Devedesetpetogodišnja Judith Leiber, dizajnerica glamuroznih torbica crvenog tepiha, veoma pažljivo hoda duž prostranih hodnika Hamptons muzeja. Okružena je sa 1.500 najrazličitijih i najljepših torbica, posutih kristalićima, koje su se mogle sakupiti na jednom mjestu. No, njene oči, preplavljene sjećanjima, zaustavljaju se na dvije: torbici u obliku patlidžana i torbici u obliku šparoge.
– Samo sam mislila kako bi bila dobra ideja da napravim nešto što niko nikada nije napravio ranije. A ove torbice još se prodaju – prisjetila se Judith vremena kada je počela dizajnirati svoje prve torbice, tada ni sluteći kakvo će carstvo, zapravo, napraviti.
Odlazak u Ameriku
Iz kompanije, koju je osnovala, istupila je 1998. godine, no danas je u procesu povratka i otkupa svih torbica sa svojim potpisom, koje se širom svijeta prodaju već 40 godina. Cijena nekih od tih torbica na eBayju doseže 4.000 dolara.
– Tokom života Judith je dizajnirala više od 3.500 torbica, a mi nismo došli još ni na pola puta da ih sve prikupimo – kaže muzejska direktorica za kolekcije Ann Fristoe Stewardt, koja također organizira i aukcije za vintage “Judith Leiber” torbice.
Prošlo je 70 godina otkako se Judith udala za američkog vojnika tokom Drugog svjetskog rata i od njenog života u jevrejskom getu, odnosno života u podrumu, gdje je sve što je imala dijelila s još 60 ljudi koji su preživjeli holokaust. Udavši se, Judith dobija priliku da dođe u Ameriku, pa je brodom doputovala u New York. Tada je imala samo 26 godina. Na brod se ukrcala ne noseći ništa sa sobom. Jedino što je imala bila je zelena kutija s alatom i njena volja da pravi torbice od početka do kraja.
– Pretpostavljam da nikada nisam imala neke jake veze s hemijom. Zato sam postala dama koja pravi torbe – kazala je jednom prilikom Judith.
Rođena je kao Judith Peto 1921. godine, a iz svog rodnog grada, Budimpešte, još 1938. godine odselila se u London, gdje je upisala Kraljevski koledž. Studirala je hemiju namijenjenu za kozmetičku industriju. Njen otac je, naime, bio čvrstih ubjeđenja da se Londonu neće ništa desiti dođe li do rata i to je bio razlog više da tamo zadrži kćer. No, put kući tokom ljetnih praznika, promijenit će njenu sudbinu.
– Kada je rat počeo, nisam se više mogla vratiti u London, pa sam ostala u Mađarskoj s porodicom – prisjeća se.
Hitler je bombardirao Poljsku 1939. godine, a iako je Judith bila registrirana kao građanka Velike Britanije, nije se željela tamo vratiti i ostaviti svoju porodicu.
Mašta kao spas
Kako bi se distancirala od ružnog okruženja i rata, Judith se odlučila baciti na posao. Zahvaljujući porodičnim vezama, zaposlila se u prestižnu kompaniju za proizvodnju torbi “Pessl”, gdje je naučila kako krojiti i ukalupiti kožu, kako praviti uzorke, te na kraju, šiti i sastavljati torbu. Postala je kalfa i zanatlija. Zelena kutija s alatom za šivenje i krojenje zapravo je bila dio njene diplome. Sadržavala je sav osnovni alat uz koji je mogla napraviti trobu od njenog kroja do završnih radova.
U isto vrijeme, mnogi njeni rođaci iz drugih dijelova Evrope bili su odvedeni u koncentracione logore. Nacisti su joj ubili tri ujaka, koji su odbili da nose žutu jevrejsku zvijezdu. Oca su joj, također, odveli u radni kamp. Iz straha da će ga toliko mučiti napornim radom da bi mogao umrijeti ili čak biti strijeljan, Judithina porodica preklinjala je jednog prijatelja, zaposlenog u Švicarskom konzulatu, da za njega nabavi švicarsku propusnicu. Iako je imao samo 16 godina, prijatelj im je učinio uslugu vrijednu života. Na propusnici je, uz ime Judithinog oca, stajala napomena “plus porodica”, što im je omogućilo da se iz svoje kuće odsele u mali stan u Budimpešti, koji je bio pod švicarskom jurisdikcijom.
– Bio je to mali jednosoban stan, a u njemu je živjelo 26 ljudi. Bilo je užasno – prisjeća se Judith, kojoj su roditelji zabranili da napušta stan, pa se tako morala odreći i svog posla i rada u “Pesslu”. Umjesto toga, vrijeme je provodila s još 25 ljudi u jednoj sobi. Kada bi došla noć, svi bi se povaljali i spavali na podu.
– Tako sam željela pobjeći od te surove realnosti. Kada bi došla noć, zamišljala bih najrazličitije torbice, kako ih crtam i pravim. Bio je to moj način bijega od svega.
U decembru 1944. godine, sve koji su bili u stanu mađarski nacisti okupili su u geto. Plan je bio da ih odvedu u logore smrti. Konstantno bombardiranje, granate i mitraljeska paljba bila je svakodnevica dok su se oko Budimpešte borili Sovjeti i Nijemci. Nakon što su Budimpeštu oslobodili Rusi, Judith se s porodicom odselila u jedan podrum, gdje je živjela sa 60 stranaca. Kako ne bi potpuno izgubila razum, u mašti je nastavila dizajnirati svoje torbice. To ju je čuvalo od potpunog ludila.
Ljepša strana života došla je s Amerikancima. Iako je grad čitav bio u ruševinama, Judith je počela sakupljati ostatke svog života, nastojeći ga vratiti u normalu. Prijatelj ju je povezao sa sekretarijatom američkog veleposlanstva za koje je počela šiti torbe. Tako je zaradila i svoj prvi novac: američke dolare. Konačno je mogla kupiti hranu za sebe i svoju porodicu. Upravo tu će sresti svog budućeg supruga, američkog vojnika Gerosna Gusa Leibera iz Pensilvanije. Njihov prvi izlazak bio je u operu. Gus joj se udvarao na sve moguće načine, a izmučenoj Judith nije trebalo mnogo da poklekne na njegova udvaranja i sve ono što su njegovi dolari mogli kupiti. Nije prošla ni godina kada su se vjenčali i otišli živjeti u New York. Našli su mali stan u Bronxu i upravo tu Judith počinje praviti temelje svom budućem poslu.
Od zlatne do ružne zelene
Gusov rođak joj je našao posao krojačice. No, kako nije znala šiti na električnoj šivaćoj mašini, Judith je odbila taj posao, te se zaposlila u kompaniji “Garay & Co”, gdje su šili na mašinama na nožni pogon. Nažalost, njena kreativnost tu nije dolazila do izražaja. Umjesto da dizajniraju vlastite torbe, uglavnom su kopirali evropski dizajn. Frustrirana, vratila se u Udruženje krojača, bez najave projurila do šefa Udruženja i održala mu slovo, ističući kako želi sama praviti torbe, od samog početka do kraja, od skice do modela. U ruci je nosila svoju zelenu kutiju s alatom. Njena odlučnost je upalila. Uskoro je predstavljena dizajnerici Nettie Rosenstein, čuvenoj po njenoj maloj crnoj haljini. Judith je najprije počela raditi kao njena asistentica, a potom je 1948. godine postala i dizajnerica.
Sve će se promijeniti 1953. godine, kada je Mamie Eisenhower na inauguracijski bal došla s torbicom prekrivenom biserima i cirkonima. Dizajnirala ju je niko drugi do Judith, ali pod imenom Nettie Rosenstein. Nije prošlo dugo vremena i baš svi selebritiji željeli su imati istu takvu torbicu. Srećom, Nettie nije bila sujetna osoba, pa je Judtih dala potpunu slobodu da pravi šta god želi. A kada je javnost saznala da je Judith dizajnirala torbicu koju je nosila Mamie na inauguraciju, više nije bila tamo neka asistentica, nego veoma važan dio tvornice i dizajnerskog imena Nettie Rosenstein.
Godine 1960. Judith je ponuđen posao podugovarača. No, to je značilo i selidbu u Firencu, u Italiju, pa je Judith taj posao odbila i dvije godine radila za druge kompanije. Bila je prilično nezadovoljna, što je primijetio njen suprug i napravio odlučujući korak, predloživši joj da pokrene vlastiti posao. Prikupili su svu ušteđevinu, koja je iznosila otprilike 5.000 dolara, te su posudili još 7.000 dolara od Judithinog oca i upustili se u vlastitu proizvodnju. Narednih šest mjeseci Judith je neprestano dizajnirala torbice, od jutra do mraka. Bile su to torbice od kože, svile. Kupovala je najskuplje materijale i u njenoj maloj radionici na desetom spratu u ulici East 33rd nastajala su najbolja djela.
– Mušterije su počele dolaziti i malo po malo, prodala sam svaku svoju torbicu – prisjeća se Judith, kojoj je u to vrijeme suprug bio najveća podrška. Bavio se slikarstvom, no karijera mu baš i nije bila u uzlaznoj putanji, pa je nesebično pomagao svojoj supruzi. Na sebe je preuzeo poslove naplate i distribucije. S druge strane, Judith, osim što je bila veliki kreativac, imala je urođen smisao za biznis. Naslijedila ga je od oca, koji se bavio finanasijama, i majke, koja je upravljala “Spitzer’s Ladies” fabrikom u Beču.
Mješavina pragmatizma starog svijeta i blistave genijalnosti kod Judith je došla do izražaja kada je stigla narudžba njenih torbica koje je poslala na izradu u Italiju. Trebale su biti zlatne boje, no umjesto toga, čitava narudžba stigla je u nijansi ružnije varijante zelene. Naime, nedostatak struje nakon Drugog svjetskog rata onemogućio je adekvatno nanošenje zlatne boje na torbice. Judith je bila očajna, no to joj nije pomagalo. Kako bi ublažila ružnu zelenu boju, na nju je nanijela kristaliće. Tako se, zapravo, rodila njena Chatelaine torbica. Kolekcija se odlično prodala, a stavljanje kristalića i vještačkih dijamanata na torbice postat će njen zaštitni znak.
– Nakon Chateleine torbice, počela sam dizajnirati torbice u klasičnim oblicima poput kvadrata. A onda sam 1970. godine dizajnirala prvu torbu jaje, poslije toga sam napravila lava, potom ribu, a 1979. godine nastale su torbice konj i žaba – priča Judith.
Nagrada za životno djelo
Svoja mala remek-djela dizajnirala je od raznih materijala. U to vrijeme najviše je radila s kožom, ali je mnogo koristila i školjke, japansku svilu, a sve bi začinila Swarovski kristalima. Jedna od njenih najdražih torbica bila je pingvin, za koju ju je inspirirao njen prijatelj, vrativši se s Antarktika. Dizajneri haljina slali bi joj materijale da im napravi torbice koje bi se slagale uz njihove kreacije, a Judith je uskoro počela sarađivati i sa slavnim ličnostima. Glumica Greta Garbo bila joj je redovna mušterija. Na spisku njenih stalnih klijentica našli su se i Claudette Colbert, Mary Tyler Moore, Linda Carter, te Joan Rivers.
Slavne ličnosti redovno su pohodile njen salon, a veoma jako prijateljstvo vezalo ju je za Barbaru Bush. Operska diva Beverly Sills slala joj je karte za svaku premijeru, a Judith bi joj uzvraćala novom torbicom. Godine 1993. njen rad nagrađen je priznanjem za Životno djelo koje joj je dodijelilo Vijeće modnih dizajnera Amerike (CFDA). Bilo je to prvi put da takvo priznanje dobije jedna dizajnerica torbica.
No, vremena su se mijenjala i sve joj je teže bilo pronaći radnike koji su znali ručno praviti torbice.
– Jedan od najvažnijih razloga što sam odlučila prodati kompaniju bio je taj što je zaista postalo teško naći par dobrih ruku.
London’s Time Products kupili su Judithin biznis u martu 1993. godine za 18 miliona dolara, a pet godina poslije ona se penzionisala. Kompanija je poslije prodata još jednom, a danas je u vlasništvu Authentic Britans Grupe, koja još prodaje njene torbice i to po cijeni od 7.000 dolara.
Judithin suprug je 2005. godine osnovao “The Leiber Collection” muzej, smješten na East Hamptonu u New Yorku.
– Glavni cilj muzeja je da prikupi barem po jedan primjerak svake njene torbice, a to bi činilo više od 3.500 muzejskih komada – kaže menadžer kolekcije.
Izložba se mijenja svake godine, a Leiberovi i dalje prikupljaju torbice uglavnom kao donaciju fanova, te vintage revija, aukcija i slično, jer, na kraju:
– Niko ne pravi torbe kao Judith Leiber.
[nggallery id=886]