Ako ste ikada posjetili Banja Luku a niste zapalili svijeću na Safikadinom grobu, smatrajte to snažnim markerom koji vas izopćava iz zajednice romantičara. Pa čak i ako niste tome skloni, priznat ćete kako je moćna ta ljubav bila, kada i danas nakon dvije, tri, četiri ili pet stotina godina isto mjesto jednako predano hodočaste svi koji bi da sačuvaju ljubav – univerzalnu vrijednost koju bi svi da poriču
Foto: Berjamin Nizić
Gradovi su uvijek i simboli. Refleksija biva uslovljena historijskim trenutkom i našim ličnim iskustvom ali svi mi kad putujemo, očekujemo od gradova izvjesnu vrstu doživljaja.
Znamo po šta idemo u Pariz, Beograd, ratno a zašto u prijeratno Sarajevo…
Šta li ja očekujem od Banja Luke u rano ljeto 2016. godine? Dugo se nismo vidjele.
I evo…još njome šetaju lijepe žene, lipa miriše oko modrozelenog Vrbasa. I tri dajaka jezde rijekom. Na rubu su stajali mladi muškarci savršeno izvajanog torza od upravljanja ovim posebnim čamcem, gurajući se od sedrovito dno Vrbasa. Oko Kastela je povisoka trava, iako nije pohvalno, sve mi se čini da mu to mu daje na šarmu.
U neodređenoj šetnji između dva sastanka, koji su bili povod dolaska u ovaj grad, Bero (fotoreporter) i ja dijelimo priče i doživljaje iz Banja Luke. I kad su nas noge odvele, shvatila sam da je bilo očekivano, da dođemo do Safikadinog mezara/groba. Mjesta gdje se i danas, dvije, tri ili četiri stotine godina kasnije, s puno vjere pale svijeće za ljubav.
Sjećam se, kad su mi u ranim tinejdžerskim godinama ispričali ovu tragični i epsku priču, kako sam zabezeknuto zurila u veliku voštanu skupturu od hiljade svijeća koja su imale zadatak za spase ljubav. U banjalučkoj ulici pored tvrđave Kastel, tada sam i ja upalila jednu, zatvorenih očiju, bez glasa sričući želju i nemajući dilemu da će upaliti.
Zapali za ljubav
Jeste li čuli priču o Safikadi?
Kao i kod svake legende puno je varijacija. Prema jednom kazivanju bila je to unuka Ferhat Paše Sokolovića, prema drugom kćerka Hadži-Kejze Kahrimanovića, u trećoj priči potomak ugledne banjalučke porodice…kako god, ona se zaljubila u onog u koga nije smjela.
Prema jednom tumačenju zaljubila se ona u austrijskog vojnika. On je pripadao drugom kulturnom, neislamskom krugu. Ljubav je bila obostrana, a radnja je smještena na kraj 19. vijeka, što znači da je ljubav bila bezperspektivna, unaprijed osuđena na propast. Djevojci su, prema drevnom muslimanskom običaju, muža birali roditelji.
Svjesna toga Safikada se odluči na demonstrativni suicid. S jedne strane bili su roditelji, čijoj volji se mora pokoriti, a sa druge strane ne želi iznevjeriti ljubav. Tu vrhovnu ljudsku vrijednost, koja ne priznaje religiozne, niti kulturne zapreke. Odjevena u svadbeno ruho Safikada je sačekala da se upali fitilj topa, koji je je ispred banjalučke tvrđave Kastel svakoga dana pucnjom označavao podne. Pritrčala je oružju, grudi priljubila uz otvor cijevi i zagrlila top.
Neka kazivanja opet upućuju da je vojnik bio iz vezirske vojske, da smrt nije mogla biti takva jer top, navodno, nije pucao u Banja Luci nikada…Ali to nije važno. Safikada je iznad činjenice, ona je legenda i putokaz.
Ova priča i danas nadahnjuje i to je ono što je fascinantno. Ima još legendi na ovim područjima ali ne znam kojoj se ovako predano i svakodnevno hodočasti, kao Safikadi.
Tražeći sugovornika za ovu vječnu priču, putevi su nas odveli u jedno dvorište. Vanjština kazuje da je tamo sve stalo koju godinu prije rata. Miris svježeg kruha, sve smiruje i širi se iz pekare „Arion“ koja se nalazi u dvorištu. Tu živi Muharem Insanić, kompozitor opere Safikada, pekar i penzioner. Nevoljko je pristao na priču. Sve je o tome već rečeno, pravda se. „Jeste rečeno, ali nije upamćeno“ – ni mi se ne predajemo.
– Kada sam prvi put čuo pjesmu o Safikadi, koju je kazivao njen uvaženi autor, nažalost preminuli, Slavko Podgorelec, nisam mogao odoljeti kiptućim emocijama iz koje je bujala muzika. Nisam mogao biti ravnodušan. Tog trenutka Safikada postaje dio moga tijela. Buktila je i hučala sve dok se nije iskristalizirala u vidu opere, djelo najkompleksnije umjetničke forme – priča nam Muharem kako se „zaljubio“ u Safikadu jedne večeri u banjalučkom Domu kulture slušajući poeziju koja ga je zadivila.
Sevdah kao temelj
Kao lightmotiv opere uzeo je autentičnu pjesmu iz Banja Luke o Vrbasu. Ta čuvena narodna pjesma, formalno postaje uvertira opernog dijela kao dvodjelna pjesma s predivnom melodijsko-ritmičkom strukturom na osnovama balkanske ljestvice s melodijskim manirom sevdalinke.
– Bilo je to u godinama neposredno nakon rata, emocije se još nisu smirile. Bar kod onih umjetnika i stvaralaca koji su htjeli svojim ličnim stavom i vezani za prostor na kom su ponikli, da tragaju za svim što nas spaja. Osjetio sam pravu umjetničku potrebu, jer sam veliki jugoslovenski nostalgičar, iskreno govoreći, a u BiH vidim ponovo jednu malu Jugoslaviju – priča nam Muharem.
To je bio veoma zahtjevan umjetnički zadatak. Muharem je komponovao a Slavko Podgorelec, novinar i publicista, pisao je liberto opere.
– Nisam po vokaciji samo kompozotor, ali ta priča me toliko inspirirala, opsesivno sam o tome mislio. Safikada je sa svojom ljubavi, a svi znamo koliko je ona moćna, prema drugom i drugačijem prevazišla tradiciju svojih roditelja i vjersko određenje. Ona nije mogla da izda ljubav.
Legende su složena i slobodna forma po kojima se umjetnici kreće u skladu s ličnim afinitetima i motivima. Mi smo odlučili Safikadu smjestiti u vrijeme od odlaska Osmanske imperije sa ovih prostora i dolaska Austrougara, dakle 19. vijek. Skoro pet godina smo radili na operi. Bilo mi je važno jer Safikada je priča o suživotu, kojeg smo na ovim prostorima preko noći precrtali olovkom – objašnjava Muharem.
Muharem je muzičar, dirigent hora i orkestra, a Safikadom se okušao i kao kompozitor. Ipak, kada su uputili na njegovu adresu, jednostavan marker bila je pekara „Arion“. Dirigent i pekar? Ne sreće se često.
– Rat je učinio to da sam ja ustvari pekar, muzičar, kompozitor, ali hvala Bogu i penzioner. To su dijelovi mog zanimanja koji su nastali u trenucima preživljavanja. U ovom gradu sam ostavio duboke korjene, moji roditelji su rođeni tu. Toliko moje braće je otišlo. Shvatio sam da makar ja moram ostati – objašnjava Muharem.
– Svi smo gubitinici u ovom ratu. Volio bih da makar umjetnici danas drugačije komuniciraju. Ako ćemo pričati o lošem, neka to bude ono iz naše kuće. Svako prepisivanje odgovornosti drugoga nas udaljuje od zajedništva, zato smatram da je Safikada, ne samo opera, nego i putokaz. Zato bi trebala biti na našim repertoarima. Očekujem taj poziv da se Safikada postavi na scenu Narodnog pozorišta u Sarajevu – kaže Muharem.
I Martin Luter King III je hodočastio njen grob
Zadivljujuće je da se priča o Safikadi prelila i preko Okeana. Naime, tokom posjete jedne američke privredne organizacije, tu je bio i Martin Luter King III. Tražio je nekog ko mu može pričati o Safikadi i pokazati njen grob. Čuo je o tome i želio je vidjeti.
Hoćemo li u Sarajevu gledati Safikadu?
Prije pet godina u decembru bilo je premijerno izvođenje opere Safikada, u Narodnom pozorištu RS. U ovoj operi učestvuje 80 izvođača. Osim Muharema i Slavka koji su autori, orkestraciju opere potpisuje Svetozar – Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je bio Ognjen Bomoštar. Izvedena je još repriza i bilo je puno interesa da ona se izvodi i u Beogradu. Ali to se nije desilo. Banja Luka je te dvije večeri živjela za Safikadu.
– Očekivali smo da će Sarajevska opera prihvatili Safikadu u svoj repertora, s obzirom i da su i njeni članovi učlestvovali u realizaciji. Tu su Jasmin Bašić, koji je pjevao glavni ulogu, zatim Ivan Šarić… Dunja Simić je pjevala glavnu ulogu. Izuzetno emotivno, jer i ona je Banjalučanka, zatim Jelena Valhović. Vjerujem da će se to promijeniti- kaže Insanović.
Safikadino turbe
Safikadino turbe, koje je bilo dijelom kompleksa Ferhadije, navodno je bilo mjesto gdje je ona sahranjena. Po drugoj priči, Safikadin grob, jednostavni sarkofag, nalazi se nedaleko od Ferhadije u ulici koja vodi prema Kastelu.
Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad-istok. Prema izvještaju arheologa Borisa Graljuka, grob se može smjestiti u 16. stoljeće.