Senad Hadžifejzović: Angelina je lafica, Brena neiskrena, a o Tifu su se ogriješili

Piše: Redakcija

U okviru obilježavanja Dana Kantona Sarajevo u Narodnom pozorištu u Sarajevu Senadu Hadžifejzoviću dodijeljena je plaketa KS za izuzetan doprinos u promoviranju medijskih sloboda, istine o borbi i odbrani Sarajeva i BiH, te njegovanje istraživačkog novinarstva u funkciji objektivnog izvještavanja i kreiranja medijske scene u Sarajevu i BiH. Ovo više nije zemlja Josipa Broza Tita i na ovim prostorima više nemamo pet televizija, već višestruko više, kao što je i višestruko više novinara.

Tek rijetki ne preživljavaju od ovog posla, i tek rijetki dođu do statusa da posao ne traže od drugoga, već da oni budu ti koji će drugima davati posao. Hadžifejzović radi upravo to. Daje šansu mladima da pored njega o televiziji i poslu nauče ono što bi, vjerovatno, morali debelo platiti na nekim bjelosvjetskim univerzitetima i školama novinarstva.
Osim kao još jedna crtica u biografiji, šta čovjeku, koji je sinonim televizijskog novinarstva kod nas, koji je prve pare od ovog posla zaradio s 14, bio, između ostalog, i najmlađi urednik, uopće znače ova ili slična priznanja? Šta radite s njima? Imate ih kao neki bokserski šampion medalja.

– Odavno sam rekorder, najviše nagrađivani novinar i to s vrhunskim priznanjima, profesionalnim i društvenim i svaka mi nagrada znači. Nikada se nisam prijavio za nagradu, natjecao pa ni očekivao. U radnom sobičku u stanu kačio sam nagrade na zid, to je moj zid i samo ja vidim te nagrade, nisu za izložbe. Onda sam prestao da kačim.

Kada smo počeli da dobijamo nagrade za FACE i zbog FACE-a, onda sam te nagrade slagao na poslu na komodama u mojoj kancelariji. Inače tu dolaze, popiju kafu gosti CD-a, tu se održavaju poslovni sastanci i svaki gost vrlo pozorno i prilično raširenih očiju gleda tu izložbu, predsjednici, premijeri, stranci, umjetniici… Te nagrade nisam okačio na zid. Često se šalim u zbilji – imam malo više nagrada od otkaza i promjena radnog mjesta, ali mislim da im je razlog isti, i nagradama i promjenama – sloboda. Neko te zbog slobode nagrađuje, neko te pomjera s radnog mjesta. To je fenomen, zato ovo ističem.

Drugog aprila 1992. godine u Dnevniku ste izgovorili onu nesretnu rečenicu „Ovo je rat!” Ulijeva li Vam išta nadu da biste uskoro mogli odjaviti taj rat koji ste prvi najavili prije 24 godine?

– Samo ako uđemo u NATO i kasnije u EU, tada će onaj rat biti završen i odjavljen, pitanje je samo da li ću morati onda da najavim novi.

Važni, a često nezanimljivi znaju biti intervjui s nekim političarima, birokratama, hajmo se zato baviti umjetnicima, a duhu svega onoga što će se tokom četiri godine rata desiti ovoj zemlji. Čast sjajnim i čestitim izuzecima, ali masa tih „velikih” Sarajlija je šutjela ili u Beogradu ili na Zapadu. A, ako je govorila, onda je izabrala garnizon, postala megafon određene političke opcije, za koga od tih umjetnika možete reći da ste izgubili i ono zadnje zrno poštovanja nakon 1992-1995. godine?

– Od rata me ovo niko nije pitao. Ovo bi u svakom društvu trebalo da je ključno moralno, ali i pitanje hrabrosti i časti. Od rata se i zaboravilo na tu istinu da se u najtežim vremenima poznaju ljudi, ko su i kakvi su. Ne vidim da je više nekome važno gdje je ko bio i kakav je bio kada je bilo najteže. Štaviše, oni vrhunski pa i manje poznati koji su ostali ovdje u ratu i bili sjajni, hrabri, ponosni i vrlo kreativni, najgore su prošli i u ratu i nakon rata.

Odavno takvi ovdje nisu tolike zvijezde kao oni koji u ratu nisu bili ovdje i čija je „ratna umjetnost” bila protiv ove zemlje. Tifa je jedan od primjera, do rata apsolutna zvijezda, u ratu umjetnički heroj, a sada i odavno se ovdje svaka osrednja zvjezdica – povratnica dočeka kao da je sto kopalja iznad njega. Meni nije. Znam gdje je ko bio i kakav, ali nikada nisam pravio liste za odstrjel. Neka svako pamti, ako mu se pamti.

Nekad pokažete nekad ne pokažete mišiće na svome gostu; jasno je da ne možete svaku emisiju završavati poput one s penzioniranim kanadskim generalom MacKenzijem, kad ste ga odjavili, kazavši mu da je bio i ostao stari pokvareni lisac. “Velike laži stvaraju povijest”, kaže Umberto Eco, je li teško izdržati gostovanje do kraja, kada znate da čovjek preko puta Vas laže?

– Moj osnovni zadatak je da otvorim gosta, čak u najvećoj mjeri je to jedini cilj. Da ga otvorim i da ga gledaoci upoznaju, čuju, vide kako se ponaša i šta misli. Kada on neće da se otvori, onda se vidi to što ti nazivaš pokazivanjem mišića – nasilno otvaranje gosta. Inače, vjeruj, da je cilj intervjua i mog posla pokazivanje mišića, onda sam siguran da bih svakog gosta polomio, ali je upitno koliko je to novinarstvo i koliko je fer, jer ja sam u prednosti, imam iskustvo, u svom sam studiju, program uživo je voda u kojoj najbolje plivam, vrlo sam koncentrisan, u formi.

Nije to pamet, iskustvo je. Znam kada lažu, vidim i najmanje signale i govore tijela, tikove. Uhvati nešto od toga i kamera, i mislim da je to dovoljno gledaocima koji vide. “Upalim” se na velike laži kao Mekenzijeve, na podvale kakva je bila Montgomerijeva i tada reagujem kako reagujem, ali to nije i ne smije biti pravilo u poslu.

Mnogo insistirate na pojmu sloboda; kažete jedne prilike da je ona nešto čega se ljudi plaše kao mraka, plaše, jer se boje biti slobodni. Od koga ste naučili da u životu možda i nije važno imati mnogo toga, ali da život bez slobode, ipak, ne vrijedi ni pet para?

– Najvažnija u životu mi je sloboda. Mislim da sam rođen s tim osjećajem koji je kasnije prerastao u spoznaju, pa u borbu, pa u moje sukobe sa sredinom, vlastima, politikom, lažnim autoritetima. Jedino u čemu se ne slažem s Džonijem Štulićem jeste njegov stih-stav da „sloboda nije Božije sjeme pa da ti ga neko da”. Možda nekome nije dao.

Mnogo sam kao klinac i mladi, skroz mladi novinar razmišljao o slobodi, o slobodnom, ali odgovornom izražavanju, počeo da pišem tako i to je prošlo. Bili su to moji laički stavovi, mladenačke spoznaje, imao sam čak definicije toga i onda sam na Fakultetu u Sarajevu u pripremi za ispit iz sociologije pročitao knjigu Ericha Fromma „Bjekstvo od slobode” i ostao šokiran koliko je moje nadobudno poimanje straha od slobode i sve šta je i šta nije ona, blisko naučnom! Naravno, nisam bio ni blizu nijednoj njegovoj definiciji, ali u osjećaju jesam.

Mnogi za svoju neslobodu alibi traže u kreditima, zar i Vi niste u kreditima? Koliko godina ste zatvarali finansijsku konstrukciju da pokrenete vlastitu televiziju i program?

– Mi kada dobijemo kredit slavimo kao da nam je neko poklonio pare! Mi upravo nemamo para, jer imamo slobodu. Političari ne trpe, neki znam i da mrze istinu i mi smo zbog toga strašno kažnjeni, ne možemo na tržištu dobiti dio svog marketinškog kolača, isključivo, samo zbog toga što politika to sprječava. Mi smo kupili slobodu, kupujemo je, ali s njom ne trgujemo. Kredit je nama preživljavanje, ali i otkup. Nije ovo ona priča o nezavisnim medijima i ugroženosti. Sloboda je istina. Istina je profesija.

Novinar ste, urednik, vlasnik televizije, producent, režiser, čitam i da sami dočekujete svoje goste, nemate sekretarice, asistente, radite od jutra do sutra. Koliko generacije, rođene nakon devedesetih, danas razumiju razliku između stava i filozofije: „Idem na posao” i „Idem raditi”?

– Nažalost, malo toga razumiju. Nevjerovatno je koliko šansi ti mladi imaju, koliko prostora, ali ga ne koriste. Kada dobiju posao, uglavnom su gotovani. Svakoga udari u glavu i gram popularnosti, ali ovo danas je previše. Kao kakav starac za sve krivim globalizaciju, filmove, turbo folk, kič, društvene mreže, modernu površnost… Mladi traže posao gdje će manje raditi, traže lakše puteve ka uspjehu. Kada to ne nađu, uvijek nađu alibi u nekome za svoj neuspjeh. Ja cijeli život (jer sam vrlo mlad postao urednik) tražim nove ljude i najbolje znam generacijske razlike i vjerujte da su takve da se strašno razlikuju oni rođeni u samo jednoj godini razmaka, dakle, sve je gore.

Jeste li ikad bili bez dinara?

– Da. I uvijek zato što svoj dinar znam da potrošim, poklonim i ćeifim kao malo ko. To je možda i zato što sam od četrnaeste godine dobijao honorare za tekstove, bio apsolutno samostalan, mnogo radio i uvijek bio svjestan neke čudne nafake – znao sam čim potrošim da će mi doći. Starinski sam vaspitan i znam da je davanje jedini način da dobiješ. Dok sam studirao, to je bilo šega s rajom – odemo ujutro u PBS banku u ulicu Albanska (danas Dolina), podignem honorare i potrošimo.

Onda odemo popodne, kad ono došlo još honorara! Nekoliko puta smo išli čak po tri puta, ali, u poslu nisam takav! S novcima koji nisu moji sasvim sam drugačiji. Dok sam vodio TVBiH, znaju to radnici, zatvorio sam bio svaku pipu i sebi i svima, štedio, računao, kalkulisao i samo tako smo mogli napraviti čudo, obnoviti TVBiH, modernizovati je i kupiti onakav program. Takav sam i na FACE-u, isti takav, tamo nema mog novca, nijedna marka tamo nije moja, tamo je samo moj rad i moja odgovornost.
Ta priča o državnoj televiziji je zanimljiva. Odnosno njeno poslovanje. Naime, u istraživanjima javnosti koje je provela agencija Mareco Index Bosnia, Televizija Bosne i Hercegovine je u periodu 1998-2000 imala ubjedljivo najveću gledanost. U istom periodu otplaćeni su (naslijeđeni) milionski dugovi TVBiH. Da podsjetimo, upravo ste Vi 1998. godine imenovani za glavnog i odgovornog urednika i direktora Televizije. Bili ste njeno vodeće ime, a kasnije neslavno sklonjeni s te iste televizije. Kakva su Vaša predviđanja o tome šta će se dalje dešavati s Državnom televizijom i svim tim radnim kadrom?

– Pretenciozno, prepotentno će zvučati, ali tako je: jedino rješenje za tu televiziju danas je ono rješenje iz te ’98. godine. Oformi se tim, zaboravi država i politika, niko neće pomoći, radiš 24 sata, nema spavanja, podigneš sve radnike na noge, daš im cilj, smisao i ideal, zapneš, ne čekaš da ti neko plati pretplatu, boriš se za kuću kao da je tvoja i uspiješ. Ovo što čujem, da se štedi, jeste samo jedan način. Ako se sav koncept opstanka svede na štednju, onda ništa od te televizije.

Najvažniji kapital svakog kolektiva su ljudi; koliko vodite računa o svojim „motorima”, toj kreativnoj snazi Facea, u svakom smislu i finansijskom i produktivnom; koliko imate uposlenih, koliko ste zainteresirani (jer javna je tajna da mnogi žele okusiti kolač, kupiti dio, ili većinu firme), za prodaju Face TV-a?

– Uvijek nas ima oko sto. Mnogo. Mi pravimo program, proizvodimo, zato nas mora biti sto, a treba nam i više. Imamo male plate, ja u životu nisam imao manju platu osim u ratu i nakon, kada nisam imao platu. Na televiziji uporno, od njenog osnivanja radi deset ljudi, ostali dolaze i odlaze, ali već dvije godine imamo stabilan tim. Od prvog dana imamo ponude za kupovinu.

Po cijenama koje nam se nude mi smo najvrjednija i najbogatija televizija, po prihodima smo najuspješnija, svake godine, uprkos političkim blokadama, mi rastemo, rastu prihodi najmanje za 72 posto! To čak nije normalno, mada je u novcu to još nedovoljno, ali bit će brzo, ako Bog da. Međutim, mi se ne prodajemo. Može zajednički biznis, partnerstvo, ali prodaja ne. I sloboda ne.

U intervjuu koji sam prije nekoliko godina radila s Mladenom Marićem, govorio je o kolegama koje cijeni i tada je kazao: „Najbolji televizijski novinar je Senad Hadžifejzović. Zašto? Zato što taj čovjek prosto vodi ljubav s kamerom”. Godine prolaze, vrijeme se mijenja, o novinarskim slobodama govorimo kad su njihove godišnjice, suho, nemaštovito…, ponestaje li s vremenom u Vama žara za ovim poslom?

– Zvao sam Maru nakon tog intervjua da ga pitam šta je vođenje ljubavi s kamerom,to je on neki svoj fetiš pokušao da meni uvali… Da, i ja se svaki dan pitam, moram biti iskren, gdje decenijama idu ti veliki milioni za nezavisno novinarstvo, slobodu izražavanja, ko ih dobija, ko ih dijeli, kome se daju? Ja takve pare nikada nisam tražio niti nam je iko ikada dao marku.

Ja dižem kredite da bih školovao mlade novinare, finansiram njihovo školovanje i dajem im svoje znanje, a milioni za to idu nekome u džepove. Onog momenta kada bih osjetio da nemam žara za ovaj posao, ja bih odustao, ali ovo ne smatram poslom. Nije FACE posao. FACE je projekt. Ima tu ideala, maštanja, želja, ciljeva i sve je to neisplativo, ali po meni, tako mora. Naravno da nam treba novac da projekt opstane i uspije, ali ovo nije biznis, nije mi cilj da na ovome zaradim. Da hoću pare, odmah bih je prodao.

Kad sve saberete i oduzmete nije lako biti ni s jakom ženom nit’ s jakim muškarcem. Kako se supruga nosi s jednom tako velikom karijerom, Vaša djeca, također, propuštate li bitne momente s njima?

– Propuštam, nažalost, ali moram, posao je takav i oni to razumiju, iako sam nam svima pokvario staru shemu putovanja po zemlji, svijetu. Terensko sam dijete, rođen na točkovima i djecu sam naučio da putuju i samo putuju, a sada malo putujemo.

Imate li uvijek isti stav?

– Neki stavovi su nepromjenjivi, neki se mijenjaju.

Ima li išta ljepše od Hercegovine nedjeljom? Kakvo je to Vaše imanje na jugu?

– Malo i najljepše na svijetu. Kamena kućica od 73 kvadrata okrenuta ka istoku odakle dolazi sunce, dunum zemljice, pogled na tvrđavu koju mi je čuvao predak, voćnjak prepun ptica i voća, šum Bune i sve održavam nekako poludivlje, uređujem travnjak, voćke, a ogradu držim onako kao u Makovim pjesmama, drača, divlji šipak, puzavice… Neka raste kako hoće da raste.

Angelina je lafica, Brena neiskrena

Senad je tokom karijere intervjuirao brojne žene, kako političarke, tako i glumice, historičarke, estradne umjetnice… Ovako je samo jednom riječju opisao njih četiri:

– Angelina Jolie – LAFICA, Lepa Brena – NEISKRENA, Christiane Amanpour- NAJBOLJA i Latinka Perović – GENIJALNA!
Žene bolje kontaju šta i kako radim

– Žene bolje kontaju šta i kako radim, vjerujte. Imaju bolje oko, i možda one samo vole jednostavnost, a ne vole folirante. Žene vode FACE. Od 22 člana dvaju mojih kolegija na TVBiH, čak dvadeset su bile žene, i onu dvojicu muških ne bih stavio u tim da sam imao žene stručnjake. One su odgovornije.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti