Da je, kojim slučajem, trogodišnja B.K. kćerka, rodica, kćerka prijatelja… nekog političara, bogataša, slavne osobe, pa i mafijaša, liječila bi se u najboljim klinikama, a onaj ko joj je nanio teške tjelesne povrede odavno bi bio iza rešetaka. I ostao bi tamo dugo, bar onoliko da mu najljepše godine života prođu bez tog istog života. Ali, nije tako. Za zlu sudbinu ove djevojčice prije nekoliko mjeseci saznali smo svi, dok se borila za život na KCUS-u nakon povreda koje joj je nanio očuh u vlašićkom selu Vitovlje. U bolnicu je primljena s kontuzijama mozga i krvarenjem, te frakturom frontalne kosti. Tijelo joj je bilo prekriveno modricama. Bila je u plitkoj komi. Hranili su je “na slamčicu”, nije mogla hodati, slabo je vidjela, nije mogla govoriti… Javno je pozivano na linč zlostavljača. Mnogi su krivili i majku “što nije učinila više da je zaštiti”. Tresla se gora… A djevojčica je polako, kao što to obično biva, zaboravljena.
Prvi koraci
Onaj koji joj je nanio povrede pušten je iz pritvora mnogo prije nego je malena progovorila prvu riječ. Ta riječ bila je “mama”. Izgovorila ju je nakon mjesec i po šutnje uzrokovane teškim povredama i emotivnim šokom.
Selma Halilović i njena kćerka danas žive u njenoj porodičnoj kući nadomak Zenice. Nedavno su se vratile s liječenja u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama (Hrvatska). U ovom centru ostale su 21 dan. Djevojčica je prošla intenzivne i brojne terapije: radne, terapiju strujom, kod psihologa, logopeda, medicinsku gimnastiku, u bazen, kadu… I uspjela je napraviti prve korake.
– Ne mogu opisati taj osjećaj kad sam je vidjela da sama stoji na nogama. I ona je bila tako sretna – kazala nam je Selma. Malena sada kratko može stajati sama. Može napraviti i nekoliko koraka, ali uz pomoć majke. I to je veliki napredak.
Na osnovu snimka magnetne rezonance glave, tamošnji neurohirurg je utvrdio da djevojčica ima tekućinu oko mozga, promjera gotovo dva centimetra.
– Imala je tešku povredu glave, više hematoma, koji su prošli, ali sada je tu ta tekućina koja joj pritišće mozak. U 99 posto slučajeva se ona sama povuče, za nekoliko mjeseci. Ali postoji i onaj jedan posto slučajeva kada se ta tekućina mora odstraniti hirurškim putem. Danas smo uzele uputnicu za novu magnetnu rezonancu, pa kad snimimo, znat ćemo da li se to povlači ili ne. Ja se iskreno nadam da neće biti potrebe za operacijom i da će ta tekućina nestati. Dok god je ona tu, moje dijete se ne može u potpunosti oporaviti, kaže Selma.
Ne govori razgovjetno
Svakodnevno s njom radi vježbe koje su joj pokazali ljekari. Uskoro će ponovo kod logopeda. Udebljala se, vratila joj se boja u lice. Smije se, šalje mi poljupce. Dok se vozi u kolicima, drži mobitel s kojeg se čuje mamina najdraža pjesma: “Pred očima mojim ti si divan cvijet, u rukama mojim ti si cijeli svijet…” Pjevuši i plješće ručicama.
– Iznova uči ono što je davno znala sama raditi. Naučila je jesti, sada uči hodati. Ona bi radije puzala, ali ne dopuštam joj to. Onda neće htjeti na noge ako se tako nauči kretati. Osim toga, s tri godine i nekoliko mjeseci bi trebala znati da se olovkom piše, a ne da se stavlja u usta, pa sad radimo i na tome. Još ima slabije memorisanje, moždane radnje… Ne znam da li će sutra ići u normalnu školu, da li će se ikad oporaviti u potpunosti… To niko ne zna. Doktorica kaže da se i ovaj napredak dosad može pripisati njenim godinama. Suviše je mala, ali ima tih nekih odstupanja od svog uzrasta. Ne žali se na bolove, osim kad je nervozna. Tad je, kaže, sve boli. Ali, tako je i prije svega ovoga bilo.
U gledanju crtića, svojoj omiljenoj aktivnosti, više ne može uživati. Bar ne kao nekad.
– Ne vidi dobro, ali i to se popravilo. Uključim joj crtani, pa se približimo TV-u i pokušava da uhvati likove po ekranu. Progovorila je u bolnici u Zenici. U početku je to bila po jedna riječ, zatim po dvije… Sada zna sastaviti jednostavije rečenice. Još ne govori razgovjetno, tepa, ali se nadam da će joj pomoći odlasci kod logopeda. U septembru bi trebala na nove terapije u neki stacionar. Ne znam još gdje bi to moglo biti – kaže Selma.
Njihova svakodnevica je ispunjena vježbama, šetnjom, odlascima u parkić u Zenicu, gdje malena najviše uživa u ljuljanju.
– Odvedem je među djecu, da se igra s njima, da se ne osjeća drugačijom… Trudim se ugoditi joj. Ipak, još sam pod “lupom” Centra za socijalni rad. Pa valjda su dosad vidjeli da nisam monstrum mama kao što su mislili, da sam obična majka koja se brine za svoje dijete najbolje što može. Ali ne smeta mi to, neka rade svoj posao.
A šta je sa suđenjem njenom bivšem partneru, Senidu Selmanu?
– Još čekamo na to. Istraga je, navodno, u toku. Bojim se da će proći nekažnjeno, ili da neće dobiti kaznu kakvu zaslužuje. Ja mislim da čekaju da vide šta će biti s djetetom. Ako se ona oporavi, vjerovatno će dobiti neku uvjetnu kaznu… Ne bi me to iznenadilo u ovoj državi.
Tata je ne posjećuje
Djevojčicin otac, iako je pred KCUS-om prijetio majci da će uzeti dijete, posjetio ju je samo dva puta kada je bila u bolnici u Zenici.
– Otkako smo došle iz Hrvatske, nije je došao vidjeti. Od njega nemamo baš nikakve pomoći ni koristi. Da nije mog oca Jasmina i dobrih ljudi koji su sakupljali pomoć za nas, ne znam od čega bismo živjele proteklih mjeseci. Što je najgore, ja sad i ne mogu raditi, jer sam potrebna djetetu.
Nadležni nisu platili liječenje
– Na liječenje u Krapinske Toplice smo otišle s potpisanim odobrenjem od nadležne zdravstvene ustanove za preuzimanjem troškova. Međutim, kad smo tamo došle, naišle smo na problem. Odobreni iznos nije bio uplaćen i nisu nas željeli primiti u bolnicu. Moj otac je pozvao svog prijatelja koji nas je na nekoliko dana primio kod sebe, a kasnije je taj isti čovjek uplatio, odnosno posudio nam taj iznos od 14.600 kuna, kako bi dijete krenulo s terapijama. Evo, vratile smo se, a još čekamo da uplate novac, kako bismo ga vratili tom čovjeku. Ne znam šta trebamo učiniti i koliko moramo čekati na to – razočarano će Selma.[nggallery id=107]