Možda smo, ipak, prerano uspjeli, možda smo trebali čekati do 45. godine života i tada poentirati za životnu meč-loptu. Ponekad se čovjek upita: Ako sam do 28. godine života uspio napraviti sve što sam želio, šta dalje, čime se u životu baviti? Mnogo hronično uspješnih ljudi, meni bliskih po godinama i po interesovanju, pita se isto…
Imao sam tu sreću da budem dio sjajne generacije u srednjoj školi, generacije koja je bila mnogo bolja od nastavnika koji su je podučavali. U inat tim ljudima koji su uglavnim zalutali u školski sistem i koji su se trudili dokazati da ne vrijedimo ništa i da samo unaprijed u životu propali, te se trudili da nam prenesu što manje znanja, kako ne bismo upisali „njihov” fakultet te im jednog dana ugrozili radno mjesto, mi smo postali arhitekti, advokati, asistenti na fakultetima, bankari, uspješni novinari i urednici u medijima, uspješni i cijenjeni poslovni ljudi, odgovorni, zaslužni i cijenjeni građani ovog društva. Uprkos želji značajnog dijela naših srednjoškolskih profesora da nam ogade život, školu i „njihov” predmet, mi smo najuspješnija generacija koju je naša škola ikada imala.
Imao sam i tu sreću da budem dio sjajne fakultetske generacije, možda najbolje generacije koju je ne baš sjajni sarajevski FPN ikada imao. Bili smo relativno složna i složena društvena grupa, sastavljena od ljudi različitog socijalnog statusa i „backgrounda”, od radničke djece s periferije do djece uglednih ljekara, akademskih radnika i uglednih javnih ličnosti. Iako različiti, družili smo se međusobno, komunicirali, razmjenjivali skripte, ideje, iskustva i kontakte. Ako smo se fizički razišli i trčimo za poslom, Facebook nas danas drži na okupu, te pruža priliku da vidimo šta je to ko od nas postigao u životu. A postigli smo mnogo. Čovjek može biti ponosan kada vidi da su njegove kolege, ljude s kojima je ispijao kafe i dijelio skriptu i perec, danas redom uspješni novinari, urednici, poznata TV lica i voditelji vijesti na najpoznatijim regionalnim televizijama, uspješni poslovni ljudi, uspješni PR-manageri, ljudi s karijarama u diplomatiji i ljudi koji svoje znanje prenose na mlađe generacije, kao profesori i asistenti. Divan je to osjećaj i nešto je što ispunjava čovjeka.
Mi smo generacija koja nije čekala da joj se pruži šansa, da zazvoni telefon i kaže „Mi baš Vas gospodine/gospođice trebamo”. Mi smo bili generacija koja je svoju sudbinu uzela u svoje ruke, iskoristila raspoloživa znanja, resurse i kontakte, te uspjela u svojoj misiji. Mi smo ljudi koji su svoje životne ciljeve ispunili prije 30. godine života. Ja sam svoje ciljeve ispunio do 28. godine života. Moj/naš životni cilj: biti svoj čovjek, čovjek koji sam sebi određuju kako će mu izgledati radni dan i radna sedmica, čovjek koji nema potrebu namjestiti satni alarm, no platu će zaraditi. Da posao bude igra, a igra posao.
Takva razmišljanja dijele gotovo svi koje poznajem, ljudi s kojima sam se družio kroz školovanje i kroz posao. Možda smo, ipak, prerano uspjeli, možda smo trebali čekati do 45. godine života i tada poentirati za životnu meč-loptu. Ponekad se čovjek upita: Ako sam do 28. godine života uspio napraviti sve što sam želio, šta dalje, čime se u životu baviti? Mnogo hronično uspješnih ljudi, meni bliskih po godina i po intresovanju, pita se isto.
– Vidiš, Kenane. Meni je dosta svega. I konferencija i sastanaka i projekta i evaluacija i timova i agendi i službenih ručkova… Svega mi je dosta i ništa mi se više ne radi, niti me bilo šta inspirira. Hoću mir, da ništa ne znam, da me se ništa ne tiče – priča mi kolega, nekadašnji šef marketinga u dvije domaće izuzetno jake firme, danas šef u jednoj firmi u Holandiji.
Drugi kolega iz branše, doduše koju godinu stariji, uspješan čovjek u medijskom i marketinškom poslu, priča sličnu priču.
– Sve što želim od života jeste kućica u zelenilu, na nekom osamljenom mjestu, gdje nikakve vijesti neće do mene doprijeti. Želim biti sam, s vlastitim mirom koji niko ne remeti i gdje me niko ništa ne pita – kaže ovaj čovjek.
Prije otprilike pet ili šest godina čitao sam o inžinjerima IBM-a ili “Microsofta” koji napuste svoj odlično plaćeni posao i okrenu životni list tako što se zaposle kao „kauboji” ili Indijanaci u zabavnom parku ili u Diznilendu obuku kostim Šilje ili Mikija Mausa. Na pitanje zašto napuštaju posao koji im mjesečno donosi 30.000 dolara i uzimaju posao koji neće donijeti više od 2.000 dolara, ovi ljudi kažu da im novac ništa ne znači, da se žele posvetiti sebi i svom unutrašnjem miru. Tako i veliki broj ljudi koje poznajem sanja o danu bez obaveza i sastanaka, o zelenilu i miru debelom. Titule, bonusi, automobili, odjeća s potpisom ih ne zanimaju. Ti ljudi s fakultetskim diplomama i zavidnim poslovnim karijerama sada kupuju zemlju na periferiji, sade maline, jagode ili začinsko bilje ili uzgajaju pčele i ti novi hobiji im dobro idu, zarađuju solidan novac, jer poznaju PR, marketing i prodajne strategije. Ja koji se nadam da ću na obronku jedne planine kupiti jedan proplanak okružen šumom i na njemu saditi krastavce, ponosim se svojom generacijom.