Malo ljudi u našoj zemlji, ali i širom svijeta, zna za čovjeka po imenu Tim Berners-Lee. Iako ga je engleska kraljica odlikovala titulom viteza, Berners-Lee je ostao ono što je oduvijek bio, skromni i predani istraživač, izumitelj i pionir masovne upotrebe interneta. Prije 26 godina, Tim Berners-Lee svijetu je prezentirao ono što znamo kao “world wide web”, www ili jednostavno web, kako danas zovemo. Bez ovog čovjeka ne bi bilo ni Facebooka, ni Googlea, a možda ni ovog članka
Šestog augusta ove godine svi svjetski mediji sjetili su se ovog pomalo zaboravljenog čovjeka, slaveći ga kao “tvorca interneta”. Iako Tim Berners-Lee ima velike zasluge jer danas svaki čovjek na svijetu zna izraz “internet”, on ga nije stvorio, a “internet” i “www” nisu sinonimi. Internet je “mreža svih mreža”, zajednica velikih računarskih sistema uvezanih na nacionalnom ili regionalnom nivou, uz brojne druge servise, internetske protokole, institucije kao što Icaan, hosting kompanije i njihove servere, elektronsku poštu i slično. Web je samo jedan od servisa koje internet nudi i možemo ga definirati kao sistem sastavljen od teksta, multimedije, hiperlinkova i drugih podataka u obliku “hipertekstova”, izuma koji je datirao još iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Internet je mnogo stariji od weba, skoro 40 godina, i decenijama je korišten u vojne i naučne svrhe. Tako je bilo sve do kraja osamdesetih, kada je mladi računarski naučnik uputio pismo upravi istraživačkog centra CERN u Ženevi.
Miš? Šta je to miš?
– Zamislite da su sve poveznice u dokumentu povezane s mrežnom adresom onoga na što se referirate, tako, dok čitate dokumente, možete direktno “skočiti” do njega” uz klik miša. Takav sistem bi mogao zaživjeti iz pomoć hiperteksta. Nema razloga da linkovi hiperteksta ne vode do multimedijalnih dokumenata koji uključuju grafiku, govor i video – pisao je Tim Berners-Lee upravi CERN-a.
Srećom po čovječanstvo i svijet tehnologije, te 1988. u upravi CERN-a uvijek su sjedili razumni, inovativni i progresivni ljudi, te su Tim Berners-Lee i njegova ekipa dobili “zeleno svjetlo” za projekt iz kojeg će se u ljeto 1989. roditi “worldwideweb”. Izraz iz prethodne rečenice nije slučajno napisan zajedno, tako je ga skovao njegov tvorac.
Šestog augusta 1990. Tim Berners-Lee je na jednoj radnoj internet grupi, tada internet stranice nisu ni postojale, objasnio kako će “vjenčati dvije različite tehnologije, internet i web. Istog dana, Tim Berners-Lee je svijetu prezentirao i prvi web-browser. Naravno, i njega je programirao lično Tim Berners-Lee. On je u narednim mjesecima stvorio i prvi web server, prvu web stranicu, koju je lansirao 20. decembra 1990., stvorio je čuveni HTML programski jezik, kreirao je nama dobro poznati “URL” za stranice, te protokole kao što je, također, svima nama poznati “htttps”. Prva fotografija na internetu objavljena je u januaru 1992. i prikazivala je svirku muzičkog banda u kojem su svirali uposlenici CERN-a.
Web je tako nastao u Evropi i trebalo je vremena da zaživi u Americi. Nakon što je svojevremeno Bill Clinton inauguriran za američkog predsjednika, njegovog portparola novinari su pitali “da li predsjednikov računar ima miš”
– Šta je to miš – uzvratio je kontrapitanjem zbunjeni Clintonov portparol.
Amerika na čijem su tlu prvi web serveri instalirani u decembru 1992., tek je trebala upoznati web. Bilo je to neko sada već davno doba u kojem najmoćniji čovjek svijeta i njegovi prvi saradnici nisu znali šta je to “internet”. Bio je to izum kojeg će svijet tek upoznati
Čovjek koji je vozio starog golfa
Internet i web vrlo brzo su se počeli razvijati neslućenim brzinama, zamijenivši stare komunikacijske sisteme kao što je BBS (Bulleting Board System) elektronski centar za distribuciju poruka, popularan sve do 1996. Kada su jednom spojili internet i web, kao dvije tehnologije koje su razvijane posebno, ništa više nije bilo isto. Vrlo brzo, internet se otrgnuo kontroli i od tehnologije razvijane uglavnom u naučne svrhe, postao tehnologija trgovine i zabave i to one najkontroverznije. Već 1995. mediji su objavili vijest da se na internetu može pronaći slika silovanog hrčka. Industrija zabave za odrasle među prvima je prihvatila web tehnologiju i mogućnosti koju njena multimedija pruža. I ne samo to, web je pružio mogućnost perverznjacima svih vrsta da dođu na svoje, konzumiraju sadržaj koji im odgovara ili da nađu “žrtvu”. Na tu, tada novu pojavu koje se svijet grozio, ukazivala je 1995. i kraljica TV ekrana, popularna Oprah Winfrey.
– Na internetu sam počela razgovarati s nekim čovjekom koji mi je rekao da ima 14 godina. Nakon svega nekoliko minuta razgovora pitao je za broj grudnjaka. Zaboga, on, 14-godišnjak mene pita za broj grudnjaka – prenosila je popularna voditeljica svoje neugodno iskustvo s internetom.
Tvorcu weba teško je padalo saznanje u šta je metastazirao njegov izum, te što nije mogao ništa učiniti da to promijeni. Godine 1994. napustio je CERN i počeo raditi na čuvenom Institutu za tehnnologiju u Bostonu, popularnom MIT-u, gdje radi i danas. Na sramotu svijeta i medija, Tim Berners-Lee, izumitelj weba, nikada se nije pojavio na naslovnici nekog magazina. Rijetko daje intervjue i, što je najbizarnije, od izuma weba on nije imao gotovo nikakve koristi. Kao čovjek posvećen nauci, Tim Berners-Lee nije ni pomislio patentirati svoj izum. Da je postupio drugačije, danas bismo mu bili dužni plaćati nekoliko centi kada bismo ukucali čuveno “https://www.”, recimo Azramag.ba… Da je patentirao web i naplaćivao njegovo korištenje, možda internet i ne bi postao ovo što jeste, mjesto susreta, trgovine i traženja informacija, ali i kontroverzi.
Tim Berners-Lee danas živi od plate istraživača i predavača na MIT-u u Bostonu, gdje vodi svoju neprofitnu organizaciju za unapređenje interneta World Wide Web Consortium (W3C), koja postavlja standarde za web stranice i njihovo korištenje. Zadnji put je u javnosti viđen 2008. i tada je vozio svog VW Golfa, starog 20 godina.
– Uvijek sam imao strahove kada je riječ o webu. Recimo, taj da na webu možete formirati vlastiti kult, filtrirati komunikaciju u kojoj vama ljudi samo govore da počinite samoubistvo… Još jedan strah je taj da će na kraju cijeli svijet govoriti “fast – food engleski” s vokabularom od 2000 riječi… Tu su i moji drugi strahovi, jedan da će web sve učini bezobličnim, da će to voditi do kultova i ispiranja mozga. Ali, na webu je svega nekoliko globalnih stvari. Ne postoje jedne novine koje se čitaju u cijelom svijetu, jer je web zamršena mreža haosa sastavljena od grupa različitih veličina: one sve imaju međusobnu interkonekciju, tako da nemate jednu jedinu grupu. To je srednji put. Zajednice koje se dodiruju. Tako svijet može preživjeti – izjavio je Tim Berners-Lee u jednom od svojih posljednjih intervjua britanskim medijima tokom 2008.
U svojim rijetkim javnim istupima, Tim Berners-Lee, otac weba, uvijek je kritizirao mrežu koju je stvorio, no nikada joj nije želio nestanak niti joj je davao epitet “zlo”. Webu je uvijek davao šansu, znajući da on ne mora biti mjesto za traženje zabave najgore vrste, nego i mjesto razmjene ideja i iskustava među različitim grupama i pojedincima. Zato je webu najčešće davao ocjenu B ili neku malo slabiju četvorku.
Web je zaista učinio da svijet izgleda kao globalno selo, sve što se desi bilo gdje, postaje globalna vijest. Svaki loš događaj u svijetu, recimo ISIL-ovi teroristički napadi, kao da se dešavaju u našem dvorištu i kao da se tiču svih nas. Zahvaljujući tome, mi imamo više informacija, ali manje znanja. Slabije pamtimo, jer znamo da Google ima i čuva sve naše informacije.
Nema jasnog odgovora da li je svijet bolji ili lošiji u odnosi na vrijeme prije pojave weba. Život je uz web, doduše, malo brži, recimo nekada smo slali pisma, danas šaljemo mailove. Nekada smo komunicirali “face – to face”, danas komuniciramo putem društvenih mreža. Fotografije smo razvijali u foto-radnjama, danas ih čuvamo na Facebooku. Svijet možda nije ni bolji ni lošiji, samo je drugačiji. I krivac za to je skromni, zaboravljeni čovjek po imenu Tim Berners-Lee, neko ko je mogao biti najbogatiji čovjek na svijetu, no i danas negdje vozi svog 28 godina starog Golfa i nije ga briga zbog toga.
Dobrila Močević: Koristiti internet za dobre svrhe
– Sjećam se odlično vremena prije interneta, pa onda i zvuka dial up-a, ali i sad imam dodira s ljudima koji ne koriste ni njegove blagodati niti ih dotiču i zatrpavaju one loše strane. Niti je njima lošije niti bolje.
Internet nam uzima vrijeme i, na neki način, slobodu i privilegiju da budemo nedostupni i odsutni, ali nam istovremeno i daje vrijeme koje je ranije bilo potrebno za, naprimjer, pisanu komunikaciju. Lično prepoznajem i priznajem mnogo prednosti – pruža nam masu informacija koje treba znati filtrirati na tačne, netačne ili nepotvrđene; lakoću uspostavljanja kontakata i vođenja konverzacija; brzog rješavanja problema; povezivanja s ljudima istih ili sličnih interesovanja i interesa; mogućnosti promocije; sloboda izražavanja; jednostavan pristup različitim programima učenja i napredovanja i poslovnih prilika. Istovremeno, sve ovo može se pretvoriti u prijetnju i opasnost ako nema mjere i vještine vladanja svim mogućnostima koje internet pruža. Najčešće se opasnosti i problemi javljaju prilikom korištenja društvenih mreža, ali to je već posebna tema i zahtijeva stručnu pažnju i riječ psihologa.
Internet se, vjerujem, može posmatrati kroz metaforu automobila – ako pažljivo upravljaš njime, sve je odlično. Štedi vrijeme, približava te cilju, čuva od nevremena u putu, ali ako voziš neoprezno i još neispravno auto, osim svog zdravlja, ugrožavaš i zdravlje, slobodu i prostor drugih učesnika u saobraćaju. Pa još ako i u prodavnicu ideš autom, tj. život zamijeniš za virtuelnu realnost – e, onda je potpuno jasno da je loše i za zdravlje.
Mislim da pitanje koje se često provlači „je li život prije interneta bio bolji?” treba da preformuliramo u „kako da život, uz pomoć interneta, učinimo mnogo boljim, kad nam je već na raspolaganju?!”
Mnogo je onih koji su to već učinili koristeći internet za dobre svrhe – kaže Dobrila Močević, izvršna direktorica PRIME Communication.
Maher al Osta: Promjene u svim sferama
– Ja se i ne sjećam života prije pojave interneta. S druge strane, ja ne znam čime bih se bavio da nema interneta? Svojom pojavom i stalnim razvojem, internet je donio promjene u svim sferama ljudskog života. Najveći broj tih promjena su pozitivne, omogućuju nam stvari o kojima prije 25 godina nismo mogli ni sanjati. Jednostavno, olakšavaju nam život i svakodnevicu. Naravno, kao i svaka nova pojava ili otkriće, donosi sobom i neke manje pozitivne i neželjene navike poput ovisnosti ili zloupotrebe interneta, ali konstatacija da se prije pojave interneta živjelo sporije i lagodnije, po meni je apsurdna kao kad kažu da se u komunizmu živjelo bolje. Razmislite samo koliko je svijet napredovao zadnjih 25 godina zahvaljujući internetu i koliko svakodnevne koristi od njega ima milijarde ljudi širom Planete – kaže Maher Al-Osta, certificirani Google ekspert za internet marketing i online komunikaciju kompanije Akta.ba.
Kako je internet došao u BiH
Internet je u BiH stigao u toku rata. Zvuči čudno, ali BiH je danas jedna od bolje informatiziranih zemalja svijeta.
– ZaMir je bio preteča interneta u Bosni i Hercegovini, zapravo, prvi BBS(8) sistem kojeg je karakterizirao neselektivan, besplatan i slobodan pristup (PTT-u su se plaćali samo utrošeni telefonski impulsi). Ovaj prvi e-mail konferencing sistem pokrenut je tokom rata, u vrijeme informacijske blokade u BiH.
Motiv za pokretanje ZaMira bio je spajanje pokidanih veza brojnih ratom raseljenih obitelji i prijatelja, a inicijativa je potekla od Erica Bahmana.
Server ZaMira bio je povezan sa sličnim serverima u svijetu, što je u načelu značilo mogućnost razmjene poruka, s ograničenjem u karakterističnom, povremenom online pristupu. Točnije, poruke su se jedno vrijeme zadržavale na serveru, ali ih je i pored tog ograničenja bilo moguće razmijeniti s Beogradom, Zagrebom ili ostatkom svijeta, u idealnoj propusnosti sa zakašnjenjem od četiri sata, ili 8-satnim zakašnjenjem u lošijoj varijanti – kaže autor Enes Osmančević u radu naziva “Bh. društvo u informatičkom izazovu”.