuje čak i Shakespeare u drami “Kralj Lir”. Igra s loptom, iako konstantno osporavana i zabranjivana, ipak je stalno dobivala na popularnosti, no od njenih početaka, sve do danas pratili su je nasilje i huliganstvo.
– I pored svega što je za njega vezano, nogomet se vraćao, uvijek popularniji, naročito među radničkom klasom, koja je igru vidjela kao svoj ispušni ventil i način da se socijalizira s ljudima sličnog društvenog statusa. Ali, ovi susreti nisu uvijek završavali civiliziranim manirima. Bez jasnih pravila i bez sudija, igra bi se pretvorila u nasilje. Bilo je prihvatljivo pretući protivničke igrače, usput uništivši i njhove vlastite stvari i ponekad, uništavajući kuće i poslovnu imovinu protivničke strane. Broj igrača znao je, u nekim okolnostima iznositi i do 1000 ljudi, tako da se ne treba čuditi jer je situacija često izmicala kontroli. To je bio takav problem početkom 1800. da je uveden i poseban zakon prema kojem je svako ko igra loptu na javnoj cesti – trebao platiti globu – piše portal History.co.uk.
Bogati Englezi su voljeli svoje igre, golf, tenis, polo, kriket i lov. Siromašni su voljeli igrati i gledati nogomet i to je bio i ostao njihov sport. Krajem 19. stoljeća, britanski veliki gradovi su naglo rasli, u njih se slijevala radnička sirotinja, tražeći posao u industriji, radeći za malu plaću i živeći u malim i prljavim iznajmljenim stanovima. Rad je bio naporan i nehuman, ali je bio, ipak, ograničen na 12 sati. Ostatak dana su radnici bili slobodni, imali su i slobodnu nedjelju i to vrijeme su nekako trebali popuniti.
Pitanje je bilo kako i čime, s obzirom na to da su radnici bili siromašni i ne baš raspoloženi za operu ili pozorište. Trebalo je nešto veliko, nešto što će privući najveći mogući broj ljudi i što će ljudima pomoći da zaborave na jadnu svakodnevicu i egzistenciju. Neko od savjetnika kraljice Viktorije se sjetio nogometa, te igre koja je do kraja 19. stoljeća imala etiketu prljave, nasilne, seoske zabave. Kraljici Viktoriji se dopao prijedlog i stigma s nogometa je skinuta, no nije skinuto prokletstvo nasilja. Iako kodificiran pravilima tokom 1863., koja su manje-više na snazi i danas, uvođenjem sudija i jasne granice između igrališta i publike, nogomet nije prestajao biti mjesto gdje je nasilje bilo treće poluvrijeme utakmice.
Godine 1885. britanska štampa izvještavala je o onome što se dešavalo poslije prijateljske utakmice između “Prestona” i “Aston Ville”. Nakon što je “Preston” odnio pobjedu sa 5 : 0 “Aston Villa” je na protivnike poslala svoj „drugi” tim, grupu odabranih razbijača, koje štampa naziva „hooling roughs”. Uslijedila je tuča svim raspoloživiom sredstvima, štapovima, kamenjem, cijevima, a jedan igrač je “Prestona” od batina izgubio svijest. Iduće godine štampa je zabilježila da su se navijači “Prestona” tukli s navijačima “Queens Parka” na lokalnoj željezničkoj stanica. Godine 1905. nekoliko navijača “Prestona” je nakon utakmice s “Blackburnom” završilo na sudu zbog ozbiljnih optužbi za huliganizam, a među uhapšenima je bila „pijana i izubijana 70-godišnja starica”.
Ravno osamdeset godina je engleski nogomat bio sinonim za nesportsko ponašanje van terena i mimo njega. Huliganska kultura je bujala u siromašnim radničkim pregrađima gradova kao što je Liverpool, gdje su se na zidove velikog i slavnog stadiona Anfield Road naslanjale radničke kućice. Za ljude koji su živjeli u tim malim, mračnim stanovima, stadion i nogomet su bili jedina moguća i dostupna zabava. Klub je bio svetinja, njegove boje, dresovi i grb bili su relikvija, odlazak na stadion bila je neka vrsta hodočašća. Nije stoga čudno što su se formirale navijačke grupe koje su za svoju klupsku boju bile spremne uraditi baš sve. Tako je siromaštvo rodilo huligane i huligansku kulturu i životnu filozofiju, prema kojoj je Britanija bila poznata sve do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Nogometno huliganstvo tada je bilo poznato kao „britanska bolest”, no ono je danas gotovo iskorijenjeno u toj zemlji. Nakon nekoliko katastrofalnih incidenata s desecima mrtvih i teških nereda koji su doveli do toga da engleski nogomet bude izbačen iz svih evropskih takmičenje, tamošnje vlasti su uvele nekoliko strogih pravila, koja su važila za sve. Na stadionima nije više bilo alkohola, uvedena je nulta tolerancija na nasilje, huligani su završavali u zatvoru na dugogodišnjim robijama. Revolucionarni sistem „jedna karta – jedno sjedište – jedan gledatelj”, gdje svako ko ustane tokom utaknice biva kažnjem, pretvorio je nekada najopasniju sportsku ligu u svoju porodičnu zabavu za srednju klasu. Na britanskim stadionima, do prije tri decenije najopasnijim na svijetu, danas vlada pozorišna atmosfera, sve zahvaljujući dobrim i strogim zakonima, koji su nogometni huliganizam poslali u zaborav.
Šta mi čekamo?
Poljska: Zemlja dobrih katolika i huligana
Engleska više odavno nije nogometna sila, ni kada je riječ o evropskoj tituli ni o navijačima. Neformalnu huligansku krunu danas drže Poljaci, a njihova navijačka scena glasi za najorganiziraniju, najekstremniju i najopasniju u Evropi. Poljska ima dugu tradiciju nasilja na nogometnim terenima, još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Sedamdesetih godina jača politička desnica, nasuprot vladajućim komunistima koje desnica pokušava izgurati s vlasti. Desnica tokom sedamdesetih i osamdesetih godina nalazi svoju podršku među nogometnim navijačima, dok su komunističke vlasti pokušavale od javnosti sakriti postojanje problema s navijačima ekstremistima. Od tada do danas, niti jedna poljska vlada nije uspjela stati u kraj nogometnim huliganima.
– Već je 2006. bilo jasno da je poljski huliganizam mnogo gori nego onaj iz mračnih dana engleskog hulganizma u osamdesetim. Gotovo svaki poljski klub ima grupu navijača ogrezlu u huliganizmu. Danas je jasno da je engleski nogometni huliganizam tek sporadična i veoma kažnjiva pojava. U aprilu 2006. na utakmici između varšavskih gradskih klubova “Polonia” i “Legija”, 1300 policijskih specijalaca, naoružanim suzavcima i puškama s gumenim mavcima nije uspjelo kontrolirati 3000 navijača prisutnih na utakmici – kaže Wikipedija.
Stadion kao drugi dom
– Prije svega, navijače za stadion veže ljubav prema klubu i odanost prema svojoj navijačkoj grupi te još i određenoj lokalnoj zajednici, gradu, naselju …Cilj svakog pripadnika navijačkih skupina je da se pojavi u što većem broju, kako na svom stadionu, tako i na svim mogućim gostovanjima … Danas se u toj masi sakupljaju baš svi intelektualni staleži društva pa i ljudi s raznim zanimanjima. U toj grupi ne poznaju se nikakve podjele, ne propagira se baš nikakva politika, a jedina politika je ljubav prema voljenom klubu… Ta opuštenost i bezbrižnost je zanimljiva mladima, pa od malena žele biti dio skupine navijača, gdje možda čak nalaze i više ljubavi i poštovanja nego u sopstvenim domovima – kaže B.A. 35 – Sarajlija, zaposlen kao turistički radnik, vjerni navijač FK “Sarajevo”, koji prati svoj klub iz utakmice u utakmicu, putujući s njim gdje god klub igra.
Dnevnik navijača
“Na jednom gostovanju na koje smo krenuli u zapadnu Hercegovinu (Široki Brijeg – koju godinu prije ubistva Vedrana Puljića) baš cijeli dan smo se vozili po najvećoj mogućoj ljetnoj vrućini u autobusima bez klime… Čak se zbog policije ZH Županije i njihovog zakona nije uopće konzumirao alkohol, jer su svi trebali da budu testirani alkotestom. Svakom navijaču je to velika žrtva, ali baš svi su ispoštovali. Od Sarajeva do tog grada imali smo samo jedno stajanje i okrepljenje, a put je trajao oko 7 sati u jednom smjeru. Kada smo došli pred Široki Brijeg, njihovi policajci su uradili pretres autobusa i baš sve je proteklo u najboljem redu…
Svi smo jedva čekali da izađemo na stadion da podržimo naš klub, ali nikad nismo to uradili. Autobus je uz policijsku pratnju počeo da napušta taj grad nekim sporednim putem. Na početku smo mislili da je to put prema stadionu koji je sigurniji, ali kad samo shvatili da se vraćamo nazad u Sarajevo izletjeli smo iz autobusa. Ispred nas je bio parkiran policijski auto i autobus nije mogao nazad pa smo autoputem krenuli pješke nazad da gledamo utakmicu. Bilo je ljudima smiješno kad su nam trubili iz auta. Nakon nešto vremena dočekala nas je policijska blokada na ulazu u Široki…
Vraćeni smo u buseve bez nekih većih incidenata, ali i dalje nam niko nije objasnio zašto nismo išli na stadion. Od tada pa do Jablanice nismo uopšte izlazili iz busa, jer su bili krajnje neljubazni iz policije koja nas je preuzela u HNK-u. Pokušali smo nekoliko puta da stanemo na fin način da se okrijepimo, jer je puno ljudi bilo gladno i žedno. Ali, jedan od organa reda u Konjicu, kad smo krenuli iz autobusa, potegao je pištolj na nas, a bili smo stvarno goloruki i s dobrim namjerama. To je u autobusu izazvalo revolt i neki su krenuli uprkos pištolju vani. Nastalo je guranje s policijom, čak je i pucano u zrak.
To masu nije smirilo već je tuča nastavljena i navijači su dobili konačno svoje kad je policija pobjegla. Kupili su ono što im treba u obližnjim granapima. Nakon toga policijsko pojačanje nas je čekalo nešto dalje. Upali su u autobus s dugim cijevima i nasumice su izvukli neke koji su trebali da budu krivci uz veliko pendrečenje. Poslije toga i sličnih situacija drugarstvo među tom grupom još više poraste …” – priča nam vjerni navijač FK “Sarajevo”.
80.000 huligana na ulicama Beograda
Nogometno huliganstvo nije bilo nepoznanica ni u bivšoj Jugoslaviji, mada o tome nije pričano, niti istraživano. Demoliranje tuđih stadiona i gradova, kamenovanje tuđih autobusa, napadi na sudije i tuče s navijačima, bili su realnost koja je gurana pod tepih.
– Godine 1974. bio sam u vojsci u Beogradu, raspoređan kao vojni policajac. Čuvali smo red na utakmici između “Partizana” i “Hajduka”. Bili smo raspoređeni na trgu Slavija i vidio sam kako iz jedne ulice dolazi oko 50.000 navijača “Partizana”. S druge strane, prema njima je išlo 30.000 navijača “Hajduka”. Kada su sukobili, nastao je opšti haos, lomili su sve pred sobom, prevrtali su tramvaje i automobile. Niko to nije mogao zaustaviti – priča stariji Sarajlija, koji je pred svojima očima doživio navijačke nemire sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Lijevo – desno
I svi nogometni huligani nisu isti. Oni se dijele na lijeve i desne, zavisno od političke opcije kojoj su klubovi naklonjeni. Zanimljivo, veliki je broj desno nastrojenih klubova na prostoru nekadašnjeg Istočnog bloka, u Rusiji, Češkoj, na prostoru bivšeg DDR-a, kao i u Poljskoj, u kojoj je desno ekstremna scena tijesno povezana s navijačkom kulturom i huliganizmom.
Lijevi: Manchester United, Genk, Sturm Graz, Celtic, Bayern Minhen, Olympic Marseille, Boca Junior (ARG), Olympic Marseille (FRA), Hapoel Tel-Aviv (ISR)
Desni: Levski Sofia (BUL), Juventus (ITA) , Dinamo Zagreb (CRO), Lech Poznan (POL), Lazio (ITA) , Inter Milan (ITA), Crvena zvezda, Dynamo Dresden (GER), Real Madrid (SPA)
Jugoslavija je umrla na stadionu
Iako ne postoji opća saglasnost kada se Jugoslavija raspala, mnogi za taj datum uzimaju 13. maj 1990. i utakmicu između “Crvene zvezde” i “Dinama” na zagrebačkom Maksimiru. Izbili su neredi, Zvonimir Boban je udario policajca Refika, navijači “Zvezde”, među njima i zloglasni Arkan, demolirali su stadion i bilo je jasno da od bratsva i jedinstva više nema ništa
Heysel: Najgore i najbolje
Najcrnji datum u historiji evropskog nogometa je 29. maj 1985. Tog dana je u Bruxellesu igrano finale Kupa evropskih prvaka između “Juventusa” i “Liverpoola”, tada najvećeg i najjačeg evropskog kluba, evropskog šampiona iz 1984. Ono što je za “Liverpool” trebala biti rutinska utakmica pretvorit će se u najveću sramotu. U jednom trenutku engleski navijači, koji su se prema izjavama očevidaca „ponašali kao životinje”, probili su zaštitnu ogradu koja ih je dijelila od navijača prvaka Italije. Navijači “Juventusa” pokušali su pobjeći sa svoje tribine, no ona se urušila pod težinom više od 20.000 ljudi, koji su u tom trenutku bili na tom dijelu stadion Heysel. Poginulo je 39 navijača uglavnom Italijana, no utakmica je ipak održana u strahu od još većih nereda. “Juventus” je tada postao prvak Evrope, pogotkom Platinija. Tragedija na Heyselu značila je objavu rata nogometnom huliganizmu u Evropi.
Slučaj Vedrana Puljića
U BiH se sigurno igra najgori evropski nogomet, na lošim i starim stadionima, no nikada na njima nije pala mrtva glava, sve do crnog četvrtog oktobra 2009. Tog dana su u Širokom Brijegu izbili neredi između lokalnih navijača „Škripara” i „Hordi zla”, navijača FK “Sarajevo”. U neredima je poginio navijač sarajeva Vedran Puljić na koga je iz pištolja pucao policajac Oliver Knezović, koji je u bjekstvu i mirno živi u Hrvatskoj.