Nekada su djeca učila od roditelja, danas roditelji uče od svoje djece. Djeca, ne samo da starije mogu učiti kako da se koristi mobitel, ona ih mogu učiti kako biti kreativan, iskren i plemenit… Osobine koje često izgubimo u teškom momentu odrastanja
Adora Svitak je američko čudo od djeteta iz Oregona, osoba koja je prije 18. godine života kreirala vlastiti životni CV na kojem bi joj mogli pozavidjeti i brojni domaći intelektualci i univerzitetski profesori. Rođena 1997. i danas “tek” punoljetna, gospođica Svitak iza sebe ima nekoliko napisanih knjiga, vrlo uspješnu karijeru novinara, aktivist je za ljudska prava i bolje obrazovanje i često drži govore pred uglednim i respektabilnim auditorijima kao što je TED.
Inače, svoj prvi laptop dobila je kao poklon od mame kada je imala četiri godine. Već sa šest godina na tom istom laptopu napisala je 300 kratkih priča. Godine 2006. dala je intervju za britanske medije, objasnivši kako rado čita klasične francuske filozofe, te kako u jednom danu pročita i po tri knjige. Sa samo osam napisala je političku satiru o Blairu i Bushu.
Kada su vas posljednji put nazvali djetinjastim? Za djecu kao što sam ja, biti nazivan djetinjastim može biti česta pojava. Svaki put kad napravimo iracionalne zahtjeve, pokažemo neodgovorno ponašanje, ili neke druge znakove pripadanja normalnoj američkoj populaciji, zovu nas djetinjastim, što mi zaista smeta. Na kraju, pogledajte ove događaje: imperijalizam i kolonizacija, svjetski ratovi, George Bush. Zapitajte se: Ko je odgovoran? Odrasli… Sad, šta su djeca uradila?
Pa, Ana Frank je dotakla milione svojim moćnim opisom Holokausta, Ruby Bridgess je pomogla da se okonča segregacija u SAD-u i, najskorije, Charlie Simpson je pomogao da se sakupi 120.000 funti za Haiti na svom malom biciklu. Dakle, kao što možete vidjeti, a dokazano ovim primjerima, godine nemaju nikakve veze s tim. Osobine na koje svijet misli u riječi “djetinjasto” se toliko često viđaju u odraslima da treba ukinuti ovu starosno-diskriminirajuću riječ kada je riječ o kritiziranju ponašanja povezanog s neodgovornošću i iracionalnim razmišljanjem – govorila je 2010. tada 13 -godišnja Adora Svitak.
Conference
Životna iskustva: Snijeg od jučer
Ona je danas velika medijska zvijezda u SAD-u i važno lice na feminističkoj društvenoj sceni. Mnogi je nazivaju jednim od najvećih mislilaca modernog doba, u dobnoj skupini mlađih od 30. Adora Svitak , čudo od djeteta, osoba je od koje se itekako može učiti. Godine su tu, ne sekundarnog, nego tercijarnog značaja. Svijet u kojem živimo ide naprijed nevjerovatnom brzinom.
Životna i profesionalna iskustva roditelja, stečena prije dvadeset ili trideset godina, danas malo vrijede. Šta jedan roditelj u svojim srednjim tridesetim ili ranim četrdesetim, sa životnim iskustvima sticanim i oblikovanim prije pojave interneta, može savjetovati svojoj djeci-tinejdžerima, kad je, recimo, riječ o ponašanju na društvenim mrežama? Malo toga.
Ne tako davno, rađali smo se, odrastali i živjeli u svijetu u kojem su djeca učila od roditelja. Učili su kako da se ophode prema svijetu oko sebe, kako da se ponašaju prema drugoj djeci, prema starijim, kako da koriste tehnologiju i civilizacijska dostignuća kao što su telefon ili računar. U današnjem svijetu paradoksa situacija se obrnula, i to naglavačke. Današnji trogodišnjaci ili četverogodišnjaci odlično rukuju najmodernijim tehnologijama kao što su mobiteli i tableti, znaju preuzeti i instalirati aplikacije s interneta, u mogućnosti su slikati mobitelom i “retuširati” fotografije po svojoj volji ili od njih praviti animacije.
Današnji roditelji su pomalo “zahrđali” za nove tehnologije i nove obrasce ponašanja, nove skraćenice i novi sleng koji dolazi s društvenih mreža. Za moderne klince svijet koji se okreće oko pametnih telefona, aplikacija i virtualne realnosti je naprosto “svijet”, to je okruženje u kojem su oni rođeni i u kojem se sasvim ugodno osjećaju. Njihov svijet je okean virtualnih informacija u koji su oni apsolutno uronjeni. To je svijet lajkova, shareova, tagova, followera. Na drugoj strani stoje njihovi roditelji, oni koji sad moraju da uče o svijetu o kojem mnogo više znaju njihova djeca nego oni sami.
Kada govorimo o “učenju”, roditelji mogu od svoje djece učiti mnogo više od toga kako se koristi “taj” Instagram i šta u 2016. u međuljudskim odnosima znači hashtag i činjenica da neko nekoga “blokirao ili tagovao na FB”. Usput, mnogi mlađi roditelji “žale se” kako njihova djeca razgovaraju nekim čudnim “jezikom”, da govore kao mali profesori, da govore kao odrasli i to često na perfektnom engleskom.
Lekcije koje roditelji uče od djece
Danas roditelji uče pravilno izgovarati engleski od svoje djece, recimo petogodišnjaka. Ipak, roditelji mogu od svog potomstva učiti mnogo više od toga kako svoj pametni telefon iskoristiti osim za pozive i SMS poruke. Oni mogu od svoje djeca učiti kako da se bude hrabar, kako da se bude kreativan. Možda najvažnija lekcija koju roditelji mogu naučiti od svoje djece jeste da svijet nije “završena priča”, da se može oblikovati kada se mašti pusti na volju. Djeca su ta koja mačku, čokoladu i plastični avion mogu pretvoriti u nešto sasvim četvrto.
* Od djece možemo učiti kako biti iskren. Odrasli se boje reći istinu, plašeći se posljedica ili reakcije okoline. Djeca govore ono što zaista misle. Djeca se smiju iskreno. Djeca plaču iskreno. I plaču i smiju se glasno i bez suzdržavanja.
* Djeca su iskreni prijatelji. Lako prepoznaju “teške” i negativne osobe i ne žele biti u njihovom društvu.
* Djeca žive po svom životnom ritmu. Jedu, spavaju i odmaraju se kada to njima odgovara. Oni upravljaju svojim životnim ritmom.
* Djeca se ne plaše kritika i žive život kakav misle da treba živjeti. Djeca se na plaše da pogriješe.
Život je nemilosrdan dok nas oblikuje u godinama odrastanja, a i kasnije, kroz život. Uči nas da budemo “fleksibilni”, i to na našu štetu, tjera nas da savijamo leđa do tačke pucanja. Tjera nas da se smijemo kada okolnosti traže, ali i da plačemo tiho, tamo gdje nas niko ne vidi i ne čuje. Život nas primorava da se družimo s pogrešnim ljudima, s “energetskim vampirima”, s onima koje moramo trpjeti iz koristi ili “više sile”. Život nas tjera da živimo onako kako se to od nas traži, ne onako kako mi mislimo i osjećamo da bi trebalo živjeti vlastito življenje.
Zato se u nama razvija bol, razvija se nemir i želja da se negdje pobjegne, a najlakše je pobjeću u sebe samog i tu pronaći dijete. Pomalo nesigurno, ali kreativno, iskreno i buntovno i apsolutno svoje. Dijete koje je apsolutni, iskreni, neiskvareni “mi”, taj “mi” iz doba kada nas još nisu oblikovali prezahtjevni roditelji, nezainteresirani učitelji, lažni prijatelji i opaki šefovi. Zato budimo dijete ponekad. Bar jedan dan u godini. Od djece se itekako može učiti, i od djeteta koje držimo za ruku i od djeteta koje smo sakrili u sebi, davno, davno prije, jer su to drugi tražili od nas.
SARA KRAJINA JAZVIĆ (UREDNICA), MAJKA JEDNOG DJEČAKA: OČARAVAJU ME NJIHOVE VRLINE
Jesu li današnja djeca pametnija od svojih roditelja? Pokušavam se sjetiti jesmo li mi, kada smo bili djeca, bili pametniji od svojih roditelja. Nisam uvjerena da jesmo niti da su naša pametnija od nas. Prije bih rekla da je riječ o tome da je svaka nova generacija naprednija od prethodne, što je evolucijski i logično, odnosno da lakše ukorak prati sve moderne izume i tehnologije od nas starijih. Simpatično mi je, premda ne i fascinantno, to što danas mala djeca “rasturaju” mobitele i tablete, sve im je intuitivno jasno, ali to su samo rekvizite njihovog vremena. I mi smo suvereno vladali VHS-ovima, Walkmanima i drugim uređajima koji su u naše vrijeme bili aktuelni. Uz to, oni danas imaju internet i vrlo brzo dolaze do informacija uz pregršt vizuala.
Mi smo možda učili klasične stvari sporijim tempom, ali smo isto tako razvijali brojne psiho-motoričke sposobnosti kroz igre, zagonetke i sportske aktivnosti, koje danas djeca baš i ne prakticiraju. Možda smo bili i malo spretniji i maštovitiji upravo zahvaljujući ograničenom pristupu svemu, pa smo te “rupe” popunjavali intuicijom i maštom. Divna naša djeca me očaravaju svojim vrlinama, kako nonšalantno vladaju svojim vremenom, počesto iznenade nekom briljantnom opaskom ili idejom, ali da li su pametnija od svojih roditelja? Ne bih rekla. Jednako su naivna i nevina kao što smo i mi bili, nesvjesna rizika i opasnosti koji vrebaju svukuda. Neka nama naše lijepe djece i neka njima, ipak, njihovih roditelja da ponekad (počesto) misle za njih!
ARIJANA KATANA, PR MANAGER, MAJKA JEDNE DJEVOJČICE: OD SVOJE DJEVOJČICE STALNO UČIM
Djeca otvaraju jedan sasvim novi svijet, u koji se uđe s njihovim rođenjem. Svakog dana nas nauče nešto novo. Na nama, roditeljima, jeste da ih pažljivo slušamo. Kako im je um čist, vide mnogo čistije i jasnije nego što mi odrasli ikada možemo. Ako djetetu od 2 ili 3 godine date mobitel, skužit će kako funkcioniše za vrlo kratko vrijeme, iako ne zna da čita. Moja kćerkica od tri godine već komunicira na našem i na engleskom jeziku, bez da smo uložili veliki napor da ga nauči. Zna koji je najviši vrh Afrike, zna koje životinje žive na kojem kontinentu i šta jedu, zna za Kineski zid, Urulu, Big Ben, gdje se nalazi Sahara, rijeka Nil… Budimo realni, veliki broj odraslih to ne zna. S druge strane, svaki dan imam i lekciju o lijepom ponašanju, komunikaciji, socijalizaciji, najboljem načinu za zabavu i da je svijet mašte neiscrpan. I ne, ne čini mi se da je na momente pametnija, čini mi se da je stalno pametnija od mene, te da svakodnevno s beskonačnom ljubavi i željom želi da uči o ovom svijetu i svim čudnovatim, zanimljivim, smiješnim i tužnim stvarima koje ga ispunjavaju.
SANDRA BANJAC, VODITELJICA, MAJKA DVOJE DJECE: MOJI NAJBOLJI SAVJETNICI
Onog momenta kada nam dođu na svijet, nauče nas nekom potpuno novom načinu života. Djeca nas oplemene, uče nas da budemo brižni, da nesebično volimo, da budemo odgovorniji i da konačno odrastemo. Kada su mali, onda uživamo u njihovim naivnim razmišljanjima i bezazlenim kalkulacijama. Bezbroj pitanja i dilema, hiljadu i jedno zašto i kako, nešto je što čeka svakog roditelja. Da bismo jednoga dana mogli učiti od svoje djece, potrebno im se apsolutno posvetiti dok su mali, dok su još u povojima. Neumorno odgovarati na njihova pitanja, rješavati njihove dileme, ukazati im na opasnosti i dobre stvari u životu, biti im najbolji prijatelj.
Mnogo odricanja nas roditelja je potrebno u tim prvim predškolskim, a kasnije i školskim godinama. Majka sam dvoje prekrasne djece, dvadesetjednogodišnjeg Ivona i sedamnaestogodišnje Ilme, kojima sam mnogo davala kada su bili mali, a danas dobila nemjerljivo više. Dobila sam najbolje prijatelje, obrazovane, pametne, razumne i vrijedne ljude od kojih posljednjih godina mnogo toga učim. Ponosna sam majka, jer su oni moji najbolji savjetnici, moje rame za plakanje, moja radosna luka. Današnja djeca znaju mnogo više od svojih roditelja, treba im pružiti šansu i povjerenje koje oni zaslužuju.