Prošlosedmična vijest glasila je otprilike ovako: U Turskoj je uhapšen belgijski državljanin marokanskog porijekla, osumnjičen za učestvovanje i organiziranje nedavnih terorističkih napada u Parizu. Turska, Belgija, Maroko, Francuska… moglo se još i spomenuti da su teroristi za napad koristili VW Polo proizveden u Njemačkoj i Seat Toledo, proizveden u Španiji, te bugarske kalašnjikove. Žrtve suludih terorista također su bile „internacionalne” i njihova imena dovoljno govore. Halima Saadi, Stephane Albertini, Milko Jozić, Lamia Mondeguer, Manu Perez, Asta Daikite, Armelle Pumir Antičević, Elif Dogan, Hyacinthe Koma, Kheireddine Sahbi, Lucie Dietrich, Precilia Correia… Među ubijenim i povrijeđenim je bila turistkinja iz Perua, bračni par iz Srbije, koji je prodavao zastavice ispred napadnutog stadiona, Hrvat – inžinjer iz Belgije, ljudi iz Burkine Faso, iz Portugala, Italije, Tunižani, Alžirci, Turci…
Terorizam kao globalna nevolja
Gledajući imena i poznajući ponešto iz biografija pojedinih od njih, jasno je da terorizam ne bira žrtve niti poznaje nacionalne, državne ili etničke granice. Abdelhamid Abaaoud, „mozak” i glavni organizator napada u Parizu, bio je belgijski državljanin. Odrastao je u porodici srednje klase, njegov otac je bio poduzetnik, živio je u mirnom i stabilnom kvartu, te pohađao najbolju privatnu školu u svom kraju.
Abdelhamid Abaaoud, „mozak” i glavni organizator napada u Parizu
– Jasno je rekao da je ovo ponašanje psihopate. Za njega, to je bio dokaz da je njegov sin postao đavo. Laknulo mu je kada je čuo za smrt svog sina, jer je znao da je on povezan sa svim terorističkim aktima u Evropi. Jedino mu je žao jer njegovog sina nisu uhvatili živog i ispitali ga – saopćio je preko svog advokata otac ubijenog teroriste Abdelhamida Abaaouda.
Abdelhamid Abaaoud je bio treća generacija doseljenika iz svoje porodice koja već decenijama živi u Zapadnoj Evropi. Također, gotovo svi povezani s napadima u Parizu su treće generacija imigranata s Bliskog istoka ili Sjeverne Afrike. Ista ta nesretna treća generacija imigranata čini glavninu ISIL-ovih reguta u Siriji, te se rado pridružuje raznim islamističkim i terorističkim grupama. Napadači na centar Pariza su svi redom bili državljani EU, rodili se i odrasli na njenoj teritoriji, školovali po evropskim obrazovnim i pedagoškim standardima, živjeli pomalo razuzdano i neobavezno poput svojih vršnjaka, etničkih Francuza, Nijemaca, Valonaca, Flamanaca.
– Njegove najdraže aktivnosti bile su pušenje trave i spavanje. Često je spavao po danu. Broj džointa koje je ispušio je alarmantan. Uprkos tome što je imao diplomu električara, nije našao posao. Radio je samo jedan dan i bio je lijen – izjavila je novinarima žena po imenu Naim, supruga Ibrahima Abdesalama, teroriste koji se raznio pred jednim od pariških kafića.
Terorizam je trenutno globalo pitanje broj jedan, mnogo važnije i aktuelnije od pitanja liječenja raka, legalizacije LGBT brakova, globalne prenaseljenosti, AIDS-a, monsantovih sumnjivih sjemena, globalnog zatopljenja i globalne finansijske krize iz 2008. iz koje svijet, zapravo, nikada nije izašao. Ako je „treći svjetski rat” već počeo, kako to mnogi ovih dana spominju, on će biti sukob u kojem će se ratovati do posljednjeg teroriste. Prije tačno 14 godina, 13. novembra 2001., američki predsjednik George Bush mlađi je proglasio opći rat protiv terora, no taj „rat” još traje i ne nazire mu se kraj.
Terorizam novijeg doba, onaj u kojem imućni i obrazovani građani Bruxellesa oblače prsluke s eksplozivom, uzimaju kalašnjikove i ubijaju nedužne prolaznike, nije pitanje koje mogu riješiti generali i vojni stratezi. Moderni terorizam je stoga pitanje za ekonomiste, sociologe, antropologe, psihologe, pedagoge, psihijatre… Samo bi oni mogli objasniti zbog čega mladi ljudi iz veoma uređenih država odlaze u prašnjave pustinje Sirije ili siju strah po ulicama najvažnijih evropskih gradova.
Psihologija straha
Treba biti pošten i priznati da ne postoji jedna, jasna i nedvosmislena definicija terorizma. Svi pokušaji pa čak i oni u UN-u da se definira terorizam, završili su neslavno. Tako je svijet upao u bizarnu situaciju, u kojoj svi govore o terorizmu i teroristima, no niko ne zna tačnu definiciju onoga protiv čega se, navodno, bore.
– Terorizam je pejorativan pojam. To je riječ s namjernom negativnom konotacijom koja je generalno nalijepljena na nečije neprijatelje i oponente ili na one s kojima se na slažemo ili ih radije ignoriramo. Odluka o tome da li ćemo nekog pojedinca ili organizaciju nazvati „terorističkom”, postaje potpuno i neizbježno subjektivno, a to uglavnom ovisi da li jednu stranu simpatiziramo ili joj se suprotstavljamo. Iz brojnih razloga, mnogi news izvori (poput Reutersa) izbjegavaju korištenje termina „terorist” i koriste manje napadne riječi kao što su „bombaši”, „militanti” – kaže autor Bruce Hoffman.
Bio pojam „terorist” pejorativan ili ne, te bez obzira što se svijet ne može saglasiti u vezi s jedinstvenom definicijom terorizma, teroristi i dalje „efikasno” djeluju. Oni imaju kod sebe najjače oružje na svijetu, oružje čiji su detonatori skriveni duboko u nama. To je strah. On je najjači osjećaj i najstarija emocija na svijetu, stara koliko i prvo živo biće na Zemlji. Strah nas oblikuje kao ličnosti, od straha i zbog straha pravimo ograde i gradimo kuće debelih zidova. Strah nas tjera naprijed, da budemo bolji, efikasniji, no on nas također i paralizira. Teroristi to znaju i trude se to iskoristiti.
– Terorizam je, kako god, najveće gaženje najfundamentalnijeg ljudskog prava. To je pravo na život. Kreirajući klimu straha od terorizma, terorizam također krši svačije, lično pravo da živi slobodan od straha. Oni koriste djecu kao borce, što je suprotno Konvenciji o pravima djeteta. Kako terorizam naveliko i sistematski krši ljudska prava, prirodno je terorizam opisati kao zločin protiv čovječnosti – piše na stranicama Turskog ministarstva vanjskih poslova.
U trenutku kada nastaje ovaj tekst, portali i regiji donose naslove tipa „Strah od terorizma je pobijedio u Bruxellesu”, „ISIL je dobio što je htio”, „Evropa se trese od straha”. U glavnom gradu Belgije ne radi metro, ne rade škole, otkazuju se utakmice i koncerti. To teroristi i žele.
– Bruxelles je paraliziran u strahu od napada kakvi su izvedeni u Parizu, a atentatori koji su napali glavni grad Francuske još su u bijegu. Belgijska metropola je zatvorila svoj metro, trgovine i javne zgrade nakon što je upozorenje na mogući terorizam podignuto na najviši nivo poslije izvještaja o „sveprisutnoj prijetnji”, o pucnjavama i napadima bombom, sličnim hororu viđenom u Parizu. Glavni gradski trg, obično krcat turistima, bio je tih, s tek ponekim prolaznikom koji je preskakivao kaldrmu, dok je prekoputa gradske vijećnice bilo parkirano oklopno vozilo – piše Yahoo News.
– Pogledajte Francusku. To je zemlja sa svojim problemima – ko ih nema – ali je to zdrava, legitimna demokratija. Njen vojni budžet je manji od američkog, ali ona ima jaku vojsku i resurse da je učini još moćnijom (francuska ekonomija je 20 puta veća od sirijske). Islamska država nikada neće pokoriti Francusku. Nema načina da ISIL uništi zapadnu civilizaciju. Šta je onda bio cilj pariskih napada? Nasumično ubijanje ljudi po restoranima i koncertnim salama je strategija koja razotkriva suštinsku slabost počinilaca. Ovi napadi neće uspostaviti kalifat u Parizu. Njihov cilj je širenje straha, zbog čega ih i nazivamo terorističkim, i nikako ne bi trebalo da ih udostojimo riječju rat. Sada je važno da savladamo svoj osjećaj užasa. Najveća opasnost od terorizma nisu sami napadi, već naš odgovor na njih. Veoma je važno da sada donesemo prave odluke. Bilo bi pogrešno ako bi sada Francuska i druge demokratije odustale od borbe protiv Islamske države, nadajući se da će ih džihadisti ostaviti na miru. Znam da mnogi misle da je zapadni imperijalizam uzrok sveg zla na svijetu i da bi sve bilo uredu kada bismo prestali da se miješamo u poslove ostatka Planete. Ali, u stvarnom svijetu, političari i vlade u principu ne izlaze ususret zahtjevima terorista – kaže ugledni američki ekonomist Paul Krugman u komentaru za “New York Times”.
Paul Krugman: Ovi napadi neće uspostaviti kalifat u Parizu
ISIL-ova taktika je primjer klasične „škole” terorizma i, za sada, u toj horor utakmici ISIL, nažalost, „vodi”. Što više strah uhvati Evropu, što manje ljudi bude na ulicama, što manje turista posjeti historijske znamenitosti, ISIL-ove glavešine mogu zadovoljno trljati ruke. Strah koji sije ISIL nije običan „strah”, to je nešto mnogo gore i moglo bi se uporediti s onim što Krugman navodi kao „strah od straha”. Tako strah više nije samo metod niti cilj, to je oružje samo po sebi, i to vrlo opasno, ono koje razara društvo iznutra, poput pritajenog kancera.
Gordijev čvor
Negdje u danima nakon napada od 11. septembra 2001., tema jedne od emisije popularne Oprah Winfrey bili su upravo izvedeni napadi na WTC u New Yorku. Oprah je jednu gošću, eksperta za Bliski Istok, upitala: „Ko su teroristi i šta oni žele”.
– Znate, terorsti ne žele prihvatiti našu kulturu. Oni žele svoju kulturu, žele da je zadrže, ne žele biti poput nas – rekla je tada gošća.
Mnogo je tada govoreno o “sukobu civilizacija”, o apsolutnoj nekompatibilnosti svjetonazora kršćanstva i islama, o novim križarskim ratovima. Ipak, s obzirom da na svijetu nije ništa „crno-bijelo”, da se svijet ne dijeli na naše i njihove, na dobre i loše momke, problem je negdje mnogo, mnogo dublje.
– Ispod svjetlucave površine modernog svijeta, postoji kriza smisla i svrhe. Naš društveni i ekonomski sistem ohrabruje nas da mislimo o formama blogostanja na temeljima materijalizma. Od momenta kada uđemo u obrazovni sistem, uče nas da je svrha života biti uspješan i bogat. Ohrabruju nas da postižemo i trošimo. Ako život ima ikakvo značenja, ono glasi „radi dobro za samog sebe”. Od nas se očekuje da vrijeme dok smo budni utrošimo radeći repetitivne monotone zadatke, one koje neko naziva „posao”, do našeg kraja. Dublji aspekti života, kao što su samoizgradnja, duhovnost, uslužnost, veza s prirodom, kreativnost, estetska zahvalnost – progresivno su degradirani i materijalizam je procvjetao. Porast religijskog fundamentalizma i ekstremizma može djelomično biti viđen kao reakcija protiv tog plitkog materijalizma. To je pervertirani i pogrešno vođeni pokušaj da se zadrži nekakav nivo smisla i svrhe postojanja – tvrdi kolumnist popularnog portala Psihologija Danas.
Ima možda neke istine u ovome. Istok ne može držati korak sa Zapadom kada je riječ o životnom standardu, te ekonomiji, nauci, sportu, vojnim tehnologijama, automobilima. Istok zna da je ekonomsko blagostanje na Zapadu rezultat jeftine arapske nafte, no Istok tu ne može ništa učiniti. Kada kažemo „Istok”, onda, prije svega, mislimo na muslimanski i arapski svijet, ne može i ne zna praviti automobile, avione, mobitele, plazma televizore i sve ono što slavi zapadna konzumeristička kultura obilja. Istok je stoga frustiran, osjeća se podređenim, osjeća se gubitnički. Iz tog osjećaja „ja sam rođeni gubitnik i pripadam kulturi gubitnika”, rodila se frustracija kod ljudi kao što je Abdelhamid Abaaoud. Zbog tog osjećaja, za koji posjetitelji koncerta u Parizu nisu krivi, danas je Bruxelles u strahu, a Francuska oplakuje svoje žrtve. Nije dobro kada su ljudi tužni i frustrirani, posebno kada se radi o dvadesetogodišnjacima iz emigrantskih kvartova u velikim gradovima Zapadne Evrope. Zato treba ponoviti. Terorizam i njegove uzroke ne treba da liječe vojni stratezi i policijske racije. Ako nekada terorizam bude poražen za taj humani čin, čovječanstvo će morati biti zahvalno psiholozima, sociolozima i pedagozima. Samo oni mogu riješiti taj gordijev čvor oko vrata današnjeg svijeta.
Terorizam: Made in Sirija
Ljutio se neko ili ne, terorizam je rođen na području današnje Sirije, ali ne u skorije vrijeme, nego još u srednjem vijeku. Godine 1090. jedan je čovjek formirao šiitsku sektu hash-ishiyun, kao ogranak druge šiitske sekte, ismailita. Pripadnici ove sekte, sakriveni u svojom neosvojivim tvrđavama od obala Sredozemnog, do planinskih vrhova iznad Crnog mora, uživali su u opojnim mirisima hašiša, te za svoj račun, ali i račun drugih, vršili ubistva i napade na istaknute članove protivničkih tabora. Od izraza „hash-ishiyun” nastao je izraza asasin ili ubica, atentator. Njihova taktika je bila neviđena do tada. Svoje žrtve napadali su danju, na ulicima i trgovima, pred masom sljedbenika i na očigled čuvara.
Svoje ljude pripremali su dugotrajnim ispiranjem mozga i indoktrinacijom o „raju” koji ih čeka nakon što izvrše zadatak i okrvave ruke.
– Nakon te spoznaje mladić je postajao fedajin, čovjek koji žrtvuje život, spreman da preobučen kao trgovac, prosjak ili derviš prevali stotine kilometara preko brda i dolina, i da ubije čoveka kojeg mu je označio njegov gospodar. Jedino mu je oružje bio bodež, jer on nije htio da se skriva, nije htio da potajno izvrši svoj nalog, nego da i sâm pritom umre. Zapravo, on je i tražio tu smrt, da što prije uđe u Raj, da svojim životom otkupi vječna zadovoljstva… Fedajin je uvijek bio spreman da svojim bodežom zakolje nekog sultana na svečanosti, slavnog vojskovođu na pobjedničkoj gozbi, utjecajnog činovnika. Ničega se oni ne boje, ništa im nije nemoguće. Nema više tog moćnika koji bi bio siguran za svoj život, jer svuda i svakog trenutka može da sijevne bodež tih fanatika koji ne teže ni za čim, nego da poslije izvršenog atentata umru pod strijelama straže uz bojni poklič: „Mi smo žrtvene životinje našeg gospodara!” A isto tako niko se ne usuđuje da se suprotstavi zapovijesti koju mu je poslao Šejh-al-Džebel – „Starac s gore”, kako su krstaški vitezovi preveli naziv, koji je Hasan-ibn-Sabah dodijelio sebi i svojim nasljednicima – stoji u knjizi Michael Prawdina, „Nasljedstvo Džingis kana”.
Više od 200 godina Asasini su držali cijeli region u strahu, sve dok ih 1234. nisu porazili Mongoli i izbisali s lica zemlje. Njih više nema, no teror i terorizam su ostali.
Crveni teror sedamdesetih
Danas teroristi uglavnom nose muslimanska i arapska imena, no nije uvijek bilo tako. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Evropa je drhtala u strahu od „crvenog terora” i nasilja koje su provodile ekstremne ljevičarske grupe, poput Crvenih brigada u Italiji i frakcije Crvene armije u Njemačkoj. Otmice aviona, bombe na željezničkim stanicama i supermartketima, ubistva političara kao što je bio slučaj otmice i ubistva vođe italijanskih demokršćana i bivšeg premijera Alda Mora (1916 – 1978) – bili su opasna stvarnost tog vremena.
– Ako ništa ne poduzmete, ova će stranica u historiji Italije biti ispisana krvavim slovima. Moja krv, poprskat će vas, stranku i narod – poručio je Moro dok je bio zarobljen, no vlada je odbila zahtjeve terorista, Moro je ubijen, a njegovo tijelo ostavljeno u automobilu na ulici.
Ono što je Bin Laden bio devedesetih i 2000-ih, to je sedamdesetih bio Carlos Šakal. Rođen kao Ilich Ramírez Sánchez u Venecueli, dokazani marksist – lenjinist, Šakal se rano priključio militantnim palestinskim grupama, gdje je stekao reputaciju „odvažnog borca”, učestvujući u brojnim napadima i dešavanjima kao što je „Crni septembar” 1970. u Jordanu. Ipak, svijet će za njega čuti u decembru 1972., kada je njegova grupa upala na sjednicu OPEC-a u Beču, ubila troje talaca i zarobila njih 60. Taj događaj će Carlosu Šakalu, što je nadimak koji je sam sebi dao, priskrbiti epitet najopasnijeg teroriste na svijetu. Danas služi kaznu doživotnog zatvora u jednom francuskom zatvoru, a u međuvremenu je prihvatio Islam.
Izrael: Nastao u dimu bombe
Izraelski političari Palestincima rado prišivaju etiketu „terorista”, no sami zaboravljaju neke crne momente iz vlastite prošlosti. Jedan od takvih događaja je teroristički napad na hotel King David u Jerusalemu, kojeg su 22. jula 1946. izveli pripadnici cionističke militantne grupe Irgun. Ovaj hotel, podignut 1932. kao najmoderniji hotel u tom dijelu svijeta, bio je administrativno sjedište britanske mandatorne vlasti u Palestini, te trn u oku cionističkim milintantima koji su željeli što prije otjerati Britance i stvoriti državu Izrael. Napad je pažljivo i dugo planiran, a izveo ga je cionist prerušen u Arapa – dostavljača mlijeka. U sedam velikih posuda umjesto mlijeka bilo je po 50 kilograma eksploziva, što je bilo dovoljno da raznese cijelo jedno krilo hotela. U napadu je poginuo 91 čovjek, od toga 17 Jevreja, među njima i neki istaknuti cionistički intelektualci. Današnja izrealska desnica ne stidi se ovog čina i napad na hotel King David naziva „danom kada je sve počelo”.
Nekada teroristi, kasnije nobelovci
Život piše čudne priče, te su mnogo pojedinci u jednom momentu proglašavani teroristima, da bi nekada kasnije postajali ugledni građani svijeta, državnici i vlasnici Nobelove nagrade za mir. Malo ljudi zna da je vlada Južnoafričke Republike svojevremeno Nelsona Mandelu proglasila najtraženijim teroristom i ucijenila njegovu glavu, zbog optužbi za organiziranje nemira, napade na vladine zgrade i bombaške napade na vozove, te ga poslala na doživotnu robiju u najgori zatvor u toj zemlji.
– Još jučer sam nazivan teroristom, ali kada sam izašao iz zatvora, mnogo ljudi me je prihvatilo, uključujući i moje neprijatelje. To ja kažem svima onima koji se bore za slobodu, a koje nazivaju teroristima – rekao je jednom Mandela.
Dvadeseto stoljeće je dalo mnogo primjera poput Mandelinog. Teroristima su bivali proglašeni Ariel Sharon (kao mladi pripadnik militantne grupe Hagganah), Staljin, Josip Broz Tito, Arafat, Gadaffi… Današnja predsjednica Brazila Dilma Rousseff, godine 1970., bila je uhapšana zbog pripadanja radikalnoj ljevičarskoj grupi odgovornoj za pljačke banaka i bombaške napade.