Kristina Kovač: Ne postoji pogrešno vrijeme za pravu ljubav

Piše: Redakcija

Kada je u ljeto prošle godine napisala pismo, u kojem je najiskrenije iznijela emocije koje gaji prema svom suprugu, Kristina Kovač, vjerovatno, nije ni pretpostvaljala da će godinu kasnije u rukama držati rukopis svoje prve knjige. Poznata pjevačica, kompozitorka i tekstopisac, koja nas je oduševljavala svojim argumentiranim kritikama člana žirija u prvoj sezoni muzičkog showa “X Factor”, autorica je ljubavnog romana “Drvo života”. Knjiga se već može kupiti u Srbiji, a uskoro bi se trebala pojaviti i na policama “Laguninih” knjižara i u našoj zemlji. Kritike su joj naklonjene, a ako su i vas prolazili žmarci, a niz suze klizili obrazi dok ste čitali Kristinino pismo suprugu, onda je ova knjiga štivo koje bi ove zime trebalo grijati vašu dušu.

Od Vas smo naučili da nas obradujete novim pjesmama, notama, da Vaše kompozicije slušamo u reklamama, da Vas gledamo kao člana žirija muzičkog takmičenja. No, pisanje knjige je za nas, kao Vašu publiku, veliko iznenađenje… Šta se moralo desiti da ostavite notne zapise i prihvatite se pera, ovog puta kao spisateljica?

– Pa, mislim da je, nakon mog učešća u “X faktoru” i energije koju sam uložila u taj projekt, došlo da malog „zamora materijala”. Imala sam utisak da mi je potrebna promjena, a u isto vrijeme, počela sam da nalijećem na veoma pozitivne reakcije žena na jedan post na mom blogu, koji su prenijeli mediji. U pitanju je bila jedna kratka ljubavna „priča”, zapravo, jedan mali traktat o ljubavi. Zaprepastila me burna reakcija različitih ljudi koji su to čitali – svi su odreagovali na iskrenost i emociju koju sam u tom tekstu donijela. Eto, kombinacija tih dvaju faktora dovela je do ideje da napišem roman. Jednog dana sam prosto odlučila to da uradim, i evo, godinu i po kasnije, nakon mnogo muka, radosti, suza i smijeha, „Drvo života” je u knjižarama.

 Napisali ste ljubavni roman, priču o muškarcu i ženi koji ljubav pronalaze kada su joj se najmanje nadali. Ljubav i jeste naš najveći pokretač, ali… trebamo li je čekati da sama dođe ili je trebamo tražiti, ne odustajati? Šta nam to poručuje „Drvo života”?

– Glavna poruka ovog romana je da ne postoji pogrešno vrijeme za pravu ljubav, jer je ona jedina stvar koja ostaje iza nas, čak i kad nas više odavno nema. Tu je u formi energije, imam utisak da lebdi nad Planetom kao neki dobri duh koji nas čuva. I to ne samo ljubav između žene i muškarca, već i ljubav između majke i djeteta. Kada se te dvije prave ljubavi pojave u životu jedne žene, nijedna cijena nije prevelika.

Koliko je bilo teško/lako roman napisati? Koliko dugo je nastajao… koliko ste se preispitivali nakon svake napisane rečenice, pasusa, poglavlja?

– Nije bilo ni previše teško, ali ni lako. „Meso” romana pisala sam skoro devet mjeseci, simbolično, zar ne, dok sam pet-šest mjeseci radila na skraćivanju, redigovanju i “pickanju” rukopisa. Iskreno, taj dio mi je teže pao nego samo pisanje, jer sam dotad već uveliko imala problem s objektivnošću. Pisala sam skoro svakog dana, bilo je dana kad bih plakala kao kiša pišući, a drugih bih se smijala. Nisam u pisanju promišljena, već instinktivna, tako da se nisam previše preispitivala, osim kad nečim ne bih bila zadovoljna.

 

 Šta je, tokom pisanja, bila Vaša najveća strepnja?

– Ritam romana je, za mene, kao muzičara, bio jako bitan. Većinu vremena sam strepila da li taj ritam ima dobar, prirodan tok, da li negdje štuca, da li davi… Znala sam da ne može sve vrijeme da bude maksimalno uzbudljivo, ali sam se trudila da kostur priče bude uzbudljiva ljubavna priča, a meso na tim kostima da čine sporo, skoro lijeno buđenje ljubavi, razni načini na koje se ljubavnici dok su još u platonskoj vezi upoznaju, male stvari koje su im bitne.

 „Drvo života” se već može kupiti u Srbiji, u BiH još nije stigla, ali vjerujem da imate neke povratne informacije. Kakve reakcije od čitatelja dolaze do Vas?

– Moje raspoloženje ovih dana je prilično dobro, jer su reakcije koje stižu do mene od samih čitalaca – divne. Bila sam spremna na sve – ja nisam pisac, i koliko god činjenica da ljudi znaju moje ime pomaže, u nekom smislu ona može biti i omča oko mog vrata. Nasreću, izgleda da roman sam radi svoj PR kod čitalaca i čitateljki, od usta do usta. Prije svega, ono što me najviše iznenađuje jeste količina ljudi koja kaže da je „progutala” knjigu za manje od 48 sati. Bila sam ubijeđena da je tempo knjige takav da mora da se čita sporo. Druga stvar je količina emocija koja se budi kod onih koji knjigu pročitaju, pa čak i muškaraca, kojih među čitaocima ima više no što sam se nadala. Mnogo ljudi mi je reklo da se osjećaju kao na emotivnom „rollercoasteru” – čas se smiju čitajući, čas plaču, kao i ja kad sam pisala. Najviše mi prija kad mi neko kaže da je, kad je čuo da sam napisala knjigu, pomislio: “Jao, evo još jedna estradna splačina napisana od glumice/pjevačice/sponzoruše/starlete”, a onda počnu da čitaju i zaključe da je knjiga potpuno drugačija od onog što su očekivali. Volim da iznenađujem.

Ko je prvi imao čast da pročita Vaš roman (i kako je reagirao)?

– Prvi je bio moj čovek. Imam mnogo povjerenja u njega, jer je vrlo talentovan za sve što ima veze s pisanom riječi, po profesiji je kopirajter, i bilo mi je veoma bitno šta će reći. Bio je iznenađen kvalitetom mog pisanja u nekim dijelovima, gdje sam prevazišla svoja dotadašnja dostignuća, a najvažnije – kao muškarcu, ritam knjige držao mu je pažnju. Naravno, na emociju je reagovao duboko, stomakom i srcem, kao što sam i očekivala.

Šta ako izdavač od Vas bude tražio da pišete još?

– Na svu sreću, imam tu slobodu da sama odlučim hoću li ili neću pisati još. Ja sam skoro sigurna da će ovo biti, kako moja prva, tako i moja posljednja knjiga ali… nikad ne reci nikad.

 Možemo li govoriti o Vašem najdražem književniku? Postoji li neka knjiga kojoj se uvijek vraćate, koja je Vaša vodilja kroz život?

– Moj omiljeni pisac iz regiona je Miljenko Jergović. Njegova toplina me je kupila još prvi put kad sam čitala išta što je napisao, a ako se dobro sjećam, to je bila knjiga „Drugi poljubac Gite Danon”. To je pisac čija me emocija dira, koji me lako nasmije i još lakše rasplače. Ne, nemam knjigu kojoj se često vraćam, mada su mi omiljene „Srda pjeva u sumrak, na Duhove”, „Tunel” od Sabata i „Muzej nevinosti” Orhana Pamuka. Trenutno čitam predivnog Ivana Tokina i njegove „Molekule”.

 Šta najviše zamjerate vremenu u kojem živimo?

– Manjak otvorenosti kod ljudi i gledanje samo sebe i sopstvenog interesa. Manjak spokoja kod generacija koje su, kao ja, na sredini života, već dugo nešto grade, a suštinski, zbog okolnosti u kojima već dugo živimo, zapravo nismo skoro ništa izgradili… Važnost koju imaju političari…

 Na kraju, kakav osjećaj Vam pruža spoznaja da će ove jesenje dane neka djevojka ili žena (što da ne i muškarac) provoditi uz čaj ili kafu, kamin i Vašu knjigu…?

– Osjećaj ogromne sreće.

Pismo koje je Kristina posvetila suprugu

Volim ga toliko da sklanjam veš s konopca i imam potrebu da duboko udahnem miris njegove čiste majice, kao da se nikad neće vratiti.

Volim ga toliko da mi bol u želucu prođe kad on spusti dlan na moj stomak.
Volim ga toliko da osjetim ponos kad vidim da se oči žena lagano šire u iznenađenju pred shvatanjem da on nije Tarin pravi tata.

Volim ga toliko da se s njim ponekad osjećam kao da sam sama sa sobom.
Volim ga toliko da, sve ovako hipohondrična, za ovih pet godina nijednom nisam imala hrabrosti da za ozbiljno pomislim da rak limfnih žlijezda može da mu se vrati.

Volim ga toliko da, čim se približim Zelenom vencu, Brankovom mostu i Savamali, počnem da osjećam tinjanje plamena kojim sam cijela gorjela onog proljeća/ljeta/jeseni/zime kad sam se zaljubila u njega.

Volim ga toliko da mi imponuje što ga mnogi muškarci zamrze kad shvate da je on sve što bi svi muškarci deep down trebalo da budu, a nisu. Jaki.

Volim ga toliko da tugujem zbog toga što ne mogu da ga zagrlim i utješim kad je bio dijete, što ne mogu iz nekog sigurnog prikajka da posmatram cio njegov život do trenutka dok me nije prvi put zagrlio, da gledam kako raste, kako se koprca, buni, samouništava, pati, živi u knjigama, i diše u muzici, tuče, uči, obeznanjuje, zaljubljuje i ludi, zavodi svaku koju je ikad poželio, ostaje tako prazan a tako pun, kako se preliva… tugujem što mu nisam dječačka simpatija, prva ljubav, prvo žensko koje ga dodiruje, prvi drhtaj, prvi zanos, prva strast.

Volim ga toliko da sam puna zahvalnosti na njemu svaki dan, jer heroji se rađaju rijetko, i teško ih je pronaći. Zapravo, mislila sam da ne postoje.

Volim ga toliko da mi se o toj mojoj ljubavi pišu pjesme, pišu mi se knjige i najljubavnije priče, a ne usuđujem se da se povinujem toj potrebi, jer mislim da nema riječi i tonova dovoljno velikih i svečanih.

Volim ga toliko da ga poštujem najviše od svih ljudi na svijetu. Od SVIH.

Volim ga toliko da i dalje maštam o tome da mu rodim bebu. Punim 40 za tri mjeseca.

Volim ga toliko da me na njega podsjeća sve od šara koje oblaci naprave na sumračnom horizontu, preko mira nedjeljnog jutra, do mirisa dobre klope.

Volim ga toliko da mi za pet godina nije bio suvišan nijedan trenutak proveden pored njega.

Volim ga toliko da se pravim da ga slušam kada postane autističan i dosadan u svojim detaljnim izlaganjima na teme koje me slabo zanimaju, i klimam glavom dok mi u glavi huči gomila glupavih misli.

Volim ga toliko da mi često bude žao što sam ovako matora i izakana, što sam najslađe, najbolje, najdraže i najmaštovitije od sebe već potrošila prije nego što me je pronašao ili što sam ga pronašla.

Volim ga toliko da uživam u tome da zamišljam šta Spomenka razmišlja tamo negdje gore, dok gleda s kakvim čovjekom sam završila, da li je sumnjičava i čeka da ipak nešto zasere jer je too good to be true, ili je kapitulirala i spalila svoj priručnik o muškarcima, shativši da ipak postoji bar jedan izuzetak.

Volim ga toliko da i dalje sanjarim o putovanjima s njim, o nekom drugom, boljem mjestu za nas i našu malu porodicu.

Volim ga toliko da imam djetinju fantaziju o tome da smo bogati i da ne moramo ništa da radimo osim da se volimo i volimo Taru i Milicu.

Volim ga toliko da kad se posvađamo zaspim okrenuta i nagnuta ka njegovoj strani kreveta. Da mi se disanje u dubokom snu smiri kad me dotakne.

Volim ga toliko da znam da bi mene i Taru čuvao do smrti.

Volim ga toliko da sam ga natjerala da obeća da će me, ako umre prvi, progoniti kao duh dok mu se ne pridružim.

A ustvari ga volim toliko da se nadam da ću otići prva.

Pročitajte još