Goran Katanić: Još jedna bitka bh. borca

Piše: Redakcija

Do 16. oktobra ove godine Belma i Goran Katanić, bračni par iz Sarajeva, sa svojom dvojicom sinova, trinaestogodišnjim Denisom i sedmogodišnjim Dominikom, u Seattlu u Washingtonu su živjeli normalnu američku svakodnevicu. Belma je radila u odjelu za parfeme u Neiman Marcusu, dok je Goran kroz svoju privatnu firmu obavljao poslove električara. U slobodno vrijeme sa sinovima bi odigrao koju utakmicu američkog fudbala ili bi ih bodrio s tribina. Uglavnom, nije propuštao nijedan njihov važan dan niti trenutak. Osamnaest godina, koliko je prošlo otkako su Belma i Goran prvi put došli u Ameriku, u Seattle, stekli su brojne prijatelje. Mnogi su kroz njih upoznali i zavoljeli bosanski humor, kuhinju… naučili ponešto o našoj historiji, kulturi, tradiciji… pa rijetkost nije bila ni vidjeti Gorana kako svojim najbližim komšijama popravi kakav kvar sa strujom, a da i ne naplati.

No, ovu svakodnevicu, koja je primjer jedne uspješne američke priče, dvoje mladih ljudi koji su na svojim leđima iznijeli rat, ranjavanje, zarobljavanje, izbjeglištvo… prekinula je iznenadna Goranova povreda.

Posao električara

Na jednom od svojih poslova je spajao električne kablove i žice u maloprodajnom centru, kada ga je udarila struja visokog napona. Uslijedila je eksplozija, Goran je završio u kolima hitne pomoći a naposlijetku i u čuvenoj, jednoj od najbolje dvije bolnice za opekotine u svijetu Harborview burn ICU.

Ne sjeća se praktično nijednog detalja nakon eksplozije, kao ni trenutka kada je iznesen u kola hitne pomoći. Opekotine trećeg stepena zahvatile su trideset i jedan posto njegovog tijela, stradali su lice, obje ruke, prsa, vrat. Nekadašnji borac Armije Republike BiH, pripadnik Jukine jedinice sada se nalazi u svom porodičnom domu u Seattlu, o njemu se svakog dana brine njegova supruga Belma, koja mu redovno sama previja i rane. Čim opekotine dobiju novi zavoj, tako i Goranu bude lakše.
Nije on navikao na krevet, navikao je da radi, da je uposlen, da se brine o svojoj familiji, kako u Americi, tako i u Bosni. Belma nam priča, prije nego smo razgovor počeli s Goranom, kako je cijeli njegov život vezan za ljude, voli srce otvarati prema drugima, ulagati u prijateljstva, biti na raspolaganju onima kojima je potreban.

Ovog ljeta su, priča nam ona, 14 članova svoje porodice iz Bosne odveli u Tursku na ljetovanje. Goranova želja je bila da se odmore i rasterete od bh. svakodnevice. A, onda je životni krug promijenio smjer. Kako je Goran uvijek pomagao drugima, tako su i njegovi prijatelji shvatili da je njemu i njegovoj porodici sada potrebna pomoć. Jon MacLeod, advokat i njegova suruga Jayne Hulsey s nekolicinom američkih prijatelja osnovali su humanitarni fond koji nosi njegovo ime (The Goran Burn Fund), zahvaljujući kojem ljudi širom svijeta mogu uplatiti novčana sredstva, ne bi li barem djelimično olakšali život porodici Katanić. Američki zdravstveni sistem je jasan, sve što od troškova ne pokrije zdravstveno osiguranje, ostatak računa izmiruje sam pacijent. Iako precizna računica nije još napravljena, troškovi Goranovog liječenja će biti enormni i premašit će sumu od 100.000 dolara. Slično iskustvo, kaže nam, nikada nije imao.

– Kad te udari struja kad mijenjaš utičnicu, to se ne pika, ovo je nešto skroz drugo. Međutim, ako mi se moralo desiti ovo što mi se desilo, onda mi je drago da sam bio u Seattleu i da sam otišao u ovu bolnicu. Trebao sam ostati još na liječenju, međutim, mislili smo da sam spreman da idem kući i da tamo nastavim oporavak. Doktori su bili zadovoljni načinom i tempom kako se moja koža regeneriše… a znate i kakvi su doktori, svima je drago kad pacijent ide kući. Sačekajte malo.
Nakratko mu je pozlilo, ne može s lakoćom da priča. Iako doktori kažu da bi u ovoj fazi mogao ići u bazen, voziti bicikl, ili čak odlaziti u teretanu, to nije slučaj kod Gorana. On još nije blizu ove faze.

– Doktori su bili prijatno iznenađeni kada su vidjeli kako se moja koža regeneriše. Trebao sam imati pet ili šest operacija, ali sam imao samo jednu. Tako sam se dobro počeo oporavljati. Umjesto dva, tri mjeseca, u bolnici sam ostao mjesec. Nostalgija za kućom, djecom, ja bez svoje djece ne mogu ni trenutka, u bolovima ste, depresije, nemate nikog svog, riječi doktora kako sve dobro napreduje utjecale su da supruga i ja donesemo odluku da izađem iz bolnice, međutim, gledajući svaki dan ovo stanje, uviđam da smo pogriješili. Teže je nego što smo mislili. Znam da sam trebao ostati još u bolnici – govori Goran.

No, bolnička pravila kažu da jednom kad napustiš liječenje, nema povratka na isti odjel. Oporavak se nastavlja u nekom od rehabilitacionih centara.

– Budući da se brine o meni, Belma nije radila dvije sedmice, ali počinje raditi sutra, tako da ćemo vidjeti za nekoliko dana kako ću se ja ponašati sam u kući – priča tihim glasom Goran koji izvjesno vrijeme neće moći raditi.

– Što se mene tiče, ja sam završio s poslom električara. Postoperativni period će trajati između deset i 12 mjeseci, sigurno je da toliko neću raditi, a čime ću se baviti nakon toga, ne znam. To niko od nas ne zna. Život je nepredvidiv.

Amerika je prije ovih zaliječila njegove stare, ratne rane. Ovdje su mu se rodili i sinovi, ali nije rijetko ni da ga uhvati nostalgija za Sarajevom. I dan-danas prvo ujutro šta uradi, pregleda vijesti iz Bosne. Prije se govorilo kako se od rata u našoj zemlji ništa značajno nije promijenilo, izuzev što ne puca, sad se, nažalost, počelo i pucati.

– Svako jutro kad ustanem odem na portal „Dnevnog avaza” i čitam vijesti online. Pratim situaciju i zbog prijatelja, familije. S familijom se čujemo svaki dan. Znam da ekonomska situacija nije dobra. Budem tužan i kad čujem neku vijest poput one od nekidan (pucnjava u Rajlovcu, op.a), tužan sam zbog porodice tih ljudi, jer znam kako je kad nekoga izgubiš. Moja mama je umrla prije četiri godine, ni na sahranu nisam mogao da dođem. Tako da mi je sve jasno.

Ovime smo Goran i ja otvorili i njegovu ratnu priču… Mnogi su 1992. godine uzeli kofere i bježali preko granice, zašto je on uzeo pušku i ostao u Sarajevu, pitam ga.

– Zbog svog grada, zbog čega bih drugog? Ja sam Sarajlija, ja nisam Beograđanin, niti Srbijanac, Makedonac, Crnogorac, kao ni Slovenac. Ja sam Sarajlija. Bosanac. Ko napadne moj grad, napada mene. Razumijete? To je jedini razlog zbog čega sam ostao. Što bih ja išao u Srbiju ili bilo gdje?

Kad već kažeš da sam bio kod Juke, onda znaš kako je put nas vodio kroz Sarajevo, Igman, Konjic, Mostar, i tako dalje, ja sam u Mostaru ranjen drugi put i onda sam završio u bolnici u Splitu, tri mjeseca. Nisam više želio ići za njim, razišli smo se, tako da više nisam vidio Juku i nikoga od naše raje koji su otišli s njim. Iz Splita iz bolnice sam izašao u junu 1993. godine – prisjeća se Goran.

Razlaz s Jukom

Svaki rat ima svoje iluzije, ima ih i onaj iz perioda 1992-1995.

– Svi mi koji smo bili u Sarajevu vidjeli smo svega i svašta i imali smo svojih nekih iluzija kako je trebalo da bude, šta je trebalo da bude i slično. Ne znam. Nekako mi taj rat i sve ono što je bilo u ratu… nisam baš voljan da pričam o tome, vraća me u depresivni period.

Koliko god teško bilo prisjećanje na ’92., dan kada su ga agresorski vojnici zarobili se ne briše gumicom.

– Mislim da je to bio 14. septembra 1992. godine, bio sam u jedinici Leptirica na Čengić Vili, išli smo u jednu akciju i mislim da nas je bilo sedam, upali smo u zamku na Otesu. Prijatelj Satko je poginuo na mjestu, Čarli je bio ranjen, mi ostali nismo ranjeni, ali smo zarobljeni. Tri mjeseca smo proveli u zatvoru, od Ilidže do Nedžarića, a pošto sam ja jedini bio s Ali-pašinog, onda sam imao i specijalni tretman. “Masaža” i sve ostalo, jer 99 posto njih koji su bili tamo me je znalo, ja sam odrastao s njima. Samo što su oni bili na drugoj strani. U zarobljeništvu u Nedžarićima sam prvi put i ranjen. Možda sam najviše i nastradao tamo, ali opet, dobro je, izvukla se živa glava – kaže Goran i pojašnjava nam kako je na kraju oslobođen i vraćen na teritoriju koju je kontrolirala ARBiH.

– To je bila privatna razmjena i tu privatnu razmjenu je napravio Juka Prazina, on je već bio na Igmanu kada su došli da nas razmijene. Oni su razmijenili, mislim četvericu njihovih srpskih vojvoda za nas 13, koji smo bili u Nedžarićima. Kad su došli da nas vode, mene su ostavili samog, svih 12 su izveli, a ja sam ostao u zatvoru. Međutim, ovaj momak, isto se zove Goran, ne znam kako se preziva, kad je vidio da mene nema, pitao je gdje sam ja, ovi iz Nedžarića su rekli da ja ne mogu da budem razmijenjen, međutim, on je rekao da ako ja ne bude u razmjeni, onda nema ni razmjene. Jer je Jukina klauzula bila da ako ja ne budem u razmjeni, onda nema razmjene uopšte. I na osnovu toga su i mene stavili u kamion.

Od tog dana će proći još mjeseci i mjeseci. Goran je 1993. godine bio u bolnici kad se zadnji put čuo s Prazinom. Tada je odbio njegov poziv da dođe u Italiju. Vrijeme je bilo za novu stranicu. S Belmom je otišao za Rijeku, nakon dva i po mjeseca zaputili su se prema Splitu, odatle za Italiju, potom za Njemačku. Sreću su našli u Americi.

– Mnogo je odgovora zašto je Amerika dobra za živjeti, ali kad neko kaže: “Ako hoćeš da radiš, ti ćeš i zaraditi”, meni je glup odgovor. I u “McDonald’su” možeš raditi za deset dolara, ali kako ćeš živjeti, to je već nešto drugo. Ključ je, zapravo, u mogućnostima koje ti ova zemlja pruža. A pruža ih bezbroj. Imali smo sreću i supruga i ja da smo došli odmah u Seattle i ovdje ostali svih 18 godina. Nadam se da nećemo otići iz ovog grada, jer je prelijep, jedan od najljepših u Americi – kaže četrdesetpetogodišnji Goran.
Već je umoran, sporije priča, ostavljamo ga da se odmori. Vrijeme je da supruga ponovo previje njegove rane. Nastavak razgovora smo ostavili za dan kada s porodicom dođe u posjetu rodnom gradu, kada će i ova situacija u kojoj se bori za svoje ozdravljenje biti samo jedno ružno sjećanje.
Najmlađi sin voli Džeku i Asmira

Sinovi Dominik i Denis uglavnom preferiraju baviti se sportovima tipičnim za Ameriku.

Oni igraju američki fudbal, bejzbol, ne naš evropski fudbal i malo mi je žao zbog toga. Iako se nadam da je ovaj mlađi malo zaljubljen u fudbal i da će ga igrati sljedeće godine. Voli Džeku, voli Asmira Begovića…
Vjenčanje iz trećeg pokušaja

U sarajevskim krugovima Belma i Goran su poznat par. Njihova ljubav, koju ni rat nije prekinuo, jedna je od najljepših ljubavnih priča. Nedavno su proslavili 25 godina zajedničkog života.

– Vjenčali smo se u Rijeci 1993. godine, u ratu, bila je to treća sreća. Prvi put smo se trebali vjenčati u Sarajevu 1992. godine, međutim, zarobljen sam u jednoj od akcija, to nam je propalo, onda smo se trebali vjenčati 1993. godine u Mostaru, u maju, međutim, nekoliko dana prije toga sam ranjen, tako da nam je i to propalo, i onda smo se iz treće sreće vjenčali u Rijeci.

Belma je tri godine mlađa od mene, ona je išla u Ekonomsku školu, a ja u Elektrotehničku u Buča potoku. Držao sam videoteku u B fazi na Ali-pašinom Polju, jednog dana je u videoteku došla s drugaricom. Tada sam je prvi put vidio. Imala je 18 godina. Dijete je bila. Od tada do danas ona je moja jedina i najveća ljubav – govori Goran.

[nggallery id=875]

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti