Trenutno sam na relaciji Sarajevo – Berlin, gdje snimam film njemačke produkcije, režiserke Ute Wieland. U toku su pripreme uoči snimanja, a snimanje počinje krajem jula. Sve što mogu zasad reći jeste da glumim Jasnu, Bosanku u Berlinu, koja ima 18 godina i nema dlake na jeziku, hrabro korača kroz život i razbija zidove ispred sebe svojim karakterom, riječima, odnosima
Razgovarala: Amela Keserović
Foto: Vanja Lisac
Ne poznajem ni starije glumačko ime s ovih prostora koje je snimilo toliko filmova u inozemnoj produkciji, koliko ih je snimila ona. Kao glumicu diraju je i provociraju naročito socijalno aktivne teme. Gledali smo je u filmovima “Grbavica”, “Youth”, “Traumland” i mnogim drugim. Osim što jako voli svoj glumački posao i režiju, također jako voli i životinje. Korijen ove ljubavi lako je razumjeti, jer, kaže, da nije postala glumica, sigurno bi upisala veterinu.
Ova svestrana 25-godišnja glumica u šali zna reći kako cijelog svog života spašava pse. Nedavno je pronašla jednog malog lutalicu na Marijinom Dvoru u Sarajevu, odvela ga kući, a potom ga poklonila prijateljima u Rakovici, koji su mu pružili dom daleko od gradskog asfalta, u okruženju koje mu sigurno bolje prija. Ovakvom razvoju događaja najviše se obradovao Lunin zlatni retriver kojeg ima devet godina. “Ljubomoran je, ne želi ni s kim da dijeli pažnju koju ima”, kaže šaljivo naša sagovornica.
S Lunom smo razgovarali o mnogim temama. Ona pripada bh. generaciji rođenoj neposredno pred rat 1991. godine. Ona ne pamti bh. stradanje niti njegove posljedice, ali ga kao umjetnica u svojim filmovima propituje. Takav film je bio film Jasmile Žbanić “Grbavica” u kojem je igrala Saru, djevojčicu koja je plod ratnog silovanja, i koja živi s majkom Esmom (Mirjana Karanović), ne znajući kako je došla na svijet i ko je njen otac. Do bolnih saznanja na kraju će doći. Zanima nas kako o ovom poglavlju bh. historije razmišljaju Lunine generacije, kao i one rođene nakon Daytona.
11. juli ponovo će biti podsjetnik stradanja nedužnih ljudi u Srebrenici. Koliko mlade generacije danas uopće razumiju razmjere ove tragedije, kakav je prema Vašem sudu način na koji je se sjećaju?
– Genocid u Srebrenici je genocid 20. vijeka, crna mrlja slike svijeta tog vremena. Mlađe generacije, kako u BiH tako i u ostatku Balkana, panično žele da se prestane pričati o ratu, govore kako ne treba razmišljati o onome što je bilo, nego hrabro koračati u budućnost. Nisam saglasna s takvim načinom razmišljanja. Bez istinskog shvatanja prošlosti ne možemo kreirati dobru budućnost.
Šta je za Vas Srebrenica?
– Srebrenica je najtužnije putovanje u prošlost. Srebrenica je kosmička bol.
Imali ste 12 godina kada ste otišli na audiciju za film „Grbavica”, prema svom scenariju jedna od najbolnijih tema bh. nove historije. U tom procesu pripreme za ulogu Sare sreli ste djecu rođenu kao plod ratnog silovanja. Sve su to danas punoljetne, odrasle osobe, koje grade svoje živote i karijere i traže mjesto pod Suncem. Na kakva iskustva ste sve nailazili, koja priča Vam je bila nadahnuće, a koja je emotivno iscrpila svaki atom Vaše ljudske snage?
– Ne postoji niti jedna priča koju bih mogla baš izdvojiti, također jer nijedna od tih priča nije ni tada bila niti je danas završena. To su djeca, ljudi koji su zauvijek obilježeni, no koji kao i Sara u filmu “Grbavica”, shvataju da ponavljanjem tog pitanja neće doći do odgovora, već prihvatanjem činjenice da živimo i imamo mogućnost utjecati da se takvo što nikome ponovo ne desi. Takva djeca i takvi ljudi su ono čime smo mi kao narod obilježeni i kojima trebamo pomoći.
Film „Youth” je Vaše novo filmsko ostvarenje. Okupio je velika glumačka imena poput, naprimjer, Michaela Cainea, Rachel Weisz…, imao je za reditelja oskarovca, dakle sve preduslove za uspjeh, kakav i jeste ostvario; šta ste Vi dragocjeno o poslu naučili od Paola Sorrentina?
– Posmatrala sam Sorrentina svaki dan na setu, čak i danima kada nisam snimala, te pratila način komunikacije s određenim grupama na setu. Dakle, kako priča s glumcima, kako s tehničkom ekipom, kako s kostimografkinjom… Na setu od 70 i nešto ljudi, on je bez imalo muke plesao kroz ljude, držao set mirnim i snimao tačno ono što je želio i zamislio u glavi. Naučila sam da svakoj situaciji, koliko god se činila nerješivom, treba ukazati dobrodošlicu i uvijek pokušavati izvući maksimum te ne odustajati u traženju boljeg.
Svaka grana industrije u globaliziranom svijetu se mijenja, ako govorimo iz pozicije Vašeg posla, kakve promjene doživljava filmski, umjetnički svijet općenito?
– Prema mom mišljenju, samo je pitanje vremena kada će svijet dobiti priliku da doživi Balkanski filmski val. S obzirom na vrlo teško stanje bosanskohercegovačke, slovenske, srbijanske, makedonske, pa i hrvatske kinematografije, režiseri, glumci i svi filmski radnici se okreću ka snimanju “malih-velikih” priča, koje ne zahtijevaju ogromne budžete, a kako vidimo, bivaju nagrađivani na A festivalima, jer u sebi sadrže sukus problema svih ljudi ovog svijeta ili specificnosti zbog kojih smo mi, Balkan, privlačni i potrebni u svijetu umjetnosti. To je atmosfera plodna za osmišljavanje projekata i filmskih priča naslonjenih na traumatični život moje zemlje i moje generacije, posebno za filmove s niskim budžetom. Kao što je to rekao Obert Skye: “Očajna vremena pozivaju na očajničke mjere”. Ali, niko nije rekao da za to vrijeme trebamo očajavati, moramo se boriti… Naruku nam ide činjenica da je svijet postao globalno selo i filmska umjetnost nikada nije bila toliko svima nadohvat ruke, nemistifikovana, i opet beskrajan prostor kreacije.
Nakon “Grbavice” glumili ste u još 15, često snimate van BiH, gdje su sve Vaše adrese danas? Kojoj od njih se, ako isključimo Sarajevo, najradije vraćate i zašto?
– Grad kojem se stalno vraćam je Ljubljana. Tamo sam upoznala mnogo svojih kolega s kojima se družim i učim zanat, a Ljubljana kao grad mi nudi inspiraciju i predivnu energiju. Učim jezik, gledam predstave, učim o pozorišnoj umjetnosti i životu glumca u pozorištu.
Stičem dojam po onome što ste snimali da Vas profesionalno uzbuđuju socijalno aktuelne teme, teme s porukom, teme koje pitaju, propituju, otvaraju diskusiju… jedan od takvih filmova je i „Traumland” koji progovara o problemu prostitucije (igrate bugarsku prostitutku). Kako ste se uopće našli u ovom filmu?
– Film je priča o jednom danu Mijinog života, posljednjem danu njenog rada u Zürichu, predbožičnom danu. Koliko je taj dan ispunjen frazama o porodičnim radostima i obasjan Swarovski sjajem ogromnih novogodišnjih jelki u centru Züricha, toliko se pred gledaocima odvijaju autentične svakodnevne ljudske drame neuljepšane fancy omotima i mašnicama božičnih poklona. Režiserka Petra Volpe gledala je nekoliko mojih ostvarenja prije nego što je došla u kontakt sa mnom i nakon prvog Skype razgovora Petra je u meni prepoznala potencijal za tu ulogu, a ja sam znala da je Petra moj način da otjelovim tu dragu, nevidljivu djevojku Miu i njen tužni život.
Glumica ste i rediteljica. Vjerujem da čekate priliku da kao slavna glumica, s kojom ste imali priliku dijeliti filmsko platno – Mirjana Karanović režirate i glumite u vlastitom ostvarenju. Koja tema bi Vam u rediteljskom smislu bila izazovna?
– Sve što sam dosad pisala, bio to scenarij za kratki ili dugometražni film (ili samo ideja), pjesma ili kratka priča, uvijek u sebi ima neku neprežaljenu ljubav, porodicu i metaforično Sarajevo. Imala sam sreću da s profesionalcima poput Jasmile Žbanić i Mirjane Karanović radim jako mlada i da već tad usišem tu njihovu nepresušnu energiju i nepregledan potencijal koji vide u svemu što ih okružuje. O jednom scenariju neću da pričam, da ga ne ureknem.
Iskusnije kolege znaju reći da najgora usluga koju sebi glumac može uraditi jeste da radi nešto samo zbog uspjeha i para. Na čemu Vi gradite svoju poslovnu filozofiju?
– Mislim da će mi se desiti kombinacija onoga što sam zaslužila svojim radom i onoga što je već tamo negdje, daleko, već krenulo prema meni. Nikad nisam radila neki projekt samo zbog novca, imala sam tu sreću da ne moram i nadam se da će tako i ostati. Iskreno, moja životna, ljubavna pa i poslovna filozofija je da sam hadžinica u glavi, u mislima i kad imam deset i kad imam 100 KM. Samo tako, uz tu vrstu razmišljanja prizivamo dobru energiju u život, ljubav i posao.
Koliko danas iko razmišlja o cijeni koja se plaća da bi se zadovoljila vlastita potreba?
– To se nikad nije ni promijenilo – ljudi obično shvate šta su uradili tek onda kada je gotovo, a neki, nažalost, ni tada. Upravo o tome priča film “Traumland”, švicarsko-njemačke koprodukcije, u režiji predivne Petre Volpe, koja pokazuje tzv. “buttefly-effect”, kako naši životi i odluke koje donosimo, promišljeno ili nepromišljeno, utječu na ljude oko nas, one blizu i one koji su daleko.
Jeste li tip osobe koja lako odustaje?
– Ja nikad ne odustajem, osim ako vidim da ono za šta sam se borila je istinski izgubilo smisao koji sam vidjela, osjetila na samom početku. Treba naučiti prepoznati kad odustati od nečega, nekoga. Mislim da je to vještina.
Mnogo pričamo o tome šta država pruža mladom čovjeku, o tome zašto mladi odlaze u inozemstvo, kako Vi doživljate državu, šta (ne)očekujete od nje?
– Do prije nekoliko mjeseci imala sam teoriju da mi kao država i narod previše osobno shvatamo odlazak mladih iz BiH. Nakon razgovora s roditeljima i čitanja svih statistika koje smo imali priliku vidjeti u posljednjih nekoliko mjeseci, shvatila sam da moje razmišljanje je bio pokušaj da groznu situaciju barem sebi predstavim boljom. Dakle, BiH lagano postaje država penzionera.
Mladi odlaze bez viza, bez osiguranja da će ih tamo u “bijelom svijetu” dočekati posao, odvajaju se od svojih porodica, završavaju fakultete u inozemstvu u nadi da će tamo pronaći posao. Ne ostavljaju oni ljude ovdje, već državu koja im ništa nije ponudila a jako puno traži. Samo oni privilegovani ili neobjašnjivo hrabri mladi ostaju tu, vjerovatno dok jednom ne odu. To je surova istina. Optimist sam i nadam se da će se u narednim godinama lagano mijenjati situacija.
Postoji li ijedna stvar u kojoj biste voljeli da nadmašite svoje roditelje?
– U ljubavi i podršci koju su mi dali i količini knjiga koje su oboje pročitali, što sam sigurna da nikad neću uspjeti.
U našoj tradiciji je da dijete obično nosi očevo prezime, vrlo, vrlo rijetko ćete naići, naprimjer, gdje dijete nosi prezime oba roditelja, što bi po nekoj logici trebalo i nositi. Vi ste upravo u toj manjinskoj statistici, nosite prezimena oba svoja roditelja. Tiho se ponegdje šapuće da bismo trebali mijenjati tu tradiciju. Kakav je Vaš stav?
– Mislim da bi to trebalo biti pravo svakog ljudskog bića, jer svi smo djeca dva roditelja i smatram da bi dodavanjem majčinog prezima također lagano krenuli boriti protiv patrijarhata i ovog “muškog” svijeta u kojem živimo. Svaka promjena kreće iz mijenjanja detalja.
Rekli ste da biste bili veterinar da niste postali glumica, postoji li još nešto u Vašem životu što niste ostvarili?
– Nisam se usudila pokrenuti proces snimanja svog prvog debitantskog filma, ali radim na tome i veselim se svim peripetijama i odlukama koje dolaze.
Na čemu trenutno radite?
– Trenutno sam na relaciji Sarajevo – Berlin, gdje snimam film njemačke produkcije, režiserke Ute Wieland. U toku su pripreme uoči snimanja, a snimanje počinje krajem jula. Sve što mogu zasad reći jeste da glumim Jasnu, Bosanku u Berlinu, koja ima 18 godina i nema dlake na jeziku, hrabro korača kroz život i razbija zidove ispred sebe svojim karakterom, riječima, odnosima. Film se zove “Tigermilch” prema istoimenom romanu Stephanie de Velasco.