LifestyleNovostiTeme

Jesu li oni koji su smaknuće većine redakcije “Charlie Hebdo-a” opravdavali unesrećenom sirijskom djecom, sada udomili makar jednu takvu porodicu

I kako to uvijek biva, august u sebi smiruje svu vrelinu i vrisku ljeta, poentira, poravnava, hladi jutra i večeri, doziva jesen mirisom knjiga i netaknutih svesaka iz obližnje knjižare. Skriva golu kožu pod duge rukave, pokazuje svu raskoš prirode na gradskim pijacama i kao propošna cura s njedara stresa posljednje obilje sunca u ovoj godini.

Ovaj nam je august donio mnogo pobjednika. Slavili smo Amela Tuku, Kadetsku reprezentaciju u košarci, filmsku priču o položaju žena u Turskoj, slavili smo ljepotu, glamur, dobar provod… I dok se smjenjuju slike paše se Arsen Dedić i “Ne daj se Ines” kao soundtrack.

Prije 20 godina u augustu sam slavila što sam izašla iz “zaštićene zone” Bihać, što nas je većina preživjela i što sam objema rukama na zagrebačkom kolodvoru jela treću kesu čipsa zaredom i uranjala u taj šareni vrli svijet.

Samo nekoliko dana prije toga gledala sam izbezumljene kolone ljudi kako se tiskaju u cazinsku kotlinu iz okolnih naselja. Sjećam se da sam čitala knjigu pretencioznog naslova na terasi dok su prolazili ispred kuće u kojoj sam bila smještena. Nalazila sam pravilost u tome što su prvo išle kokoši, pa sitna stoka, pa tek onda ljudi s tačkama, kojekakvi traktori, prikolice…

Ne razmišljam mnogo o tim danima. Čemu cendranje ako sam već ostala živa i zdrava. Mnogi nisu bili te sreće. Sjetim ih se svakog augusta, kada u čudu čitam kako moju slobodu drugi nazivaju zločinom. Odmahujem glavom, boram lice i pokušavam shvatiti kako je moguće. Bila sam tamo.

Opet gledam izbjeglice. Ovog puta sirijske i posredstvom fotografija. Uhranjeniji su, bolje obučeni nego što su bili moji augusta ‘95… ali po očaju se poznaju.

Ne bavim se evropskim fašizmom, islamizacijskim teorijama, zločestim i zatucanim, ne pitam se jesu li oni koji su smaknuće većine redakcije “Charlie Hebdo-a” opravdavali unesrećenom sirijskom djecom, sada udomili makar jednu takvu porodicu… Zamara me to sve.

Razmišljam samo koliko je puste plodne zemlje u mojoj domovini. Od Ključa do Bihaća, naprimjer. Koliko nenaseljene pustahije, pune vode, kvalitnog drveta, neobranog voća. Pa te kasarne, škole u koje niko ne ide, domovi kulture s porazbijanim staklima… Šta bi nam falilo da ih udomimo? Šta bi nam falilo?

Pratite nas na društvenim mrežama