Što nas ima, mašala

Piše: Redakcija

Od prošle sedmice mi konačno znamo koliko nas ima, u suštini prije nas znamo koliko nas nema. Brojače krvnih zrnaca, kakvih ovdje ne nedostaje, najviše je zanimalo koliko ovdje ima Prvih, Drugih ili Trećih, uz navijaja dostojna Eurosonga. Na njihovo razočaranje i njihovu žalost, u apsolutnim brojevima prošli popis ima mnogo zanimljivijih podataka

Prije Drugog svjetskog rata, više od 80 posto stanovništa BiH živjelo je od poljoprivrede, s mizernim životnim standardom i primitivnim načinom obrade zemlje ralicom. Čak je i plug bio rijedak, a traktor potpuno nepoznat. Pedesetih godina prošlog stoljeća udio poljoprivrednog stanovništva bio je na četrdesetak procenata, dok je sedamdesetih godina od poljoprivede živjelo dvadesetak procenata Bosanaca i Hercegovaca. Prema rezultatima popisa iz 2013., poljoprivredom se bavi približno 30 posto stanovnika, dok od nje živi malo više od 15 posto onih s ličnom kartom ove države. To nije dobro.

Kaže se da sve razvijene i bogate zemlje imaju snažnu i dobro razvijenu poljoprivredu, no važi i pravilo da te razvijene zemlje imaju jako malo uposlenih u samoj poljoprivredi, ne više od pet posto od ukupnog radno sposobnog stanovništva. Moderna poljoprivreda je jako uznapredovala, te traži malobrojnu, ali stručnu snagu, nove mjere poput traktora sa satelitskom navigacijm i senzorima koji očitavaju hlorofil i vlažnost u biljakama. Hiljade složnih ruku koje u jednom zamahu beru plodove, romantična je slika koja pripada nekom drugom, prošlom vremenu. Zemlja čijih 15 posto stanovnika živi od njenih plodova, siromašna je i nerazvijena.

Mi smo pusta zemlja

Vožnja cestom od Doboja preko Kotorskog prema Derventi nije nimalo ugodno iskustvo. To je plodan kraj, s ugodnom klimom, pored ceste se naziru nekadašnja imanja i ostaci kuća zaraslih u korov. Nekada su tu živjeli ljudi, nekada su tu postojale cijele zajednice, polja bila obrađivana i na livadama se igrala djeca. Ništa tu više nema, osim tišine i već spomenutog korova.

Pusta je Istočna Bosna. Pretpostavlja se da na potezu između Zvornika i Goražda (ne uključujući ove gradove), ne živi istinski više od 50.000 ljudi. Gradići poput Vlasenice, sablasno su pusti i u pola dana, čak i ljeti. Prema nadavno iznesenim statistikama u ruralnim područjima RS – prazno stoji više od 20.000 kuća. Pusta je i Istočna Hercegovina. U jednom Kalinoviku živi jedva 2.000 ljudi. Sablasno je pust predio između Livna i Bihaća. Tu su Drvar i bizarni Istočni Drvar s jedva 79 stanovnika, možda populacijom najmanje općine u Evropi. Tu je i Bosansko Grahovo, gotovo napušteni gradić smješten u idiličnom pejsažu planine Šator. Tu su i Livno i Tomislavgrad, gradovi iz kojih ljudi masovno emigriraju na Zapad.

Nije sve tako crno i pusto. Popis je pokazao da neke regije i neki gradovi populaciono rastu. Tu je šampion Bijeljina, a porasli su Cazin, Žepče, Živinice, Čitluk, Vogošća. Mnogo je više gradova i mjesta koji su se smanjili kada je riječ o broju stanovnika. Tuzla, Zenica, Mostar, Travnik. Uz najveće gradove – gubitnike tokom proteklih 25 godna spada Vareš. Okružen idiličnom prirodom, s klimom u kojoj je vedro tokom cijele godine, sagrađene na prostoru koji obiluje prirodnim bogatstvima, s bogatom industrijskom tradicijom okružen bogatim kulturno-historijskim spomenicima, Vareš polako umire. Od nekadašnjih dvadesetak hiljada stanovnika, danas ih ovdje ima tek nešto više od osam hiljada. Vareš je grad s najjeftinijim nekretninama u Evropi, te je stan od šezdesetak kvadrata moguće kupiti za manje od 10.000 maraka. Napuštene stambene zgrade i kuće u ovom gradu govore da nema zainteresiranih.

Mi smo zemlja razvoda i neženja

Života ima u nekim dijelovima BiH i tu ima određenih zakonitosti. Možemo zamisliti neku liniju koja polazi od Cazina, preko Prijedora, Laktaša, Teslića, Jelaha i Tešnja, preko Gračanice, Živinica do Bijeljine. Života ima u dolini Bosne, u Lašvanskoj dolini, u zapadnoj Hercegovini i Goraždu. Tamo gdje ima novca, gdje ima posla, ima i ljudi, ima i novih kuća, ima i brakova. Gdje ima brakova, ima i razvoda. Prema rezultatima popisa, najviše razvedenih ima u Banjoja Luci – njih 7.243. Razvedeno je 2.924 muškaraca i 4.319 žena.

Mnogo razvedenih ima u Tuzli, sarajevskom Novom Gradu, Doboju, Prijedoru, Lukavcu. Više razvedenih je u FBiH, dok broj onih koji su nekada bili u braku, na teroritoriji cijele države iznosi više od 100.000. Tačno 27,15 posto građana BiH nikada nije stalo pred matičara. Više od 10 posto žena u BiH su udovice.

Mi smo zemlja staraca

Prosječan građanin BiH ima nešto više od 39 godina. Jednostavno rečeno, kada izađete na ulicu, imate najveću šansu sresti nekog četrdesetogodišnjaka, pedesetogodišnjaka i šezdesetogodišnjaka. Djece je u Bosni i Hercegovini sve manje. Imati danas dijete ili više njih, postalo je skup “sport”. Životni trendovi i pritisak okoline diktiraju roditeljima da za svoju djecu moraju osigurati posebnu i kvalitetnu ishranu. To je pravilno razmišljanje, ali to košta, posebno u zemlji gdje je hrana skuplja nego u bogatim zemljama Evropske unije.

Zato veliki broj mlađih bračnih parova odlučuje da uopće nema djecu, čekajući neka bolja vremena, koja će teško doći u što skorijoj budućnosti. Tokom popisa 2013. evidentirano je 34.943 sedmogodišnjaka i 45.564 petnaestogodišnjaka.

Ipak, ima nade i ona se nalazi u općini Bužim. Ovaj krajiški grad-heroj nalazi se u najmlađoj općini u BiH. Prosječan stanovnik Bužima ima “tek” 32 godine, a ovdje se rađa i najviše beba i najviše blizanaca, godišnje ih se rodi najmanje više od 20 parova. Relativno mladu populaciji imaju i Bosanska Krupa, Velika Kladuša, Cazin, Vitez, Busovača, Visoko, Kalesija. Na drugoj strani, najmanje mladih živi u Bosanskom Grahovu (prosječna dob 52,11 godina), u Drvaru, općinama Istočne Hercegovine, u Foči, ali i nekim sarajevskim centralnim općinama. Prosječna životna dob u općini Centar je 42 godine. Također, jasno je da žene u Bosni i Hercegovini žive nešto duže nego njihovi muški partneri, prosječno oko dvije godne.

Mi smo zemlja nepismenih

Još jedan podatak iz objavljenih rezultata popisa šokirao je domaću javnost, onu koja se još jednom imala priliku zacrvenjeti od stida. Bosna i Hercegovina ima najvišu stopu nepismenosti u Regionu, gotovo tri posto. Usporedbe radi, u Hrvatskoj živi samo 0,80 posto nepismenih.

Bosanci i Hercegovci ne vole čitati, to je tužna istina. Izdavačka djelatnost, osim kad je riječ o štampanju udžbenika, na niskim je granama. Knjižare su rijetke, čak i u većim gradovima, a i ako postoje, uglavnom prodaju školski pribor i kancelarijski materijal. Biblioteke su, nažalost, na margini društva, oronule, zaboravljene, zakonski ne baš najbolje regulirane i sa slabo plaćenim osobljem uz manjak knjiga i novijih naslova. Narodna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu je još “ničija”, te nema ni svoju zgradu. Takva je “briga” društva o najvažnijem knjižnom i dokumentarnom blagu u ovoj zemlji. To dokazuje koliko ljude u ovoj zemlji briga za knjige. Zapravo ih uopće nije briga i čitaju kada moraju.

Ipak, imamo mi i pismenih ljudi, pismenih u onom najboljem smislu te riječi. Nešto manje od 10 posto našeg građanstva ima fakultetsku diplomu. Nešto više od 50 posto stanovnika BiH ima srednjoškolsku diplomu. Čak 21,24 posto građana BiH ima samo osnovnu školu, a bez ikakvog obrazovanja je 4,9 posto stanovnika. Jedanaest posto stanovnika nikada nije imalo nikakvo radno iskustvo, dok je 27,4 posto domaćica.

Sarajevo, široko si…

U mnogim zemljama životni standard i politička situacija nisu nešto čime se vlade mogu pohvaliti pred svjetskom javnošću, no i “države – slučajevi” uglavnom imaju svog “konja za utrku”, a to je obično glavni grad zemlje, predstavljen kao milionska metropola, grad trgova i širokih bulevara, muzeja i palača, koje se preporučuju turistima za obilazak. Jednoj Srbiji ne cvjetaju ruže niti na jednom polju, no Srbija ima Beograd, istinski velegrad kolosalnih dimenzija, s gotovo dva miliona stanovnika i svim atributima metropole. Ni život u zemljama kao što su Bugarska, Rumunija iliti Ukrajina, nije za pohvalu, ali ove zemlje imaju svoje metropole. Dobro je imati i ovakvo nešto, ako se nemate čime drugo pohvaliti. Mi nemamo čak ni to.

Statistički podatak da Sarajevo – glavni grad BiH ima “samo” 275.000 stanovnika bio je nevjerovatno hladan tuš, prst u oko i šamar našem egu, egu koji je početkom devedestih predviđao da će tokom naredne dvije decenije Sarajevo dostići brojku od blizu milion stanovnika. Proteklih godina, od rata do danas, pretpostavljalo se i to vrlo pogrešno, da Sarajevo ima približno 400.000 stanovnika. Treba još dodati i da se neka domaća ne baš pametna glava neposredno nakon rata dosjetila iz sastava glavnog grada izbaciti predgrađa Ilidžu i Vogošću. Sarajevo je tako ostalo bez industrijskih zona i izletišta kao što je Vrelo Bosne.

Kada bi se sabralo i stanovništvo već spomenuta dva izbačena predgrađa (otprilike 100.000 stanovnika zajedno), te se pridodalo ono što se danas zove Istočno Sarajevo, potom Hadžići, Trnovo i Ilijaš, teško da bi se dobila brojka od 600.000 stanovnika, koliko se pretpostavlja da ima Priština. Sarajevo je manje od Skoplja i tek nešto veće od Novog Sada. Mi se volimo rugati Slovencima iz raznih razloga, što je potpuno besmisleno i bespotrebno, posebno aluzije na “malu zemlji” u obliku kokoške. Ljubljana, grad šetališta i baroknih mostova, ima pet hiljada više stanovnike nego Sarajevo. Sarajevo spada u najmanje glavne gradove Evrope, koliko god to nekima od nas smetalo.

Ostali ostali pod tepihom

Popis iz 1991. pokazao je da u Bosni i Hercegovini žive i Eskimi, Indijanci, Apači, Marsovci… I na posljednjem popisu bilo je i Sarajlija, Željovaca, Marsovaca, Indijanaca… Čak i Bosanaca.

 Kada je riječ o kategoriji Ostalih, tu je više od 700 različitih modaliteta pa zbog toga nisu objavljeni detaljni podaci. U narednom periodu ćemo objaviti 15 najzastupljenijih etničkih grupa, jer se među 700 modaliteta nalazi mnogo neobičnih odgovora – rečeno je na press konferenciji povodom objavljivanja dugoočekivanih rezultata

Banja Luka: Grad statističkih fenomena

Prema rezultatima popisa iz 2013., Banja Luka je najmnogoljudnija općina u BiH s 185.000 stanovnika. U Banjoj Luci je najviše neudatih i neoženjenih, te također najviše udovaca/udovica, kao i najveći broj osoba starijih od 85 godina. Banja Luka također ima i najveći broj djece mlađe od četiri godine, njih 9.600, u Banjoj luci je i najviše nepismenih – 5.700, kao što ima i najveći broj osoba fakultetskom diplomom, njih 26.700.

BiH u slovima i brojkama

U Bosni i Hercegovini živi 3.531.159 stanovnika, od toga 1.798.889 žena i 1.732.270 muškaraca.
U BiH danas živi 845.874. stanovnika manje nego 1991.
285.622 osobe su sa završenim fakultetom
24,5 posto stanovnika ima samo osnovnu školu
BiH ima najveću stopu nepismenih u Regiji
BiH ima više od 30 posto kompjuterski nepismenog stanovništva
Najviše nepismenih živi u Trnovu
Najstarije stanovništvo živi u Bosanskom Grahovu
Najmlađi su stanovnici Bužima
Prosječan stanovnik BiH ima 39,51 godina, a najviše je pedesetogodišnjaka
Srebrenica je od 1991. do danas izgubila više od 63 posto svojih stanovnika
52.86 posto stanovnika govori bosanski jezik
2.72 posto građana se izjasilo kao “Ostali”, u čak 700 različitih kategorija
U BiH živi 100.880 razvedenih
Općina Istočni Drvar ima najmanje stanovnika, njih 79, od toga četvero razvedenih

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti