Svijet je nedavno obilježio 14. godišnjicu terorističkih napada 11. septembra 2001. Taj kontroverzni događaj nije samo donio rušenje nekoliko zgrada, dva rata i mnogo stradalih. Stvorio je strah od drugih i drugačijih, posebno od muslimana i njihove religije. Ako vrijeme u kojem živimo nekad bude dobilo neko posebno ime, bit će nazvano „doba islamofobije”
Biti musliman danas nije pretjerano zahvalno, iz mnogo razloga. Islamski svijet, nekada veliki, moćan i bogat, danas je mjesto odakle svakog dana stižu samo loše vijesti. Muslimani, islamski svijet i islam danas u zapadnim ušima i očima asociraju na siromaštvo, zaostalost, loše vladare, ratove, korupciju i mnogo toga uopće lošeg, no muslimani su, također, i sinonim za terorizam, ISIL, Al-Qaidu, bombe, samoubilačke akcije, otmice i, prije svega, strah. Taj strah od svega što miriše na islam i one koji ga prakticiraju odaziva se na ime islamofobija. Ko je glavni krivac za islamofobiju? Da li su to zapadni kršćanski radikali ili oni koji vode muslimanske narode, guraju ih u bijedu i od njih stvaraju buduće bombaše? Možda su krivci na obje strane, možda su krivci negdje drugdje. Možda krivaca i nema i sve loše što se dešava između Zapada i islamskog svijeta možda je tako veliki nesporazum i posljedica lošeg i pogrešnog prijevoda.
Čak i oni koji ne vole islam, ni njegovu civilizaciju, i oni koji islam prakticiraju u bilo kojem obliku moraju priznati da je muslimanski svijet današnjoj civilizaciji podario brojeve, kompas, medicinu, astronomiju, brodove kakvim danas plovimo morima, vodenice, palače, sačuvao je Aristotelova i Platonova djela od zaborava. U vrijeme kada je Karlo Veliki vodio ratove s još barbarskim plemenima Ugara, Bavaraca, Vandala ili Langobarda, Baghdad i Damask su bili milionske metropole s popločanim ulicama osvijetljenim uljnim lampama. Pisali smo nedavno o Timbuktuu. Danas na Zapadu poneko i zna za mjesto koje se tako zove, a među muslimanima malo ko zna za ovaj grad na zapadu Afrike, danas prašnjavi kompleks ruševina, a u srednjem vijeku univerzitetsko i poslovno središte svijeta, kao kada biste u jedno danas spojili Zürich i Oxford.
Bomba kao zvono oko vrata
U vrijeme kada je Zapadna Evropa bila nepismena, zarasla u guste šume, u vrijeme kada Rim, Pariz, London i Bruxelles zajedno nisu brojali ni 100.000 stanovnika, kada su i evropski kraljevi u suštini bili nepismeni, islamski svijet je imao milionske metropole, uređene puteve, države kojima su vladali red i zakon, cvjetala trgovina, u kojima su postojale biblioteke s milionima knjiga. Nekadašnja Kuća mudrosti iz Baghdada bila je, vjerovatno, najveća biblioteka svih vremena, uz opservatorije, laboratorije, sale za hirurške operacije, čitaonice i sve ono što Zapad neće poznavati još cijeli jedan milenij.
Danas islamski svijet ima malo biblioteka ili su one u fazi raspadanja poput one u Timbuktuu. Nekadašnja središta prefinjenog zanatstva i trgovine, koja su dominirala svijetom, danas ne proizvode gotovo ništa. Čak i prosječno obaviješteni čitatelj će se teško prisjetiti pakovanja proizvoda na kojem piše „Made in Alžir”, „Made in Irak”, „Made in Egipat”. Znanje, tehnologija, nauka, danas, nažalost, ne stanuju tamo gdje u većini žive muslimani. Zapadni svijet danas na muslimane, njihovu kulturu i vjerska ubjeđenja ima samo jednu jedinu asocijaciju – riječ „bomba”. Tako se civilizacija koja je praktično stvorila svijet kakav poznajemo, jer današnjeg Zapada ne bi bilo bez arapskih brojeva i matematike, svela na strah od bombe i želju da se bombama i terorizmom nešto postigne. Nije nikakvo čudo kada su svojevremeno jedne danske novine objavile karikaturu poslanika Muhammeda upravo s bombom umjesto turbana na glavi.
Ahmed Muhamed i sat koji je više od sata
Možda je jedna porodica iz teksaškog gradića Irvinga trebala znati koliko se pojam bombe vezuje za njihov identitet, njihovu religiju, njihova imena i sve što misle, govore i rade. Da su znali da ih samo njihovo ime, vjera koju ispovijedaju i boja kože čine potencijalno opasnim ljudima ili čak skrivenim teroristima „spavačima”, gospodin i gospođa Muhamed sigurno tog kobnog septembarskog dana ne bi svog 14-godišnjeg sina poslali u školu i to s napravom koja bi za svakog primata bila tek običan digitalni sat. No, sat koji je Ahmed Mohamed dobio na času tehničkog, i to u želji da impresionira svoju nastavnicu tehničkog, nije impresionirao ni nastavnicu, ni upravu škole ni lokalnu policiju. Umjesto pohvale i potencijalne preporuke za studij inžinjerstva, 14-godišnji Ahmed Mohamed je dobio lisice na rukama i tri dana zatvora. Optužba je bila strašna: sat koji je nesretni dječak donio u školu za vlasti nije bio tek „sat”, bila je to potencijalna bomba.
– Nije mi bilo dopušteno nazvati moje roditelje i optužili su me da sam nosio lažnu bombu… Osjećao sam se kao kriminalac, osjećao sam se kao terorist. Zvali su me raznim imenima i ja sam se baš tako osjećao. U mojoj školi su me nazvali teroristom, nazvali su me bombašem, samo zbog moje boje kože – rekao je Ahmed nakon što je pušten iz zatvora.
Ovaj dječak je imao sreće. Za njegovo puštanje založio se i predsjednik Barack Obama, založio se i Mark Zuckerberg, uprava Microsofta i brojne liberalne javne ličnosti i zvijezde.
– Divan sat, Ahmede. Želiš li ga donijeti u Bijelu kuću? Mi moramo inspirirati više djece poput tebe da vole nauke. To je ono što Ameriku čini velikom – poručio je Obama.
Oglasila se i Hillary Clinton: „Pretpostavke nas ne čine sigurnim”, poručivši uhapšenom dječaku „da nastavi svojim putem”.
Oglasio se i Mark Zuckerberg:
– Imati vještine i ambicije kako bi se napravilo nešto „cool” trebalo bi nagraditi aplauzom, ne hapšenjem. Budućnost pripada ljudima kao što je Ahmed. Ahmede, ako ikada dođeš u Facebook, bit će mi drago upoznati te. Sve najbolje ti želim – poručio je vlasnik Facebooka.
Ameriku je ovaj slučaj potresao poput gigantskog zemljotresa, podijelivši javno mnijenje na one koje su upozoravali da se 14-godišnji dječaci ne hapse na času tehničke kulture, do onih koji tvrde da je Ahmed uradio nešto loše. Doduše, ovi drugi teško objašnjavaju šta je to „loše”, no, svejedno poručuju da s Ahmedom „nisu čista posla”.
– Kako je moguće da je gomila idiota jednostavno dobila priliku da vodi jednu školu. Jeste li pobjegli iz zoo-vrta i za to dobili platu? Škole su za podučavanje… Ne za uništavanje života nevinih ljudi s vašim rasizmom i prepotentnom glupošću… Ovo dijete je rođeno da postane nešto veliko, osim ako ga budaletine iz Irvinga ne unište – poručuju građani Amerike vlastima u teksaškom gradu gdje se zbio incident.
No, policija odbija priznati odgovornost za grešku, iako su njeni šefovi tiho priznali da je momentalno bilo jasno da dječak nije napravio nikakvu bombu. Svoju grešku ne priznaje ni uprava škole. Umjesto da priznaju krivicu i ispričaju se mladom učeniku i njegovim roditeljima, direktor Dan Cummings se poziva na Kodeks ponašanja te ističe da bi roditelji trebali popričati s Ahmedom i objasniti mu da u školu više ne donosi zabranjene predmete, stoji u degutantnom pismu koje je uprava škole poslala Ahmedovim roditeljima. Gradonačelnik, inače poznat po svojim antiislamskim stavovima, također je dao „podršku policiji”. Policiji je podršku dao još neko i to na svom osebujan i prepoznatljiv način.
– Vjerovati da je u toj kutiji za olovke bio neki sat jeste isto što i vjerovati da Barack Obama vodi najtransparentniju administraciju svih vremena. Baš. Ako je to sat, onda sam ja kraljica Engleske – napisala je Sarah Palin na svom Facebook profilu, nazvavši medijske izvještaje o hapšenju dječaka Ahmeda „sumnjivim”, te ustvrdivši da su „školske vlasti imale potpuno pravo kada su mislile da je njegov sat, napravljen od pernice, bio bomba”.
Strašna riječ od 12 slova
No, Sarah Palin nije usamljena u svojim „razmišljanjima”, nego je ovaj bizarni slučaj na vidjelo izbacio nešto drugo. Nakon hapšenja i puštanja 14-godišnjeg Ahmeda Mohameda, jasno je da u Americi, toj kolijevki slobode i moderne demokratije – postoji islamofobija. Nesretnog Ahmeda ne napadaju samo militantni desničari poput Sarah Palin ili internet-ratnici koji tvrde da njegov izum „nije izum”, da je to obični sat istrgnut iz spavaće sobe, da je sve to prevara i obmana, Ahmeda napadaju i intelektualci s katedri kao što je Oxford.
– Šta je bio njegov motiv? Ipak, bez obzira da li je on želio ili nije želio da ga uhapse, oni to nisu trebali uraditi… Sastaviti sat od kupljenih komponenata je za pohvalu. Uzeti sat iz kućišta da izgleda kao da ste ga sami sastavili – nije lijepo. Šta je ovdje istina? Da, mogu biti i drugi razlozi zašto je dječak izvadio sat iz kućišta i pretvarao se da ga je on sam napravio. Recimo, da zadivi svoje nastavnike – pisao je na svom Twitter profilu Richard Dawkins, jedan od vodećih biologa današnjice, vatreni ateist i profesor emeritus na Oxfordu.
Kasnije se Dawkins izvinio zbog nekih svojih prenaglašenih stavova, dodavši „da je mnogo puta bio napravljen budalom. Ipak, porodici Mohamed, integriranim imigrantima iz Sudana, čija je glava porodice dva puta bila kandidat za predsjednika te afričke zemlje, eventualna izvinjenja neće mnogo koristiti.
– Moj sin je briljantan. Mi trebamo ljude poput njega u ovoj zemlji. Nikada nije bio u nekom problemu. Ovo je sve slučaj islamofobije. Ime mog sina je Mohamed. Ljudi misle da su muslimani teroristi, ali mi smo miroljubivi ljudi, nismo mi od toga – kaže Mohamed Elhassan Mohamed, otac 14-godišnjaka čije je hapšenje uzburkalo Ameriku, ali i cijeli svijet.
– Mi živimo u zemlji mogućnosti da se raste i pomaže. Ljudi koji su ovo uradili mom sinu, nisu njega vidjeli na taj način. Moj sin je njima stalno govorio i ponavljao da je to bio alarm-sat i da je on to donio u školu kako bi od nastavnika zatražio pomoć, da pokaže kako on može napraviti zadivljujuće stvari i možda dobije pohvale, te možda postane nešto veće u životu. Recimo izumitelj – rekao je dječakov otac za CNN.
Na nesreću ovog čovjeka, koji ima namjeru odgojiti budućeg intelektualca i inžinjera, te ga usmjeriti na najbolji mogući put, ne vide svi muslimane kao buduće izumitelje, inžinjere i naučnike. Naprotiv, slika muslimana je u medijima često iskrivljena do neprepoznatljivosti, a muslimani su obično „dežurni loši momci”.
– Prema tvrdnji Elizabeth Poole u „Enciklopediji rasa i etničkih studija”, mediji su krivi za podizanje islamofobije. Ona citira studiju slučaj, ispitujući uzorke uzoraka u britanskim medijima između 1994. i 2004., zaključujući da su muslimanski stavovi rijetko prisutni i da su muslimani uglavnom predstavljeni u negativnom svjetlu. Takva portretiranja, uključuju sliku islama i muslimana kao prijetnju zapadnoj sigurnosti i vrijednostima. Benn i Jawad pišu da je neprijateljski stav prema islamu i muslimanima „blizak medijskom portretiranju islama kao barbarskog, iracionalnog, primitivnog i seksističkog. Egorova i Tudor citiraju evropska istraživanja koja tvrde da su izrazi korišteni u medijima kao što su „islamski terorizam”, „islamske bombe”, „nasilni islam”, rezultirale u negativnoj percepciji islama. Knjiga Johna E. Richardsona naziva „Lažna slika islama: rasizam i retorika bitanskih tabloidnih listova”, kritizira britanske medije za propagiranje negativnih stereotipa o muslimanima i podgrijavanje antimuslimanskih predrasuda. U drugoj studiji Johna E. Richardsona stoji da je 85 najvažnijih članaka portretiralo muslimane kao homogenu masu za koju se pretpostavljalo da su prijetnja britanskom društvu.
Islamofobija je relativno nov izraz, ne baš najjasnijeg porijekla. Nije stariji od stotinu godina, a izgleda da „zasluga” za njegovo kovanje pripada jednom Francuzu, inače kolonijalnom birokrati s početka 20. stoljeća. Alain Quellien je u svojim radovima pisao i da: „Nekako, musliman je prirodno i neizbježno neprijatelj kršćanstva i Evropljana; islam je negacija civilizacije, to je barbarizam, loša vjera i okrutnost te najbolje što se može očekivati od Muhamedanaca”. Izraz se pojavio ponovo 1991., šest godina kasnije pojavio se u rječnicima termina, no svijet ga je upoznao nakon 11. septembra 2001. Ipak, službena nauka, ni lingvistika ni politologija ni sociologija nemaju tačnu definiciju „islamofobije”. No, to neće utješiti porodicu Mohamed iz Teksasa, koja je osjetila koliko islamofobija može biti okrutna. Čak i kada nema svoju definiciju.
Muslimani kao bolji dio američkog društva
Za islam i muslimane se vrlo često vežu pojmovi poput: ekonomsko nazadovanje, nepismenost, neobrazovanost, opća zaostalost. Knjiga „Islamofobija i antiamerikanizam – uzroci i rješenja”, pokazuje da baš tako i nije.
– Godine 2006. Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR) naručilo je istraživanje o američkim glasačima muslimanima. Rezultati pokazuju da su američki muslimanski glasači mladi i visoko obrazovani (62 posto njih imaju stepen bachelor ili viši). Ovo su dvostruko uporedivi podaci za registrirane glasače: više od polovine zajednice čine stručnjaci, 43 posto ih ima dohodak od 50.000 dolara ili više, 78 procenata ih je u braku, a zajednica je u smislu odanosti vjeri raznolika (31 posto posjećuje džamiju sedmično, 16 posto jednom ili dva puta mjesečno, a 27 procenata ispitanika izjavili su da posjećuju džamiju rijetko ili nikako).
Najveći broj ispitanika izjavili su da smatraju sebe “samo muslimanima”, izbjegavajući bilo kakve razlike, poput razlikovanja na sunije i šiije. Drugih 36 posto izjavili su da su sunnije i 12 posto da su šiije. Manje od polovine jednog procenta rekli su da su selefije, dok je dva posto njih reklo da su sufije.
Zanimljivo
Jedan od najvećih protivnika termina „islamofobija” je i kontroverzni Salman Rushdie, koji kaže da ovaj izraz pripada „rječniku Humpty Dumptyja”, da se kosi sa zdravom pameću, te stoji na glavi
Biti musliman, biti u problemima
– Biti musliman postalo je sinonim s provokativnim pitanjima, s tenzijama i nepovjerenjem, čak i s konfliktom. To je postalo globalni fenomen s dubokim posljedicama za relacije između zajednica, za političku retoriku i smjernice na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou… Muslimani moraju progovoriti ko su, u šta vjeruju, za šta se zalažu, šta je svrha njihovog života. Oni moraju skupiti hrabrost i odbaciti ono što su određeni muslimani rekli i uradili u ime njihove religije – tvrdi Tariq Ramadan, najveći živi muslimanski intelektualac današnjice.