O Siriji, nažalost, ne znamo mnogo, to je zatvorena zemlja s represivnim režimom koji ne voli strane oči na svom tlu, no Sirija je, prije svega, tužna zemlja, možda najtužnija zemlja svijeta u današnjem vremenu. Njena tuga slična je tuzi mnogih drugih zemalja, onih koji imaju sjajnu prošlost i jadnu, siromašnu sadašnjost.
Istraživač Palmire
Khaled Assad (82) je svojih 50 godina rada i karijere posvetio istraživanju i čuvanju Palmire, drevnog rimskog grada i arheološkog kompleksa u centralnoj Siriji. Palmira, odnosno Tadmur, 215 kilometara sjeveroistočno od Damaska u Siriji i 120 kilometara jugozapadno od Eufrata, dugo je bila presudan grad za karavane koje su prelazile preko sirijske pustinje; njima poznata kao Djeva pustinje. Spominje se na nekoliko mjesta i u Bibliji, a navodno ju je osnovao legendarni Solomon. Iza drevnih civilizacija ostali su veličanstveni hramovi, stotine granitnih stubova koje vire iz pustinjskog pijeska, bazilike, ulice, antička pozorišta, trgovi… Profesor Khaled Assad je decenijama bio direktor ovog ogromnog turističko-arheološkog kompleksa, a Palmirom se bavio i nakon što je prije 13 godina otišao u penziju, pišući knjige, naučne radove i govoreći na kongresima širom svijeta o ovom čudu iz pustinje.
Nakon što je nedavno ISIL zauzeo ovo veličanstveno mjesto, te kidnapovao starog arheologa, vojnici zloglasnog Kalifata su profesoru Assadu naredili da im otkrije gdje se u Palmiri nalazi skriveno zlato. Skladišta zlata im nije mogao pokazati, sve i da je htio, jer takva skladišta u Plamiri ne postoje, navode stručnjaci. Ipak, ISIL je Assada vezao za stub u centru Palmire i ritualno mu odsjekao glavu. AFP navodi da je ISIL optuživao Assada za lojalnost i kontakte s predstavnicima sirijskih vlasti, predstavljanje Sirije na međunarodnim konferencijama s “nevjernicima” i zato što je bio kustos “idola” u Palmiri.
Jednog dana, kada ISIL bude poražen i arheolozi i turisti se budu vratili u Palmiru, tamo sigurno neće zateći mnogo više od pustinjskog pijeska i kamenih krhotina razasutih po njemu. Otkako je krajem maja zauzeo Palmiru, ISIL sistemski ruši ovo mjesto, minirajući hramove i građevine, pljačkajući muzeje i uništavajući statue stare dužee od 2.000 godina. I nema naznaka da će ih neko zaustaviti u tome.
Palmira je samo jedan od dokaza sjajne, ali turbulentne prošlosti čiji je dio Sirija bila još od prvih dana civilizacije. Na tlu današnje Sirije, nastali su neki od najstarijih gradova na svijetu, poput Damaska i Aleppa. U drevnoj prošlost, na ovom mjestu rađala su se prva pisma, oruđa, poljoprivreda, arhitektura, filozofija i matematika. Kroz Siriju su prošli ili u njoj duže ili kraće bili i Sumeri, Kananci, Asirci, Babilonci, Perzijanci, Feničani, Hetiti, Egipćani, Elamiti, Makedonci, Rimljani, Bizantinci, arapske vojske iz sedmog stoljeća, Osmanlije, križari, Mongoli… Iza njih nisu ostajale samo kamene građevine, nego i kultura, običaji, religije i genetski kod. Iako dominantno muslimanska arapska i muslimanska, Sirija je konglomerat naroda, plemena, vjerskih grupa i sekti, jezika i dijalekata. Šiiti, suniti, arapski katolici, arapski pravoslavci, Druzi, Alawiti, protestanti, Kurdi, maroniti, Turkmeni, Grci, Armenci, Asirci, svima njima je Sirija domovina.
Fejsal idi, Fejsal dođi
Zbog tako složene etničke, religijske, kulturne i jezičke slike Sirija je dugo godina bila širok geografski pojam, da bi tek u 20. stoljeću dobila jedinstvenu politiku i tačno utvrđene granice. Naravno, ne bez problema i uplitanja velikih sila. Naime, tokom Prvog svjetskog rata, Antanta, u kojoj je vodeću riječ imala Britanija, mogla je računati na pomoć Arapa, koji su tada digli na ustanak protiv Osmanlija i njihovih trupa. Zapad je Arapima obećao bogatu nagradu: veliku, zajedničku arapsku državu. Na čelu pobune bio je Fejsal, plemić rođen u Meki i odrastao u Istanbulu, te vrlo prozapadno orijentiran. Njegove trupe, pod komandom kontroverznog Lorensa od Arabije, nanosile su teške poraze Osmanlijama, napadajući garnizone, rušeći mostove, praveći zasjede Turcima i uništavajući telegrafske stubove.
Na kraju rata se činilo da će arapski san biti vrlo brzo i ostvaren. Uz pomoć Britanaca, Fejsal biva postavljen za kralja države koja se nazivala Velika Sirija, no tamo neće dugo ostati. Naime, na koferenciji u Versaju velike sile će Siriju pokloniti Francuskoj, a „sirotom” Fejsalu će biti naređeno da se gubi iz svoje kraljevine. Otpor Fejsala i njegove vojske bit će brzo slomljen, a on bježi u London. Winston Churchil, tadašnji ministar i vrlo moćna figura u Londonu, dugo je razmišljao šta uraditi sa nesretnim sirijskim kraljem, te je pronađeno spasonosno rješenje. Fejsal je postavljen za kralja Iraka, mada ga niko od stanovnika ove zemlje nije ni poznavao, niti je on poznavao Irak. Ipak, zahvaljujući dobrom obrazovanju i činjenici da je putovao svijetom, Fejsal je imao približnu sliku kako jedna moderna država treba da izgleda. Svorio je kakvu-takvu redovnu vojsku, popravljao je puteve, gradio škole i bolnice. Francuzi koji su ga istjerali iz Sirije, teško su se nosili s valom pobuna i nemira, ali su bili zadivljeni načinom kako je Fejsal kultivirao Irak, te su ga 1925. molili za savjet. Fejsal je od 1930. zategao odnose s Britancima, shvativši da su i on i Arapi izigrani, te da od njihove velike države nema ništa. Umro je tri godine kasnije, u Švicarskoj i najvjerovatnije je otrovan.
Bilo je mnogo inicijativa i pokušaja da se na Bliskom Istoku stvori jedinstvena arapska država. Nesretni kralj Fejsal I je čak nosio bezvrijednu titulu „kralja Iraka i Sirije”. No, umjesto jedne države, velike sile podijelile su arapski svijet na mnogo malih, političkih i zavađenih država – marioneta. Jedna anegdota opisuje kako je nastao današnji Jordan. Navodno je Winstonu Churchilu bilo mnogo slušanja žalopojki koji su mu upućivali francuski guverneri iz Sirije, koji su se žalili na beduinska plemena iz centralne Arabije, koja su u Siriju dolazila u pljačkaške pohode. Churchil je, navodno, uzeo geografsku kartu, linijar i olovku, te nacrtao granice države koju je nazvao Transjordanija, što u prevodu znači „S one strane rijeke Jordan”. U to doba, a riječ je o 1945., ta Transjordanija nije bila ništa drugo nego kamena pustinja, za čijeg ja vladara pronađen izvjesni Abdulah I, čovjek iz porodice Hashim, direktnih potomaka poslanika Muhameda. Abdulah je bio skroman čovjek, od Britanaca je tražio da mu se izgradi dvor, da mu se da nekoliko lijepih konja i jedna četa vojnika.
I Jordan i Sirija postali su nezavisni otprilike u isto vrijeme, u proljeće 1946. No, Jordan je imao mnogo više sreće i izgleda mnogo razboritije vladare, te je danas najprosperitetnija i najdemokratskija zemlja Bliskog istoka. S druge strane, još od svoje nezavisnosti, Sirija pati od unutrašnjih „bolesti”: korupcije, državnih udara i diktatura, sektaškog nasilja, te ratova s Izraelom, uglavnom izgubljenih. Bio je tu i jedan kratak državni brak, i to onaj s Egiptom, koji je trajao od 1958. do 1961., kada su dvije države koje čak nemaju ni zajedničku kopnenu granicu, formirale Ujedinjenu Arapsku Republiku – UAR. Krajem sedamdesetih Sirija i Irak pokušali su napraviti zajedničku državu. U obje države tada su vladala dva krila iste, Ba’ath partije, stranke koja je propagirala neku vrstu arapskog puta u socijalizam. Ujedinjenje dvije zemlje zapelo je i ostalo na jednoj banalnoj stvari – muškom egozimu ljudi koji su vodili dvije zemlje. Ni Saddam Husien s jedne ni Hafez Al-Assad s druge strane nisu u novoj, ujedinjenoj državi željeli biti „broj dva”.
Dinastija Assad: Socijalizam na usnama, kapitalizam u džepovima
Hafez Al Assad Sirijom je vladao čeličnom rukom tokom 20 godina, od 1971. do 2000. godine, oslanjajući se na pomoć SSSR-a, te nemilosrdno lomeći bilo kakvu opoziciju. Sirija je pod njegovom čizmom postala jednopartijska država kojom upravlja jedan čovjek i jedna porodica. Inače, porodica Assad je u suštini došla niodakle, a čak ni porodično ime nije njihovo. Naime, 1927. staro ime zamijenili su novim. Njihovo staro ime na arapskom znači „divljak”.
Hafez al-Assad, sin siromašnog seljaka, nakon završene srednje škole želio je studirati medicinu, no njegov otac mu nije mogao platiti školovanje u Bejrutu. Zato je ambiciozni Hafez odlučio upisati Vojnu akademiju Sirijske vojske, jer je vojska nudila besplatnu hranu, smještaj i stipendiju. Postat će pilot i oficir, te brzo napredovati kroz hijerarhiju Sirijske vojske. Nakon samo 20 godina, od siromašnog i gladnog sina jednog seljaka postat će najmoćniji čovjek Sirije. I ne samo to, on i njegova supruga Anisad, bogata dalja rodica iz utjecajne porodice, stvorili su dinastiju čiji članovi upravljaju životima 23 miliona Sirijaca.
A život običnog Sirijca danas ne vrijedi mnogo, niti mnogo znači onima koji o tom životu, ali i smrti odlučuju samostalno, poput Bashera al Assada, sina utemeljitelja ova bizarne socijalističke dinastije. Kada je prije 15 godina promoviran u nasljednika svog oca – diktatora, svjetska javnost se potajno nadala da sin Assad neće ići njegovim stopama, da će svoju zemlju otvoriti svijetu, te građanima Sirije omogućiti uživanje ljudskih prava koja im pripadaju. Basher al-Assad se činio drugačijim, modernijim, prosvjećenijim. Školovao se u Londonu, tečno govori engleski. Dobro govori i francuski, a mnogo je putovao u mlađim danima. No, ovaj oftalmolog neće biti ono što je svijet očekivao od njega. Na mnogim poljima se pokazao mnogo radikalniji nego njegov otac. Hafez Al Assad je pokušavao relaksirati odnose sa Zapadom, a raznim etničkim grupama kakvih ne manjka u Siriji, znao je činiti male usluge. Bio je taktičan, mudar i elastičan, sve što njegov sin nije.
U nominalnom nazivu države Sirije stoje i riječi „Arapska socijalistička republika”, no taj socijalizam važi samo za obične građane ove zemlje. Za vladajući kliku oko porodice Assad, socijalizam i njegove vrijednosti skromnosti i solidarnosti nisu ni na kraj pameti. S obzirom na to da je Sirija, zapravo, privatna firma porodice Assad, njeni članovi kontroliraju sve novčane tokove, te zarađuju ogroman novac. Pretpostavlja se da bogatstvo Bashera al-Assada iznosi više od 1,5 milijardi dolara.
Taj veliki i sumnjivo stečeni novac rado troši Asma al Assad, supruga sirijskog diktatora. Rođena u Londonu, u porodici sirijskog porijekla i više srednje klase, Asma (40) jako dobro zna šta je lijepo, šta je skupo i gdje to ima kupiti. Prije četiri godine, britanski mediji dokopali su se mailova gospođe i gospodina Assada, u kojima se uglavnom govori o kupovini luksuznih i skupih predmeta. Zlatne ogrlice, namještaj, zavjese, svijećnjaci, cipele od gotovo 4.000 dolara, rođendanske svijeće od 10.000 funti, pozlaćene lampe, srebreni ovali, Crisitian Laboutin cipele… U tim mailovima bračni par Assad ne spominje krizu u kojoj se nalazi njihova zemja, sankcije, pobunjenike. Oni jedno drugome šalju smiješne slike, poput one na kojoj Nicolas Sarkozy pored Busha stoji na drvenoj kutiji, poeziju, muzičke spotove… Iz dostupnih poruka je, ipak, vidljivo da par živi pod velikim stresom.
– Ako smo dovoljno zajedno jako, ovo ćemo i prebroditi zajedno… Volim te – poručila je u jednom mailu gospođa Assad mužu.
Zemlja iz koje se bježi
Dok bračni par Assad razmišlja šta će od luksuznih stvari kupiti sljedeće, te kakve se rasprodaje daju na londonskom “Harod’su”, obični građani Sirije sanjaju o hljebu i jeftinijem povrću. Teško je povjerovati, ali je tako: Građanski rat je 2011. izbio nakon što su građani tražili niže cijene hljeba. Na njih je Assad odgovorio najbrutalnijom silom. Njegovi generali su vojne vještine učili u školama bivše JNA, a Assadova vojska neodoljivo podsjeća na armiju bivše zajedničke države, kako uniformama i oružjem, tako i bestijalnošću i planskim uništavanjam cijelih gradova. Jedan od takvih gradova je Homs, nekada biser tog dijela svijeta, danas mjesto ruševina i smrti, nalik na Vukovar s kraja 1991.
U Siriji se nikada nije živjelo pretjerano dobro i ugodno. Za razliku od svih susjeda, Sirija nema bogate prirodne resurse, poput nafte ili minerala. Hrana u ovoj zemlji nikada nije bila jeftina, a opskrba električnom energijom loša je i neredovna. Stanje haosa u koje je zemlja potonula nakon 2011. takvu situaciju je dodatno pogoršalo. S istoka nadire ISIL, na zapadu zemlje su oni koji daju podršku Assadu, u sredini sirijski pobunjenici koji se očajnički bore i protiv jednih i protiv drugih ili čak međusobno.
Prema onome što prenose zapadni mediji koji uspiju doći do Sirije i njenih običnih ljudi, Sirijci su zbunjeni i ne mogu vjerovati kakve se stvari dešavaju u njihovoj zemlji. No, svjesni su da sutrašnji dan neće donijeti ništa dobro. Zato su milioni ljudi pobjegi iz ove zemlje, komada tla s blistavom prošlošću, tragičnom i siromašnom sadašnjošću i mračnom budućnošću. Sirija je danas posljednje mjesto gdje biste željeli živjeti.
Hezbollah: Assadov štit
Kada je prije četiri godine u Siriji izbilo „arapsko proljeće”, očekivao se brzi pad režima i da Assad doživi sudbinu Gaddafija ili Saddama. No, Assad nije pao, nema namjeru da ode, a njegove trupe pobunjenicima nanose poraze. Razlog za takvu sitaciju na frontu ne treba tražiti daleko. Assada čuva Hezbollah, šiitska milicija i jedina arapska armija koje je u stanju poraziti Izreal na bojnom polju. Dobro organiziranom Hezbollahu sirijski pobunjenici ne predstavljaju veliki problem.
Zanimljivo
Današnja Sirija mjesto je gdje se rodila civilizacija kakvu poznajemo. Na njenom tlu su neki od najstarijih gradova svijeta kao što su Aleppo i Damask
Do izbijanja rata, u Siriji je živelo nešto manje od tri miliona utjecajne sekte Alavita. Iako sami Alaviti tvrde da su muslimani i to šiitskog usmjerenja, mnogi islamski učenjaci im to osporavaju. U njihovom učenju ima mnogih elemenata kršćanskog učenja, gnosticizma, neo-platonizma, a vjeruju i u reinkarnaciju. Vladajuća porodica Al-Assad pripada ovoj sekti