Svaki grad i mjesto na svijetu ima svoje specifičnosti kada je riječ o hotelima i gastro ponudi, a Pariz je, ipak, grad koji se najviše veže za otmjenost i razvijenost. Najljepša, najotmjenija i najzvučnija imena hotela i restorana produkt su hrabrosti dvojice braće koji su koračali trnovitim putem od konobara do najpoznatijih poslovnih ljudi. Jean Louis Costes i Gilbert Costes vlasnici su više od 40 restorana i hotela, a najveći ponos im je hotel “Costes”, koji je prije više od 20 godina postao mjesto svjetske i evropske „kreme”.
Jean Louis Costes
Gilbert Costes
Samo lijepi i mršavi
Što je André Balazs u Americi, to su braća Costes u Evropi. Iako se ovaj prvi voli eksponirati, Costesi nisu ljubitelji medija pa tako nigdje nećete naići na konkretan intervju s njima. Možda tek na šturu izjavu za koju je neki novinar molio mjesecima. Ne vole javna okupljanja ni bilo kakvu vrstu isticanja, a ruku na srce, to im nije ni potrebno pored svih poslovnih postignuća koje imaju. Najbolja reklama su im najpoznatiji modeli koji ravno s Fashion Weeka hrle u njihove objekte, potom poznati likovi s javne scene koje viđamo u reklamnim i drugim kampanjama, te modno osviješteni koji njihove hotele i restorane doživljavaju kao svetište.
Unutrašnjost hotela “Costes” uređena da “zove” na koketiranje
Ako uzmemo u obzir da je osoblje u njihovim objektima takvo, da na prvu pomislite kako su zalutali s naslovnih strana najpoznatijih magazina, onda je i jasno čemu takav stav onih koji uživaju modu. Ipak, postoji i mračnija strana ove priče. Godine 2008. dvije, sada već bivše uposlenice, optužile su braću za diskriminaciju u “Cafeu Marly” i restoranu “Le Georges”. Optužba je bila javna i odnosila se na to da se osoblje bahato ponaša prema gostima, praveći takav raspored da lijepi ljudi dobijaju najbolje stolove i pozicije u objektima, a oni manje lijepi bivaju smješteni u krajeve gdje neće biti viđeni. Takvi ljudi su glasno nazivani rugobama koje će uništiti imidž braći Costes. Govoreno je i o uslovima pod kojima mogu raditi uposleni. Samo mlađi od 30 godina, visoki 1,70 i više, te mršavije konstrukcije mogu konkurisati za radno mjesto. Ostali ne mogu ni pomišljati na to.
Da ovo nisu samo spekulacije, uvjerili su se oni koji su imali priliku kročiti u njihove hotele ili restorane u kojima su mogli vidjeti osoblje u odjeći crne boje. Konobarice su bile u mini suknjama ili haljinama, a ako bi birale hlače, onda su to obavezno bile kožne crne. Muški dio osoblja izgleda nestvarno atraktivno. Nerijetko su bahati i arogantni i ako niste po „njihovoj mjeri”, jasno će vam dati do znanja. I pored svega navedenog, to ne sprječava goste da kao omamljeni dolaze u objekte braće Costes.
Talent za biznis
Talent za biznis naslijedili su od svoje majke Marije Josephe, koja je pedesetih godina odlučila da porodičnu farmu pretvori u hotel, jer je otkrila kako je potreba za eko turizmom počela rasti. Braća Jean i Gilbert, gledajući svoju majku, shvatili su da imaju dovoljno hrabrosti i ambicije da krenu u avanturu koja im daje mogućnosti i da je njihova budućnost u modernom načinu života. To razmišljanje odvelo ih je u Pariz u kojem su 60-ih godina vladali umjetnici, elita i bogati sloj ljudi željni uzbuđenja i avantura.
Bistro “L’Avenue”
Kao što to obično i biva, kada ste mladi i dođete u veliki grad, tako su braća Costes štedjeli svaki dinar kako bi ostvarili ono što su zamislili, a to je otvaranje vlastitog bara. Godinama su konobarisali po poznatim restoranima, a Gilbert je uporedo završio i pravo i postao jedan od poznatijih advokata u Parizu. Ipak, želja za ostvarenjem sna nije jenjavala i sve je bilo usmjereno na to da pokrenu ugostiteljski biznis. Naselje Halles bilo je poznato po svojoj neuglednosti, no, upravo su tu braća Costes odlučila otvoriti svoj prvi bar. Pronašli su idealan prostor i nazvali ga po svom prezimenu – Costes. Tu počinje priča čiji su akteri obilježili francusku, ali i svjetsku ugostiteljsku scenu. Ne postoje oni koji nisu pričali o njihovom dugu u koji su zapali 84-e godine, unajmivši dizajnersku zvijezdu Philippea Starcka da im uredi objekat. Kasnije su tu praksu primijenili i na ostale objekte i svaki od njih danas nosi pečat nekog poznatog dizajnera.
Svi su bili ludi za “Cafeom Costes”; političari, umjetnici, intelektualci i neizostavne ljepotice koje su bile dio bogatih i uspješnih muškaraca. Uz pomoć utjecajne klijentele braća su otvorila restorane na, do tada nemogućim mjestima; u muzeju Louvre “Cafe Marly” i krovu Georges Pompidou centra restoran “Les Georges”.
Restoran “Le Georges” u Centru Pompidou
Ono po čemu su najpoznatiji svakako je hotel “Costes” koji se nalazi blizu tržnog centra Colette i vrtova Tuileries. Za izgled hotela se pobrinuo slavni Jacques Garcia. Dizajner je osmislio mjesto koje će prizivati na zavođenje i seks, a baršunasti dekor, prigušena svjetla, atraktivni ljudi, najbolja alkoholna pića i zavodljiva playlista upravo je ono što privlači bogataše. Ovdje žele biti svi, jer je to najbolji način da ih vide i primijete imućni i utjecajni.
Isti format prenijeli su i na najpopularniji bistro u Parizu “L’Avenue” koji se nalazi pored trgovina Dior, Chanel, Balmain i LV u ulici 41 Avenue Montaigne – za kojom pate sve fashionistice na svijetu. Ovdje se nećete najesti kvalitetnih jela, jer je sve, vjerovali ili ne, junk food; od hamburgera, pomfrita, pečenog mesa ali i ribe i salate koje se najviše naručuju. Sudeći prema gostima koji tu dolaze, i ne čudi. Hranu nećete plaćati zato što ste gladni, nego zato što će to biti jedinstvena prilika (naravno ako ste sretnik) da pored vas sjedi Beyonce ili Rihanna.
Iako je ta siromašna gastro ponuda prenesena i na ostale objekte, niko vam neće savjetovati da tu idete zbog dobre ponude nego zbog raskoši i spoja ljudi različitih profila na koje ćete teško naići u bilo kom drugom restoranu ili kafeu u Parizu.
Kim zbog torte od sira doletjela iz Amerike
Ako se kojim slučajem zadesite ispred popularnog bistroa “L’Avenue”, nemojte se začuditi ako vidite slavnu Anne Wintour kako jede zelenu salatu ili Jessicu Albu kako odmara od shoppinga. Kim Kardashian je u jednom intervju priznala kako je doletjela iz Amerike samo da bi pojela tortu od sira, ali sigurni smo kako je hrana samo izgovor. Ovdje se dolazi da bi bio viđen.