Svojevremeno je Rim bio stjecište velikih faca. Mnogi filmski setovi su zbog uštede premješteni iz Hollywooda u Italiju, pa su rimski cafei, restorani i barovi u kultnoj Via Veneto ulici “vrvjeli” od zvijezda kao što su Ava Gardner, Jayne Mansfield i Anita Ekberg. One su bile i mete paparazza. Paparazzo (množina Paparazzi) bio je u početku šaljiv, a s vremenom je postao uobičajan naziv za senzacionalističkog fotografa. Paparazzi obično rade za žuta novinska izdanja ili tabloide. Njihovo djelovanje je kontroverzno; s jedne strane postoji potreba za slobodno izvještavanje o poznatim osobama u pogledu na “slobode medija”, a s druge “rad” paparazza se može smatrati najviše kao nezakonito ometanje privatnosti, i kao temeljno neetičko ponašanje. Riječ dolazi od imena Paparazzo, nametljivog novinarskog fotografa Waltera Santessoa u filmu “La Dolce Vita”, Federica Fellinija iz 1960. godine. Ime je dobio po imenu vlasnika hotela Coriolano Paparazzo od Catanzara, koji se spominje u turističkom vodiču Jonian By Sea od Georgea Gissinga. Fellini je pročitao knjigu u vrijeme priprema za svoj film i bio fasciniran tim imenom. Budući da je Fellinijev podrugljivi opis paparazza kao “čopor vukova držača kamere”, paparazzi su uvijek imali negativnu reputaciju. Za razliku od Boba Willoughbyja, prvog filmskog fotografa na setu iz vremena 1940-ih, koji je fotografirao zvijezde tokom pauza snimanja, paparazzi ne nastoje svojim fotografijama kreirati nikakvu umjetnost. Umjesto toga, njihove najprofitabilnije fotografije su one koje “brišu” svaku distancu između poznate mete i promatrača, eksploatirajući sve, od zvijezdinog nervnog sloma do njenih “loših frizura dana”. Savršen primjer toga je Britney Spears. Sve njene slike s crvenog tepiha su bezvrijedne u odnosu na zrnastu i nekvalitetnu fotografiju losanđeleskog paparazza Luiza Betata, koji je uslikao pjevačicu kako sjedi u frizerskom salonu, s pola obrijane glave i električnim brijačem u ruci.
Nekoliko decenija ranije, u rimskoj Via Veneto ulici, rodnom mjestu paparazzi kulturnog fenomena, italijanski fotografi amateri šunjali su se oko celebrity mjesta, čekajući da se dogodi neka akcija. Iako se od tada paparazzi industrija značajno promijenila, ona i dalje uključuje mnogo čekanja, kao kad lovac sa zapetom puškom čeka hod jelena. Ron Galella, jedna od najslavnijih ili (neslavnih) figura u paprazzi historiji, išao je do krajnjih granica u uhođenju njegovih omiljenih zvijezda. Tokom pedesetogodišnje karijere, koja je počela 1950-ih, Galella je na slikama Elizabeth Taylor, Marlona Branda, Barbare Streisand i drugih zvijezda s “A” liste zaradio pravo malo bogatstvo. Međutim, on nije zaslužio njihovo poštovanje. Galella je najviše poznat po tome što je godinama pratio Jacqueline Kennedy Onassis od New Yorka do grčkih otoka. Ovo praćenje je 1973. godine dovelo do toga da mu je zabranjeno da se bivšoj prvoj dami Amerike približi na 38 metara. No, on se nije obazirao na zabrane, već se znao prerušen penjati po drveću i voziti taksijem, kako bi napravio novu sliku Jackie O. Drugim riječima, on je postavio standarde za današnje paparazzi ludilo.
Neovisno o tome jesu li današnji paparazzi upoznati s Galellom ili ne, oni poštuju iste profesionalne principe. Slikaj po svaku cijenu! Pojedinca paparazza ograničava jedino njegov potencijal, lukavost i nerv. Industrijska kompeticija ostavlja malo prostora za izgovor, zbog čega celebrity fotografi hodaju po tankoj liniji između javnog i privatnog, ne bi li se približili dovoljno ili previše blizu svojoj meti.
Iako su zvijezde javne figure, što zakonski paparazzima dopušta da ih slikaju na ulici a potom njihove slike prodaju za basnoslovne sume novca, pravila se mijenjaju kad je riječ o privatnim posjedima. Paparazzi ne mogu kampirati ispred njihovih kuća, pod prozorima njihovih spavaćih soba, niti mogu upasti i rezervirati sto u restoranu tik do Angeline Jolie i Brada Pitta. Umjesto toga, oni čekaju ispred restorana i onda kad vide da zvijezda izlazi, nasrtljivo počnu škljocati aparatima. Pokojna Amy Winehouse je 2009. godine isposlovala sudsku zabranu, paparazzi nisu mogli prilaziti njenom pragu niti prozorima, a kasnije je precizirano da se ne smiju na 100 metara približiti njenom pragu.
Na javnim mjestima oni su mnogo agresivniji, poput komaraca opkole zvijezdino auto, ili iznajme druge automobile u kojima su vozač i fotografi, koji u saobraćaju okruže zvijezdu kako bi dobili bolju fotografiju. Ovakav agresivni pristup transformirao je termin paparazzi u Stalkerazzi. Zašto paparazzi počinju bjesomučnu potjeru zvijezda? Zato što im je obećana velika zarada.
Tokom 1960-ih godina na ulicama Rima, jedna fotografija je paparazzu mogla donijeti zaradu od pet do 500 dolara, ovisno o situaciji i zvijezdi, piše “Time”.
VLASTITA IGRA
Od tada do 2006. godine cifre su mnogo drugačije. “People” magazin je prvi kupio i objavio prvu fotografiju tek rođene kćerke Brada i Angeline, Shiloh, za 4,1 milion dolara. Ko je bio sretnik među paparazzima koji je kući odnio ovoliku sumu novca? Niko! Pitt i Jolie su odlučili potući paparazze u njihovoj vlastitoj igri tako što su počeli aukciju slika i na kraju tu sumu donirali u humanitarne svrhe. Demi Moore i Ashton Kutcher su skovali sličan mamac, te su svoje fotografije s vjenčanja prodali “OK” magazinu za tri miliona dolara.
Prije nego što su paparazzi foto agencije preplavile tržište, usamljeni paparazzi su prodavali slike magazinima kao što su “US Weekly”, “People”, “Star”, tako što bi im mailom poslali fotografiju u smanjenoj rezoluciji i s vodenim žigom, kako bi je zaštitili od krađe i neovlaštenog objavljivanja. Prije 15 godina tipična paparazzo fotografija je bila ona na kojoj Jennifer Aniston i Courtney Cox šopinguju, i ona je mogla koštati nekoliko hiljada dolara, dok je ona na kojoj Britney Spears umalo iz ruku ispušta bebu mogla imati čak šest cifara.
Danas je teško doći do novca od fotografije zbog monopola X17 agencije, najveće paparazzi agencije u Hollywoodu, koja ima blizu 70 fotografa i koja ih sedmično plaća između 800 i tri hiljade dolara, a zauzvrat dobija puna autorska prava nad fotografijom. X17 dalje nastavlja višestruko zarađivati, jer slike prodaje tabloidima, lifestyle magazinima, portalima… Nova tehnologija, koliko ide naruku ovom poslu, toliko i odmaže, jer zbog poplave paparazza i raznih ljudi koji s mobitelima trče da uslikaju zvijezdu, otežavaju paparazzu misiju da dođe do zvijezde s “A” liste, a samim time i zaradi dobru cifru.
Od svih zvijezda, glumačke su, čini se, najbolje usavršile metode skrivanja od paparazza prilikom izlaska iz kuće ili organiziranja najvažnijih datuma, poput vjenčanja, naprimjer. Catherine Zeta-Jones i Michael Douglas poduzeli su, vjerovatno, najekstremniji set mjera kako bi paparazze držali daleko od svog vjenčanja 2000. godine.
Ugostitelji, pomoćno osoblje, nabavljači, te svi oni koji su na bilo koji način bili povezani s vjenčanjem su potpisali ugovor o povjerenju (čak i oni koji nisu dobili posao). Nijednom gostu do zadnje minute nije rečeno vrijeme niti lokacija vjenčanja. Dan prije vjenčanja specijalne karte su ručno dostavljene zvanicama. Svaka karta je imala kod izrađen u nevidljivoj tinti koji su specijalno osmislili Michael i Catherine. Kada su došli na vjenčanje, gosti su mijenjali karte za “zlatni” gost pin koji su kreirali Jones i Douglas. Nije bilo dozvoljeno unositi kamere na vjenčanje. Sve sobe rezervirane za vjenčanje su nekoliko puta pregledane i očišćene te tako niko od zvanica niti osoblja nije mogao tajno ubaciti audio ili video-uređaj za snimanje. Tri privatna čuvara iz osiguranja su neprestano patrolirala hodnicima. Douglas i Zeta-Jones su imali dogovor da izabrane fotografije prodaju “OK!” magazinu. Par je na ove mjere osiguranja potrošio 66.000 dolara, pa je paparazzu Rupertu Thorpeu pošlo za rukom jedino da uslika mladu i mladoženju, te je ovu fotografiju kasnije prodao “Hellou!” i “The Sunu”. Par je kasnije dobio novčanu naknadu zbog narušavanja privatnosti.
Zakoni o pravu na privatnost variraju od zemlje do zemlje. U Americi ga definira “Black’s Law Dictionary” na sljedeći način: Pravo na ličnu autonomiju. Američki ustav eksplicitno ne predviđa pravo na privatnost ili uopćeno pravo lične autonomije. Ali Vrhovni sud je više puta presudio da se pravo na ličnu autonomiju podrazumijeva u zonama privatnosti, i da je kreirano specifičnim ustavnim garancijama. Pravo osobe i privatnog posjeda je da bude slobodna od neželjenog javnog nadzora ili izloženosti. Dakle, ako zakon podržava pravo osobe da bude slobodna od neželjenog nadzora i izlaganja, onda se čini da paparazzima nije dopušteno da rade to što rade.
OMETANJE POSJEDA
Bivša urednica “US Weekly” magazina Janice Min pojašnjava kako su zvijezde kao izabrani funkcioneri. Ako je neka od njih plaćena 20 miliona dolara po filmu, onda se ona mora osloniti na javnu dobru volju da ostane zatvorena u kancelariji. Ona mora prihvatiti činjenicu da je javna roba. Zakonski gledano, Min je upravu, ako su zvijezde, javni službenici i privatni građani, involvirani u akciju koja je vrijedna objave, onda su oni svi javne ličnosti. Javne figure, zapravo, imaju daleko manje prava na privatnost nego obični ljudi, i kada tuže za klevetu onda trebaju i dokazati da je optuženik postupao sa stvarnom namjerom zlobe.
Paparazzi rizikuju kršenje propisa, ali taj rizik shvataju kao rizik koji se isplati. Fatalna automobilska nesreća u kojoj je 1997. godine princeza Diana izgubila život, zbog prebrze paparazzo potjere u pariskom tunelu, podstakla je donošenje niza zakona u ovom području. Prema tome, svaki paparazzo koji juri Catherine, vojvotkinju od Cambridgea (nekada poznatu kao Kate Middleton), na isti način riskira sudsku parnicu u slučaju njene povrede.
U Californiji, paparazzima zakon zabranjuje ometanje posjeda koristeći telefoto objektive, kako bi imao pregled nečijeg privatnog posjeda ili da juri metu u kolima. Zakoni koji se tiču javnog fotografiranja su uvijek bili siva zona. U Sjedinjenim Američkim Državama, fotografije koje su snimljene za uređivačku upotrebu na javnom mjestu uglavnom uživaju ustavnu zaštitu u okviru prava na slobodu govora. Postoje, naravno, izuzeci. Među uspješnim tužbama u Hollywoodu “Independent” izdvaja onu Sienne Miller. Britanska glumica je dobila tužbu protiv paparazzi foto agencije i novina koje su objavile njenu sliku i zapaljive naslove. Zbog uznemiravanja fotografa Miller je dobila 23.000 dolara odštete od britanskog tabloida “The Sun” 2008. godine. Zbog narušavanja privatnosti i uznemiravanja sud je britanskoj fotoagenciji “Big Pictures” izdao mjere zabrane prilaska glumici. Dobra suma će uvijek, uprkos zakonima i zabranama, biti mamac za kršenje pravila. Dobra slika vrijedi bogatstvo, a to najbolje zna celebrity foto majstor Jamie Fawcett, koji je za “Sydney Morning Herald” 2011. godine proznao da je naplatio 250.000 dolara slike Brada Pitta i Angeline Jolie na odmoru u Namibiji. Cijena ovakvih fotografija će uvijek ovisiti o trenutnoj popularnosti zvijezde. I rast će ukoliko zvijezda, čiji film izlazi u kina, u tom periodu prolazi razvod, smrt u porodici, ili je upletena u skandal povezan s konzumiranjem droga.