Hrvatski glumac Rene Bitorajac zajedno sa sarajevskim kolegom Brankom Đurićem Đurom kupio je zgradu bivšeg kina „Mosor” u Zagrebu, koju će u narednom periodu transformirati u privatno pozorište. Ovim je samo produbljena njegova saradnja s bh. umjetnicima. Sjetimo se uspješnica “Magic Act show” i “Spektakluk”, koje su se odigrale više od 500 puta. “Spektakluk” igraju i dalje, dvorane su gdje god dođu pune, kaže nam. S Đurom je, također, imao velikih uspjeha, uglavnom na filmu i TV-u. Ali, partnerstvo je, ipak, nešto drugačija priča od obične poslovne saradnje.
– Kazališni repertoar stvarat ćemo s vremenom. Teško je otvoriti i imati čitavu paletu kazališnih komada. Svakako ćemo se u početku bazirati na jednostavnijim predstavama, do maksimalno četiri glumca i saglasni smo u tome da radimo na veselom, zabavnom i komičnom repertoaru. Veselimo se što nam dvorana dopušta apsolutno sve, budući da stolci nisu fiksirani u podu.
Namjera nam je oživjeti i izumrli Cabaret sa stolovima u gledalištu. Zabavljat ćemo se i s formatima koji nisu tipično kazališni, kao što su talk show formati, a na repertoaru će se naći i dječije predstave, koncerti, tribine, projekcije i još mnogo, mnogo toga. Računamo na sve od sedam do 97 godina. Na kraju, kod nas će mjesta naći i druga nezavisna kazališta koja nemaju svoju dvoranu – pojašnjava Rene umjetnički repertoar budućeg privatnog pozorišta.
Hrabri ste, jer nije uobičajena praksa da glumci na domaćem terenu ulaze u ovako velike investicije; jeste li i na trenutak imali bilo kakvu zadršku u vezi s ovom investicijom? I kako ćete na koncu podijeliti uloge, ko se od vas dvojice brine o administraciji i sličnim stvarima?
– Hrabrost je blaga riječ. Ima tu i velika doza ludosti, ali toga smo svjesni. Ne da ovo nije praksa, nego mislim da je jedinstveni pothvat na ovim prostorima. U potpunosti smo svjesni da je ovo ogroman zalogaj. Mnogo novaca, mnogo posla, papira, saradnika, poreza, pravila i prepreka, ali saglasili smo se da je i jednom i drugom to ispunjenje sna. Otvaraju se kafići, restorani, hosteli i lounge barovi, ali kazališta ne. U oglasniku, također, uvijek ćete naći stan od 200 kvadrata, uhodani caffe bar i slično, ali kazalište ne. Toga nema. Za sada poslove nismo podijelili. Okupljamo tim i radimo svi sve. Naravno da se u toj priči itekako oslanjamo na to da će nam neko pomoći, jer radimo nešto što je korisno za čitav grad.
Osim serije „Naša mala klinika”, s Đurom ste sarađivali i na filmovima „Ničija zemlja” i „Kajmak i marmelada”. Otkad datira vaše prijateljstvo?
– Godine 1997. desila nam se saradnja na jednom slovenskom, manje uspješnom filmu, ali vrlo zabavnom setu. Tada sam ga već doživljavao kao podosta starog, a danas sam ja osam godina stariji nego što je on bio tada. Da, dugo se poznajemo.
Malo šta je danas našim narodima smiješno, je li stoga i izazov rada na humorističnim sadržajima utoliko i veći?
– Ma nije baš tako. Vole se ljudi smijati na svašta. Mnogima je samo to i ostalo. Mi ćemo se samo potruditi da to ne bude svašta i da s naših predstava odlaze sretni i zadovoljni. Mnogo je kazališta u Zagrebu i moramo se izboriti za svoje mjesto pod Suncem, ali u odnosu na gradska i državna kazališta mislim da imamo blagu prednost u slobodi, ali zaostatak u finansiranju.
Ovdje je uvriježena krilatica: “Hajde glumac, reci nešto smiješno!” Očekuju li ljudi da ih zbog vaših uloga stalno nasmijavate?
– Pa čude se kada smo ozbiljni ili nespremni na šalu, ali pobogu, nije ni nama svaki dan rođendan. Na sceni nema isprike.
Davno ste prešli prag lokalne popularnosti i postali glumac kojeg zna cijela Regija. Gdje ste u cijeloj toj profesionalnoj priči ostavili ego? Kakav odnos imate prema popularnosti?
– Prije svega, ja tu regionalnu popularnost primijetim samo kada pređem granicu ili kada mi neko u Zagrebu priđe ko nije iz Hrvatske, tako da nemam taj osjećaj. S druge strane, ponašam se potpuno prirodno, onako kako bih se ponašao i da nisam javna osoba. Možda čak nekada i previše odem na krivo mjesto ili preveliku gužvu, ali uopće nisam žrtva popularnosti. Znam neke osobe koje se s tim jako loše nose, jer misle da ne smiju biti obične.
Osim što ste stavljali potpis na ugovore u serijama i filmovima, vrlo ozbiljnih reditelja, također ste i dvostruki dobitnik prestižne pulske Zlatne arene. Uloga Danka Babića, odnosno sva ta priča oko koje je reditelj Branko Šmit gradio svoj film “Ljudožder vegetarijanac”, oslikava stepen korumpiranosti i beskrupuloznosti društva koje više nije nikakva teorija zavjere niti nepromišljen i netačan stav, već činjenica. Koliko Vam se kao umjetniku bilo teško ili jednostavno suočiti s likom doktora koji u sebi nema baš mnogo toga dobrog?
– To je apsolutno najnegativniji lik koji me ikada zadesio. Nisam u njemu uspio pronaći zrno ljudskosti, ali jednostavno sam taj mjesec živio njegov život. Neko vrijeme uopće nije niti loše (smijeh). Dobar auto, firmirana odjeća, žene i moć. Kada tome još dodam i kosu na glavi, uživancija je bila potpuna. Uloga mi je donijela tri ozbiljne međunarodne nagrade pa čak i državnu, a mnogo sam iskrenih čestitki primao i primam od „kolega” doktora i ginekologa. Apsolutno nikada ne filozofiram kod stvaranja lika, tako da nisam naišao na poteškoće u njegovom stvaranju i bitno je da je film pogodio „žicu” i izvadio nešto ispod tepiha, iako nije za svakoga.
Radite voditeljske poslove, snimate reklame, imate glumačku školu, sad evo i pozorište, za ovdašnje prilike bolje nego da ste u Hollywoodu. (Nakon “Ničije zemlje” mogli ste se, naprimjer, uljuljkati, razmišljati kako ste igrali u filmu ovjenčanim Oscarom, sjediti i čekati neke projekte, ali niste ). Je li ključ opstanka u domaćim prilikama baš u tome raditi nekoliko poslova istovremeno? Ili jednostavno imate takve radne navike?
– Bio sam član kazališnog ansambla šest godina i osjetio sam da sve ide nizbrdo. Nezadovoljan okruženjem, projektima koje nemaš pravo birati, također ni saradnike, a ni uloge, postaješ broj, jer pred direktorom ste svi isti i najveća vam je sreća izvući se iz sljedećeg projekta. Drugim riječima, izbjegavate raditi ono čime ste se odlučili baviti. Ja u potpunosti uživam u svemu, a ponajviše u toj raznovrsnosti. Glumim, vodim, pišem, režiram, sinhroniziram, kazalište, televizija, film, pa čak i na radiju uskoro krećem sa svojom emisijom. Za sve imam volje i za sve nađem vremena, jer ja sam sâm njegov gospodar, kako se to kaže.
Motoklub i umjetničko društvo “The Actors” osnovali ste zajedno s kolegama Goranom Navojcem, Borisom Mirkovićem i Zlatanom Zuhrićem Zuhrom. Pasionirani ste zaljubljenik u motore, koliko imate vremena da se posvetite ovoj avanturi?
– Teško nas je sakupiti, ali uspijemo se grupno provozati četiri ili pet puta godišnje. Što se pak mene samog tiče, motor je i sada pred zgradom. Kod mene je to više potreba nego strasna zaluđenost, ali proljeće, društvo i vjetar u kosi… najbolje punjenje baterija.
