Jedan od filmova o kom je najviše govoreno, a koji je prikazan na 21. Sarajevo Film Festivalu, svakako je “Svakodnevna priča” autorice Ines Tanović. Život tipične bosanske porodice u današnjem vremenu, 20 godina nakon rata, ima sve elemente drame, a u problemima koji se prepliću u majstorski urađenu filmsku priču – svi se pronalazimo, ne samo u BiH već i u zemljama okruženja.
Ines je sasvim drugačiji filmski radnik. Voli djelovati iz sjene, ne osjeća se dobro pod reflektorima, biranja haljina i frizera za razna predstavljanja smatra mučnim. Oslobođena svake sujete, realna i prizemljena Ines je protekle dvije decenije radila u tišini. Ipak, mnogi njeni projekti bit će zapamćeni kao antologijski. “Bht bebe” su pokušale kopirati razne produkcije iz Regiona. Bezuspješno.
Dokumentarni film “Izložba” (što je, ustvari, izložba Ede Murtića u Sarajevskoj vijećnici) predstavljen je u Cannesu. “Jedan dan na Drini” osvojio je veliki pečat ZagrebDoxa i obišao velike festivale, te ga je žiri proglasio remek-djelom. Sjajan je i dokumentarac “Rudnik”, koji je snimala za FTV. Bez ijedne riječi prikazala je život rudara, a nakon gledanja svakom je ostala knedla u grlu. Tri dana je s njima boravila u jami.
“Svakodnevna priča” će ove godine konkurirati za prestižnu filmsku nagradu Oscar. San je to svakog reditelja. Ines se ostvario.
– Moj izbor je bio da napravim svakodnevnu priču, jer smatram da su se posljednjih 20 godina autori iz BiH mnogo bavili ratnim temama. Tretirala sam i ja rat u svom prethodnom radu, u dokumentarnim filmovima. Međutim, kada sam razmišljala o temama za igrani film, prirodno se nametnula potreba da ispričam jednu svakodnevnu priču. Onu koju žive ljudi oko mene. Primijetila sam probleme koji taru ljude, a koji nisu tako očiti i eksponirani. Ono što svakodnevno živimo jeste naš život.
SFF je primio ovaj film u takmičarski program i ja sam zajedno s producentom Alemom Babićem bila presretna što je izabran u selekciju takmičarskog programa s obzirom na to da je ove godine na Festivalu bila jedna od najjačih selekcija. Bilo je sedam filmova iz Cannesa, većinom pobjednici raznih programa. Iz Berlina je bilo filmova, samo su se tri svjetske premijere desile na SFF-u. Dakle, ponosna sam da sam uopšte bila dijelom takve selekcije.
Zadovoljni ste reakcijama publike i struke?
– One su nadmašile sva moja očekivanja. Intimno sam mislila da će film dobro proći u Sarajevu, da će ga ljudi prepoznati, ipak ono što je uslijedilo nakon projekcija za mene je bilo veliko iznenađenje. Benefit za nas filmske radnike iz BiH je što SFF okuplja kritičare, producente, predstavnike fondacija, što nam omogućava vidljivost filma. Dobili smo sjajne kritike, od domaćih, regionalnih i svjetskih medija. Nama dolaze poruke od raznih distributera, koproducenata koji žele da vide film jer su pročitali sjajne kritike, ali i zanima ih naš novi projekt.
O kakvom novom projektu je riječ?
– Ove godine sam na CineLinku imala novi projekt, što mislim da je za mene kao autora najbitnije. Jedan film je završen, počinje njegov, prema svemu sudeći, intenzivan festivalski život, a ja već radim na drugom projektu. To je bitno za autora. Scenarij koji nosi radni naziv “Sin” dobio je nagradu CineLinka od Makedonskog filmskog fonda, koji je naslijedio francusku nagradu CNC. Nekoliko koproducenata koji su pogledali film i pročitali scenarij, razmatraju mogućnost ulaska u saradnju.
Kakva je priča “Sin”?
– Opet je to priča o odnosima unutar bh. porodice iz ovog vremena. Tokom godina sam dovoljno sazrela da se bavim temama koje poznajem, a to su životi ljudi koji me okružuju. Ponekad se čini da su ovakvi filmovi jednostavni, laki za napraviti, jer takvim se doimaju kad se gledaju. Čak su me kolege savjetovale da dam neki intrigantniji naslov, što sam, naravno, odbila. Odgovorno tvrdim da je ovakve filmove najteže napraviti, mnogo je slojeva i detalja… To je film koji se gleda u dahu 90 minuta i dugo se o njemu razmišlja nakon izlaska iz kina.
Koji su to naši svakodnevni probemi?
– Priča je smještena u Sarajevo danas, mada to može biti bilo koji drugi grad u BiH, ali i Regiji, koja preživljava istu muku tranzicije. Moja osnovna ideja, odnosno muka je spoznaja koju sam prenijela u priču da mi i dalje živimo rat, samo nekim drugim sredstvima. Nas, naravno, ne gađaju granate, ali nas ekonomski pogađa činjenica da ne možemo napredovati, da nemamo radna mjesta, što najviše pogađa generaciju mog glavnog lika koji je u 40-im. Nije dovoljno mlad da ode u penziju, ne može se pomiriti s tim da je završio svoj život, a s druge strane je star da napravi nešto revolucionarno.
To su godine u kojima se osjećate zarobljeno. Dvadeset godina ste proveli u iščekivanju da će se nešto promijeniti, a ništa se nije promijenilo u odnosu na godine neposredno nakon rata. U to vrijeme smo imali optimizam i nadu. Zato jedan od likova u mom filmu kaže: “Meni se čini da je u ratu nama bilo bolje”. I bilo je, u smislu nade. Vjerovali smo da ćemo, kad jednom stane rat, mi krenuti, raditi, graditi, putovati. Ipak, to je izostalo. Otac gubi poziciju u firmi jer ne pristaje na rasparčavanje privrednog giganta za male pare, ne može shvatiti da se njegov razvedeni sin vratio u porodični dom i da nema posla, teško prihvata činjenicu da s kćerkom, koja je kao izbjeglica otišla u inozemstvo, najviše komunicira Skypeom… Taj konglomerat odnosa je ono što čini naš, ne tako lijep, život.
Poentiramo li priču na kraju nekim zaključkom, poukom, porukom… Kako Vi kao Bosanka, majka, supruga, na koncu autorica ovog filma, vidite izlaz iz ove situacije?
– Zapravo, ne preostaje nam ništa drugo nego da se borimo. Rješenje za svaki problem je borba. Ne treba se prestati boriti ni nadati. I moj glavni lik ima neko svjetlo na kraju. Nisam htjela praviti film bez nade zato što nam je svima dosta takvih priča i tragedija. Kraj je, zapravo, otvorio prostor za neke nove ljubavi, neke nove brakove, djecu…
Pojasnite nam koji su sljedeći koraci kada je riječ o scenariju za film “Sin”? Dobili ste nagradu… Možete li se sada upustiti u predradnje za snimanje filma?
– Filmskim radnicima iz naše zemlje se dešava apsurd, a to je da dobijemo međunarodne nagrade i priznanja, ali ne dobijemo domaći novac. Najčešće se desi da budemo zakočeni od domaćeg fonda, čime sav uspjeh na međunarodnom planu pada u vodu. To se ne dešava samo nama, već i kolegama iz Regije. Nadamo se da će se to promijeniti. Film nije samo umjetnička, već i industrijska grana, koja vraća novac u budžet kroz poreze, noćenja filmskih ekipa, servise koje mi činimo… Ne samo da nismo paraziti koji uzimaju novac za neke svoje ideje, mi i zarađujemo.
Sredstva koja Kanton izdvaja za kinematografiju su toliko minimalna, da nisu vrijedna spomena. A većinski, bh. kinematografija je smještena u Sarajevo. Mnogo filmskog kadra na godišnjem nivou izlazi iz obrazovnih institucija, a mi snimamo jedan film unutar te godine. Ti ljudi se okreću drugim zanimanjima, da bi izdržavali porodice, pa mi onda “uvozimo” kadar za potrebe snimanja. Strašno se gubi novac, pa država ga je uložila da bi obrazovala te ljude, a onda ne zna šta bi s njima.
Muzička podloga trailera filma “Svakodneva priča” je sevdalinka “Kiša bi pala”. Meni je, a vjerujem i mnogima, prva asocijacija bila na film “Remake” i fenomenalnu izvedbu Marija Drmaća ove sevdalike. Niste se brinuli da bi to neko mogao protumačiti kao manje inventivno?
– Dok mi sada to nisi rekla, nikako nisam povezala te dvije tačke. Naravno da sam gledala “Remake” i naravno da znam za tu scenu, ali nisam o tome razmišljala kada sam ovu sevdalinku uvrstila u film. Moja prva želja je bila da u film uključim “Halku”, koja je u modernom aranžmanu otpjevala tu pjesmu, a naravno ta metafora da nešto će pasti a nikako da padne, odnosno da će nama sinuti a nikako da sine je ključna. S druge strane, sevdalinka se u našem filmu nigdje ne čuje, ona je samo na kraju i podložena u trailer.
Jesu li Vama godine donijele umjetničku zrelost i možemo li uopće govoriti o takvoj kategoriji?
– Moj put je bio drugačiji. Prvo se završi Akademija, pa ljudi apliciraju fondaciji i dobiju novac, te snimaju film. Diplomirala sam dramaturgiju, jer je godine koje sam odlučila da upišem Akademiju, upravo ona bila na rasporedu. Nisam htjela da čekam režiju, jer pišem cijelog života. Dobila sam nagradu za neobjavljenu zbirku poezije. Bez pisanja ne mogu. Dakle, diplomirala sam relativno kasno. Sa 33 godine sam upisala Akademiju, zato što sam smatrala da će mi to pomoći u životu, i to je, naravno, najbolje što sam uradila. Stekla sam mnogo prijatelja, prepoznala buduće kolege, a i oni mene.
Zrelost je vrlo važna u umjetnosti. Neki ljudi je steknu sa 26 godina pa naprave genijalne filmove, i poslije ništa ne snime. Neko svoj prvi film dobije u kasnim godinama, kao ja. Mene su najviše usporavale finansije. Ali, nije mi žao. Suštinski nije važno kad napravite film, već kakvog ga napravite, jer jedino to ostaje u biografiji i kinematografiji. Sretna sam što sam uspjela da napravim igrani film, da ispričam svoju priču. Reakcija publike je potvrdila ono što je Emir Hadžihafizbegović rekao: “Ovo je film za bosanske sehare”… i to mi je tako lijepo i važno. Sigurna sam da će se ovaj film gledati po nekoliko puta.
Zahvalna sam cijeloj ekipi. Alemu Babiću, bez kojeg ne bi bilo filma, Jasni Berry, Ulixu Fehmiju, sjajnoj Maji Izetbegović, kojoj je ovo prva uloga u filmu, Vedrani Sexan… Prezadovoljna sam što su svi prihvatili da rade na ovom filmu, jer uslovi nisu bili bogzna kakvi.