Sve je, barem za bh. gledatelje, počelo sa serijom “Mješoviti brak”, koju je prije 10-ak godina emitirala televizija Pink BH. Naš sagovornik u toj humorističkoj seriji glumio je duhovitog i šarmantnog Crnogorca s beogradskom adresom. Slučajno ili namjerno i Andrijin stvarni život podudarao se sa scenarijem. Rođeni Crnogorac je, u potrazi za karijerom, došao u glavni srbijanski grad, a godine koje će uslijediti pokazat će da je odluka bila ispravna. Njegovi biografski podaci kažu da se Andrija glumom počeo baviti kao 16-godišnjak, tako da se danas 37-godišnji glumac može pohvaliti 20-godišnjom karijerom. Suze na oči, naravno od smijeha, izazivao nam je brojnim svojim pozorišnim, filmskim i televizijskim ulogama, a posljednja u nizu jeste serijal “ANDRIJA I ANĐELKA”. Ukoliko još niste vidjeli epizodu u kojoj Andrija i Anđelka prelaze slovensku granicu, vjerovatno vas i nema na društvenim mrežema. U posljednjih 10 dana ova epizoda je najdjeljenija na Facebooku, a nama je poslužila kao izuzetan povod za razgovor s ovim regionalno popularnim glumcem.
U Vašoj 20-godišnjoj karijeri “nagurali” su se brojni projekti, predstave, serije, filmovi, emisije… ali, stiče se utisak da je čitav Region za Vas saznao zahvaljujući serijalu “Andrija i Anđelka”. Jeste li zatečeni ovom velikom regionalnom popularnošću?
– Nisam se nikada opterećivao koliko je ko i na kakav način došao do saznanja o mom radu ili projektima u kojima sam učestvovao. Uvijek je bilo publike koja je voljela da se nasmije i zajedno sa mnom naruga raznim društvenim pojavama koje su apsurdne i zanimljive za komentar, a ima ih, vala, na svakom koraku. Međutim, ovaj serijal je zaista postao omiljen i ovaj naš region je, eto, prepoznao naš humor kao svoj. Drago mi je što je ovaj naš skromni projekt, koji je rađen s mnogo ljubavi i pozitivne energije, dobio svoju najveću satisfakciju: publiku.
Kažite nam nešto o samom serijalu. Jeste li uopće imali dvoumljenja o prihvatanju uloge?
– Nisam se dvoumio.Ovo je jednostavno lako zavoljeti i ne treba ti neka mudrost da bi shvatio da je ova televizijska forma sjajna i vrlo primamljiva.
Clip u kojem prelazite slovensku granicu obara sve rekorde gledanosti: koliko ste se držali scenarija, jer nama se čini da je sve nastalo kao rezultat Vaše spontanosti?
– Moj princip rada se bazira na improvizaciji i nisam se libio da nametnem adaptaciju ovog teksta na svoj način. Imao sam sreću da su ekipa i Anđelka, kao moja partnerka, prihvatili ovaj način igre i počeli da uživaju u njemu. Tekst je suštinski samo polazna tačka u okviru koje i Vuk Ršumović i mi na samom setu, pravimo sopstvene uglove gledanja i poentiramo na naš način.
Ima li bilo kakve povratne informacije od Slovenaca?
– Javlja se mnogo publike iz Slovenije, koja je oduševljena tim duhovitim klipom. Ljudi koji gledaju na život bez predrasuda i skrivenih namjera, voljet će naš humor. Mi smo imali namjeru da naše male različitosti gledamo kao nešto pozitivno, a ne da se rugamo bilo kome. Slovenci su pokazali koliko su otvoreni i spremni na šalu.
“Audicija”, koju gledamo na Pinku, jeste svojevrstan presjek bh., srbijanskog, crnogorskog humora… Možete li povući paralelu između sarajevskog, beogradskog ili podgoričkog humora?
– Nema tu nekih velikih razlika. Iste jade mučimo, iste nas brige more i samim tim vrlo su nam slični pogledi na te brige koje nas svakodnevno gnjave. Ono što je dobro i čemu se radujem jeste sve veća potreba mladih ljudi da na duhovit način kritikuju društvo u kojem žive i sve njegove manifestacije.
Koliko često Vas mlađe kolege ili oni koji to tek žele postati pitaju za savjete? Šta im obično odgovorite?
– Govorim im da se drže sebe i svoga puta. Ovo je vrijeme nesposobnih i nikako ne bi valjalo da dopustite da vas mediokriteti dovedu u pitanje.
Od koga ste Vi kao glumac najviše naučili?
– Od profesora Bore Stjepanovića, legendarnog glumca i profesora sa Sarajevske i Cetinjske akademije, Milana Karadžića, reditelja s kojim sam bezmalo 20 godina u raznim projektima, a na kraju, od sjajnih glumaca s kojima sam igrao.
U kojem trenutku karijere ste bili najponosniji sobom?
– Nemam pojma. Imam utisak da mi sa svakom novom sezonom karijera kreće od nule i iste me strepnje muče i iste me strasti vode.
Publici u BiH je manje poznato da ste Vi, zapravo, pozorišni glumac, te da ima mjeseci kada ste na pozorišnim daskama svake noći… Iz Vašeg iskustva, koliko je danas ljude teško/lako nasmijati? Da li se lakše smijemo ili plačemo?
– Mislim da su ljudi generalno željni nepretencioznog i relaksirajućeg programa. Život je postao suhoparno kapitalistički, što je u sudaru s našim mogućnostima na Balkanu, apsurd. Mi smo u nekom evropskom getu i tumaramo između lažnih obećanja i realnog preživljavanja. Čovjeku je bar osmijeh ostao.To ne smijemo dozvoliti da se izgubi. Ja bijem bitku za osmijeh.
Šta je najbolje što Vam je donijela druga polovina ’30-ih?
– Živ sam i zdrav,imam ljubav i pažnju, volim i voljen sam, i to je to.
U svim Vašim intervjuima novinari potenciraju činjenicu da važite za velikog zavodnika. No, nas zanima jeste li gentleman odnosno šta podrazumijeva Vaše poštivanje žene?
– Ne svodim ja tu temu na muški i ženski princip već na općeljudski. Žene smatram ravnopravnim u svakom segmentu života i otuda sam pun poštovanja prema njima.
Vaš kolega i prijatelj Marinko Madžgalj ovih dana vodi tešku životnu bitku. Priče o bolesti osoba koje su nam bliske natjeraju nas da preispitamo vlastiti život… Koliko Vas je pogodila Marinkova bolest?
– Ne bih mnogo o tome. On je jedan od naših najtalentovanijih umjetnika, volim ga kao brata i bit ću uz njega dok ne pobijedi to zlo.
Na kraju, postoji li mogućnost da Vas u nekoj od predstava ili barem premijera uskoro vidimo i u BiH?
– Gostovat ću s predstavom “Pevaj, Brate” u Sarajevu, pa dođite.