Vrijeme dosade, vrijeme ubica

Piše: Redakcija

Juli ove godine, prema mnogima, jeste najgori mjesec otkako postoji civilizacija. Godina 2016. jednog bi dana mogla biti proglašena najgorom godinom svih vremena. Godina i njen centralni mjesec bit će upamćeni po beskonačnom nizu loših događaja u kojem dominiraju vijesti o napadima iza kojih ne stoje ni velike ideologije ni mračne strukture velikih terorističkih organizacija, nego pojedinici koji su do tada važili za mirne i anonimne

Stanleya Cubricka odavno već nema među živima, no snažna, zastrašujuća poruka njegovog filma „Paklena narandža” još plaši. Za one koji nisu gledali film napomenut ćemo da je riječ o briljantnom portretu nasilja i to specifičnom nasilju, nasilju koje je samo sebi svrha. Nasilju koji čine inteligentni, ali obijesni mladići koji život ljudi oko sebe uništavaju iz čiste zabave i iz puke dosade.

– Ovo je društvena satira koja se bavi pitanjem da li su psihologija ponašanja i psihološko oblikovanje opasna nova oružja za totalitarne vlade da uvedu snažne kontrole nad svojim građanima i pretvore ih u nešto malo više od robota – opisivao je Kubrick svoj film u vrijeme kad je ovo remek-djelo ugledalo svjetlo dana.

Centralni lik priče jeste mladić po imenu Alex De Large, šarmantni i duhoviti delinkvent koji sluša klasičnu muziku, posebno Bethovena i odlično pleše valcer, pije mlijeko, te priča u stilu londonskog kicoša, a i njegovo odijelo je prerađena uniforma igrača kriketa, što pojačava dojam gorke parodije. Alex DeLarge s jedne strane je profinjen, s druge vrlo nepredvidljiv i okrutan, voli da se tuče, da siluje i otima ono što mu se sviđa.

– Ono što ja radim, radim jer mi se to sviđa – kaže Alex u filmu.

big hand and cartoon businessman - agression


Nasilje kao čista zabava

No, on je dovoljno inteligentan da zna da je takvo ponašanje društveno neprihvatljivo, ali želi kazniti to isto društvo. Alex De Large produkt je tog istog društva koje ga uzalud želi popraviti.

– Ne možete imati društvo u kojem se svi ponašaju u maniru noćnih razbojnika – zaključuje mudro Kubricov junak.

Tokom posljednjeg rata u BiH, u vrijeme kada je svaki društveni korov izmigoljio na površinu, među brojnim paravojnim formacijama na svim ratnim strana, u Srednjoj Bosni je postojala i družina čiji je vizuelni identitet, s bijelim košuljama i crnim šeširima bio itekako sličan kostimografiji čuvene Kubrickove bande. Bezobzirno ponašanje ove paravojske, nasilje i pljačka tuđih, ali i svojih – bili su njihov znak.

Da je danas Kubrick živ, o čemu bi razmišljao? Kakve bi filmove snimao? Možda bi snimao nastavak „Paklene narandže” i za lik novog Alexa DeLanga, inteligentnog sofisticiranog zločinca koji nasilje čini iz čiste dosade, inspirirao se pojavom Jihadyja Johna, donedavno službenog egzekutora terorističke družine ISIL. U njegovo bizarnoj i strašnoj pojavi, nije tako mnogo plašila okrutnost, nje ionako ima na svakom koraku i ISIL je nama je pomogao da na nju postanemo nekako imuni.

U njegovoj pojavi plašili su maniri čovjeka iz velegrada i savršeni londonski akcent engleskog. Oni koji su imali tu nesreću da upoznaju Mohameda Emvazija, odnosno Jihadyja Johna, saglasni su da je u njegovom ponašanju bilo mnogo toga što podsjeća na “Paklenu narandžu” i njenog glavnog “junaka”.

– Podigao me je gore i morao sam s njim plesati tango. Oborio sam glavu, plašeći se da ne budem pretučen. Plesali smo oko zatvora. On se promijenio odjednom, gurnuo me dolje, a njegovi ljudi su me počeli udarati. Na kraju su završili prijeteći da će mi kliještima odrezati nos – kaže danski fotograf Daniel Rye, koji je od sredine 2013. do sredine 2014. bio talac ISIL-a.

Upomoć doktore, beskoristan sam!

U februaru ove godine Jihady John je misteriozno nestao sa svog radnog mjesta prvog egzekutora ISIL-a. Dok su zapadni mediji javili da je Emvazi poginuo u zračnom napadu, postoje i indicije da je ovaj inteligentni zločinac “došao pameti” i negdje se sklonio i da živi pod lažnim imenom. Mi, nažalost, živimo u svijetu u kojem su apokaliptične vizije budućnosti Stanelya Kubricka i Anthonyja Burgessa, pisca knjige “Paklena narandža” iz 1962., prema kojoj je snimljen kultni film, nažalost, izašle na svjetlo dana. Emvazi je samo najpoznatiji primjerak te nove sorte zločinaca, sofisticiranih, obrazovanih i stravično okrutnih. U današnjem svijetu svako je potencijalni zločinac, svako je neki novi Anders Breivik i svako je od nas njihova žrtva. U svako vrijeme i na svakom mjestu. Nedavni slučajevi stravičnog, bezrazložnog nasilja iz Francuske i Njemačke dokazuju da je tako.

Šta se dešava u glavama širom svijeta i odakle “izviru” ti likovi koji kao da su pobjegli iz Kubrickovog scenarija? Šta to tjera da ljudi koji su godinama, u najmanju ruku glumili ljubazne građane, u ruke uzmu oružje i nasrnu na ljude koji im nisu bilo kakva prijetnja? Šta se to dešava u njihovim glavama i šta je okidač za njihovo ponašanje?

Da bi se na to iole kvalitetno odgovorilo, treba se osvrnuti na neke tendencije u svijetu u kojem živimo. To je svijet rapidne informatizacije, digitalizacije i robotizacije u kojoj ima sve manje posla za običnog čovjeka. Roboti su korisni i efikasni, oni pomažu da se mnogi poslovi obave što brže i što jeftinije.

Roboti mogu da čiste, raznose poštu, pa čak mogu i da rade poslove u restoranima. Zato je sve je manje “prljavih poslova”, onih od kojih je hljeb zarađivala uglavnom radnička klasa. Ona ista klasa iz čijih redova i kvartova Marseillea, Münchena ili Bruxellesa sada se regrutiraju spavači, anonimni ljudi koji završavaju kao udarna vijest na CNN-u ili Euronewsu. Dosada je opasna pojava.

– Ako ljudi budu bili nezaposleni i ne budu imali nikakvu perspektivu, osjećat će se beznačajno i više neće imati razlog za ustajanje iz kreveta… Država bi taj problem mogla da riješi kontrolirajući sreću i zadovoljstvo ljudi putem lijekova i virtualnih svjetova. Ljudska rasa bi zbog toga mogla da se pretvori u nezaposlenu gomilu bez ikakvog cilja, koja će dane kratiti pijući lijekove i noseći kacige za virtualnu realnost – smatra ugledni izraelski historičar Yuval Noah Harari.

– Harari u novoj knjizi spominje stvaranje ‘klase beskorisnih ljudi’, što je za njega jedna od najvećih prijetnji u 21. vijeku. To su ljudi koji će zbog robota i vještačke inteligencije ostati bez posla (ili nikada neće moći da se zaposle), a s obzirom na dinamične promjene na tržištu rada i tehnologije, kao i sve veći napredak robota, niko neće znati koje vještine bi trebalo sticati tokom života, jer bi stvari koje ljudi uče i za koje se obrazuju mogle da postanu nevažne dok napune 30-40 godina. Harari kaže da je namjerno upotrijebio riječ ‘beskorisni’, misleći na njihovu ‘beskorisnost u političkom i ekonomskom, a ne moralnom smislu’ – prenosi B92.

nasilje - paklena narandza

Nasilje kao voda, zrak i Facebook

I ljudi koji posljednjih mjeseci pune novinske stupce svojim zlodjelima, od napadača koji su izvršili masakr u redakciji lista “Charlie Hebdo” preko vozača kamiona koji je pokosio šetače na rivi u Nici do Nijemca iranskog porijekla – atentatora iz Münchena, imaju nešto zajedničko sa zločincima i diktatorima koji su najcrnjima slovima upisani u historiju čovječanstva. Svi oni su se osjećali beskorisno, bilo u jednom momentu bili duže godina, noseći u odraslo doba sa sobom traume iz djetinjstva.

– U životima svih tirana koje sam istraživala, bez izuzetka sam pronašla paranoide misli povezane s njihovim biografijama u ranom djetinjstvu i represijama koje su iskusili u tom periodu. Mao Ce-tung je redovito dobijao batine od svog oca i kasnije je poslao 30 miliona ljudi u smrt, ali on nikada nije iskreno priznao koliko je bio bijesan na svog oca, vrlo ljutitog učitelja koji je pokušao batinama od svog sina “napraviti čovjeka”.

Zbog Staljina su patili i umirali milioni, jer je čak i na vrhuncu svoje moći on imao infantilni strah od bespomoćnosti. Njegov otac, siromašni obućar iz Gruzije, svoje je frustracije gasio alkoholom i tukući svog sina kaišem skoro svakog dana. Njegova majka, koja je imala psiholoških problema, nije mogla zaštititi svoga sina i obično je bila van kuće, moleći se u crkvi ili čisteći kuće paroha. I pored svega, Staljin je obožavao svoje roditelje tokom cijelog života, ali neprekidno su ga pratili strahovi iz djetinjstva – smatra psihoanalitičarka Alice Miller.

I Staljin i Hitler i Saddam Hussein i cijeli niz drugih zlotvora koji su obillježili historiji patili su od graničnog poremećaja ličnosti (Borderline Personality Disorder) ili BPD-a.Taj poremećaj koji karakteriziraju, s jedne strane, vrlo nizak nivo ličnog samopouzdanja, te osjećaj beskorisnosti i bespomoćnosti, a s druge, veliki ego, osjećaj sudbinske predodređenosti za velika djela i upravljanje životima drugih, te ogromna količina narcizma i to onog najgore vrste, uz megalomaniju i fantaziranje o vlastitoj briljantnosti i nepogrešivosti.

– Ono što počne s egom i ambicijom postaje politički pokret. Saddam najprije utjelovljuje partiju, pa onda naciju. Drugi mu se priključuju da pomognu sa svojim vlastitim ambicijama, jednako bezlični i sebični. Onda se tiran okomi na njih. Njegov lik se ponavlja u herojskim ili očinskim pozama, njegovo ime se ponavlja, njegovi slogani, njegove misli, njegova dostignuća, sve to čini da se njegova moć čini neizbježnom, neprocjenjivom. Na kraju, njega cijene, ne iz slučajnosti ili divljenja, nego obaveze. Njemu se moraš diviti, jednostavno moraš – piše američki pisac Mark Robert Bowden, analizirajući kako radi mozak prosječnog diktatora.

Mnogi autori danas povezuju granični poremećaj ličnosti s terorizmom i teroristima. Na kraju, diktatori i diktature nisu ništa do ozvaničeni, državni terorizam i teroristi. Princip je u suštini isti, u pitanju su samo finese, gdje na jednoj strani imamo luđake u skupim odijelima, dok na drugoj imamo traumatizirane marginalce koji žele sebi i svijetu dokazati da su važni i da im pripada bitna, odlučujuća odluka kada je riječ o budućnosti njihove nacije ili svijeta. Knjiški primjer takve pojave jeste Anders Breivik, norveški marginalac s trumatičnim djetinjstvom i čovjek koji je sebi umislio da je “vitez” koji spašava Evropu od najezde muslimana.

nasilje - Yuval Noah Harari

Breivk i njegovi sljedbenici, poput Alija Davida, mladića koji je počinio nedavni masakr u Münhenu, imaju jedan “alat” koji osobe s BPD-om u prošlosti nisu imale. To je Facebook, “vrhunsko” oruđe za ispoljavanje narcizma i dokazivanje vlastitog “Ja”. Zahvaljujući Facebooku i vijestima koje postaju globalne u samo jednom satu, danas je više nego ikada prije lakše ući u historiju i postati važan, onaj o kome se priča. Savršena prilika za sve marginalce ovog svijeta da dođu u žižu interesovanja. Na štetu tuđih života, naravno.

Za BPD, tu mračnu i zlokobnu sjenu terorizma, nema poznatog medicinskog lijeka. Ne zna se u potpunosti ni šta je njegov uzrok, no postoji, ipak, jedan drugačiji “lijek”. To je preventiva u vidu više socijalne pravde, manje nesretnih porodica, boljih škola i u manjku betonskih geta širom Evrope, onih iz kojih izviru problemi terorizma i gdje istraumirani pojedinici planiraju napade u kojima će nevini prolaznici “platiti” za njihovu tugu i životne nevolje.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti