Uzeir je, pišu hrvatski mediji, sahranjen u Metkoviću, na gradskom groblju svetog Ivana Nepomuka, oni koji ga znaju za njega kažu da je bio plemenit, dobar i osjećajan čovjek. Na posljednjem ispraćaju bila je kompletna rodbina, S Darijom Srnom i njegovom porodicom iz Pariza je stigla delegacija HNS-a, a saučešće kapitenu Vatrenih i njegovoj familiji izrazili su i brojni fudbaleri iz drugih klubova
Umjesto da s kolegama saigračima proslavi pobjedu Hrvatske protiv Turske na Evropskom fudbalskom prvenstvu u Francuskoj, Darijo Srna, kapiten hrvatskog “A” tima i igrač ukrajinskog “Shakhtar Donetska”, odmah je nakon utakmice sjeo na privatni avion i odletio za Metković, kako bi sutradan na bolji svijet ispratio svog oca Uzeira Srnu. Uzeir je bio teško bolestan, tri godine se borio protiv opake bolesti, karcinoma, da bi naposlijetku bitku za život izgubio u nedjelju, 12. juna, u poslijepodnevnim satima.
Uzeir je, pišu hrvatski mediji, sahranjen u Metkoviću, na gradskom groblju svetog Ivana Nepomuka, oni koji ga znaju za njega kažu da je bio plemenit, dobar i osjećajan čovjek. Na posljednjem ispraćaju bila je kompletna rodbina, S Darijom Srnom i njegovom porodicom iz Pariza je stigla delegacija HNS-a, a saučešće kapitenu Vatrenih i njegovoj familiji izrazili su i brojni fudbaleri iz drugih klubova, među kojima i oni s kojima je Darijo svojevremeno, dok je počinjao graditi svoj fudbalski put, dijelio svlačionicu.
Udarac sudbine
– Moj otac nikad nije ni pušio ni pio, ali dobio je rak. Ne mogu ja izliječiti rak, ali mogu doći do najboljih liječnika i najboljih lijekova koje moj otac prima, a za to sam spreman okrenuti svijet – kazao je Srna u intervjuu za hrvatski magazin “Glorija”.
Veza između oca i sina bila je posebna. A o njoj najbolje svjedoči događaj od prije nekoliko godina.
– Sa “Šahtarom” sam jednom igrao utakmicu Lige prvaka u Minsku, utakmica je završila oko pola dvanaest uvečer, a ja sam oko pola četiri ujutro sjeo na avion za Beč, odatle za Zagreb, a onda sam se uputio za Metković. Mama je znala da ću doći, ali tata nije. On me desetak sati prije toga gledao na televiziji, a ja sam se iznenada pojavio i zagrlio ga. Kad me vidio, zaplakao je od sreće – prisjetio se Darijo ovog događaja.
Znao je 34-godišnji fudbaler da je njegov otac na odlasku. Ovakve bolesti i dijagnoze nikada ne pišu sretan kraj. No, udarac sudbine, koji je ponovo zadesio njegovog oca teško je bilo podnijeti. Dariju su se u trenutku vratila i sjećanja na očevo teško odrastanje, kao i nesretne događaje i tragedije koje su zadesile Uzeirove roditelje.
Uzeir je rođen 1941. godine u čajničkom selu Gornji Stopići. Za vrijeme Drugog svjetskog rata četnici su upali u njegovo selo i spalili ga. Uz brojne mještane, u jednoj od seoskih kuća izgorjele su i Uzeirova trudna majka i maloljetna sestra. Četnici su ih žive zapalili. Sa starijim bratom Safetom i ocem je uspio pobjeći iz sela, otac i brat su završili u Bosanskom Šamcu, a on u Sarajevu, a naposlijetku i u Sloveniji. Uzeir je ubrzo ostao i bez oca, koji je stradao radeći u aščinici u Bosanskom Šamcu, od metka, koji je doletio preko Save iz Slavonije, ispričali su kasnije Uzeiru. Nesretni Uzeir nikada nije uspio saznati gdje su mjesta na kojima su ukopani njegovi roditelji.
Uzeir je putem Crvenog križa bio smješten u domu za ratnu siročad pored Murske Sobote. Poslije rata prihvatila ga je jedna slovenska porodica i dala mu ime Mirko Kelenc.
Dok je on u Sloveniji pohađao školu pod novim imenom, njegov stariji brat Safet se vratio u Bosanski Šamac i tu se skrasio s ostatkom porodice. Safet nije odustajao od potrage za mlađim bratom. Dok je služio JNA, slučajno je od jednog Slovenca čuo kako u Sloveniji ima jedan dječak koji ne zna ni ko je ni čiji je. Safet je kontaktirao Crveni križ i putem njega pronašao Uzeira u Sloveniji i došao po njega.
Nakon svih nedaća i tragedija kroz koje je prošao Uzeir je završio pekarski zanat, jer nikad više nije želio biti gladan.
– Po povratku u Šamac izučio sam pekarski zanat i igrao fudbal, bio sam golman. Iz Šamca sam otišao raditi u Sarajevo, gdje sam služio vojsku. Iako sam bio vojnik, branio sam za FK iz Busovače, a onda sam branio za zenički “Čelik”, gdje sam bio rezervni golman, potom za “Neretvu” iz Metkovića – ispričao je Uzeir detalje iz svoje mladosti u jednom od intervjua.
Kao malo dijete
U Metkoviću je upoznao prvu suprugu Renatu s kojom je dobio sina Renata; od nje će se razvesti, te će po povratku iz Pariza, gdje je četiri godine gradio fudbalsku karijeru, oženiti se i drugi put. Milka mu je rodila dvojcu sinova: Igora i Darija, i s njom je živio sve do svoje smrti. Ona je bila ta koja je Dariju saopćila tužnu vijest da je njegov otac izgubio bitku za život.
Uzeir je jedno vrijeme radio kao autoprevoznik i trener kluba “Neretva”, gdje su fudbal počeli igrati njegovi sinovi Renato i Darijo. Njegov sin Igor zbog blagog poremećaja s kojim se rodio za razliku od svoje braće, nije se mogao ozbiljnije posvetiti igranju fudbala. O svom bratu Darijo je 2012. godine govorio u intervjuu za ruske novine “Sport-Express”, kada je demantirao napise da Igor ima Downov sindrom.
– On nema ništa s Downovim sindromom. Novinari su zabrljali. Moj brat je rođen bolestan, ali to je druga priča. Sada shvaćamo da je doktor pogriješio pri porođaju. Igor je normalan dečko, postoje neke stvari koje može i neke koje ne može napraviti.
Piše, čita, govori. Sam se može okupati i promijeniti sebi odjeću. Malo igra nogomet i košarku. Uvijek se kladi na pobjedu “Šahtara” u kladionici. U tome je profesionalac. Ponekad, kad izgubimo, samo nazove i pita: “Darijo, kako? Kladio sam se na vas…” – ispričao je Darijo.
Od sve Uzeirove djece najviše talenta za fudbal je imao Darijo, te je otac učinio sve da sinu omogući da gradi sportsku karijeru. Istina skromno, ali ipak.
– Kad je imao 16. godina, primijetio ga je Ivan Gudelj, koji je rekao da je mali odličan, ali ja nikad nisam smatrao da će biti nešto veliko. Skromno sam želio da igra za “Neretvu” i da mu taj nogomet pomogne naći posao, kao što je i meni pomogao – prisjetio se Uzeir.
Darijo će doći do “Hajduka”, i tu će mu otac biti velika podrška, naročito ona na psihološkom planu.
– Nisu ga uvodili u igru. Mali mene zove, ne zna šta će, žuljalo ga je to, a ja velim: “Sine, samo stisni zube i pojačaj u radu. Ne boj se, kvaliteta će kad-tad izići na površinu”. I kad ga je konačno uveo u igru, zabio je Darijo gol i treneru Bakotiću pokazao bosanski grb od šake do lakta! I više ga nikada nije vadio iz igre. Kad je mali trebao ići negdje s “Hajdukom”, morao sam od kamatara posuđivati po hiljadu-dvije maraka, da mu dam nešto novca. A kad je, naprimjer, s “Hajdukom” putovao u italijanski grad Viareggiju, prodao sam brodicu za petsto maraka i Dariju dao dvjesto.
On je bio svega svjestan i govorio: – Ma, ćaća, dobro je, dobro je! Dolazio je subotom iz Splita i u Metkoviću s jednim prijateljem na tržnici istovarivao kamione za 50 maraka, kako bi imao za džeparac – pričao je svojevremeno za “Večernji list” Uzeir Srna.
Nakon ovih teških početaka, Darijo je stasao u jednog od najboljih fudbalera današnjice. Ali, zauvijek će se pamtiti crtica iz porodičnih priča kako Uzeiru nije bilo mrsko otići u Njemačku, zaraditi nešto novca, te po povratku u robnoj kući “Razvitak” kupiti sinu prvu loptu i kopačke.
– Bio sam sretan kao malo dijete. Moj otac je sve učinio da postanem nogometaš, nema tog novca kojim bih mu mogao zahvaliti dovoljno i odužiti mu se – kaže Darijo.