Hrvatski teniser, poznat po svojoj uspješnoj karijeri jednako kao o privatnom životu o kojem su hrvatski, ali i regionalni mediji revnosno izvještavali, prošle je sedmice boravio u našem glavnom gradu. Goran je, naime, izabran za ambasadora sokova “Juicy”, kao i kampanje „100% tvoj doživljaj, 100% Juicy”, koja je uz zvanice iz bh. javnog i poslovnog života održana u restoranu “Four Seasons”
Foto: Haris Karamehmedović
Životna priča Gorana Ivaniševića (45) još je jedna saga o upornosti i želji malih ljudi da jednog dana postanu veliki. Ovaj hrvatski teniser, poznat po svojoj uspješnoj karijeri jednako kao o privatnom životu o kojem su hrvatski, ali i regionalni mediji revnosno izvještavali, prošle je sedmice boravio u našem glavnom gradu. Goran je, naime, izabran za ambasadora sokova “Juicy”, kao i kampanje „100% tvoj doživljaj, 100% Juicy”, koja je uz zvanice iz bh. javnog i poslovnog života održana u restoranu “Four Seasons”. Legendarni teniser definitivno je bio zvijezda večeri i uprkos činjenici da je u Sarajevu boravio poslovno, pristao je dati intervjuu za naš magazin. A nas je, opet, zanimalo sve: kako se snalazi kao trener, šta misli o Damiru Džumhuru, kako provodi slobodno vrijeme, kako odgaja djecu, te zašto mu je bivša supruga Tatjana i dalje jedna od najvažnijih osoba u životu.
Ovdje ste zbog promocije zdravog, “100 posto Juicy” soka. Kao sportist trebalo bi da se pridržavate zdravih navika. Koje su to?
– Nećemo pretjerivati…(smijeh). Ne moramo se svega pridržavati, jer onda postajemo roboti, ali važno je imati zdrav doručak, da bi nam dan počeo zdravo. Važno je popiti dobar sok kao što je “Juicy” i pokušavam dobro početi dan. Ako u toku dana malo skrenem lijevo ili desno, na to ćemo zatvoriti oči.
Za one manje upućene, otkako ste se prestali aktivno baviti tenisom, vrijeme ste posvetili treniranju drugih. Kako još provodite svoju “tenisersku penziju”?
– Uvijek se nešto nađe. Osim što igram svoje egzibicije, zaposlenik sam Teniskog saveza Hrvatske, odnosno koordinator sam za mlađe naraštaje od 12 do 18 godina, tako da pratim razvoj tih mladih momaka. Uglavnom, nikad nije dosadno. Ima mnogo posla i tu se najbolje osjećam. Ja sam cijeli svoj život u tenisu i tenis je meni sve dao, tako da je red da ja nešto vratim tenisu.
Koliko se tenis danas razlikuje od onog perioda kada ste se Vi njime aktivno bavili. Da li se, uopće, razlikuje?
– Razlikuje se način kako treniraju, zatim u načinu prehrane tenisera. Danas teniseri veoma mnogo paze na to kako se hrane.
Znači li to da su današnji teniseri razmaženiji nego ranije?
– Jesu, ne malo nego puno. Naprimjer, putuje se u timovima, svaki igrač ima troje ili četvero ljudi u timu, gdje svako ima neki posao i više se druže unutar tima, nego teniser s teniserom, kako je to bilo ranije. Sve ja to poštujem, ali zato danas neka velika prijateljstva ne postoje, jer se i ne rađaju. Tehnologija je, također, otišla naprijed, reketi su drugačiji. Tehnologija “hawk-eye” je za mene jedna od boljih stvari u tenisu koja se desila. Iako se tu malo izgubila čar pričanja sa sucem.
Vi ste bili poznati po svojim temperamentnim reakcijama. Kako ste se kao trener naučili suzdržavati?
– Čovjek se svemu nauči, ali negdje se morate ispuhati. Na kraju vam uvijek ostaje onaj reket da ga razbijete. To ti može biti ili najbolji ili najgori neprijatelj. Sve u svemu, tenis je ostao jedan od najpopularnijih sportova na svijetu. Turniri su više-manje svi isti. Ja danas putujem na iste turneje na kojima sam igrao prije 20 godina.
Kakav je osjećaj vratiti se na te turnire kao trener? Ima li nostalgije?
– Nema, lijepo je doći na turnir gdje se dobro igra i gdje opet piše tvoje ime. Ali, ne pada mi na pamet neka tuga. Moje vrijeme je prošlo. Sada sam spreman da naučim nekoga i da pomognem nekome drugome. I snašao sam se dobro u tome. Volim ovo što sada radim. Eh, koliko će to mene držati, ne znam. Ali, zasad je super i zbilja uživam u tome.
Koliko je teško danas prenijeti znanje mlađim teniserima? Je li ga teže prenijeti nego što ga je Vama bilo usvojiti?
– Meni je možda malo lakše jer sam to sve prošao. Neke stvari gledam kao bivši teniser, iako sam na početku i ja morao učiti kako biti trener. Nema tu garancije. Ako sam bio dobar teniser, ne znači da ću biti dobar trener. Ali kada nekoga uspijem usmjeriti u tom pravcu da nauči nešto iz mojih grešaka, već sam napravio dobar posao. Već tri godine sam trener i sad sam promijenio igrača (Tomaš Berdych op.a), ali svaki put nađem neki novi izazov. U svakom slučaju, mnogo je teže biti trener nego igrač. Možda ti pripremiš igrača, ali on je opet sam, tamo na terenu.
Razočarate li se ako Vaš teniser izgubi meč?
– Kao trener nemam pravo na razočarenje. Ja mogu biti tužan, ali to ne smijem pokazati, jedino da odem u sobu i tugujem sam sa sobom. Narednog dana moram biti kao da se ništa nije dogodilo. Uvijek moram biti pozitivan. Mogu biti nezadovoljan nekim stvarima i reći mu gdje je igrao loše, ali da nema problema i da ćemo na tome raditi. Ali, ako se to ponavlja deset puta, onda je to već moj problem. Jer tada ja nisam uspio da on to usvoji. Ali, sve u svemu je interesantno, svaki put je nešto novo, neki novi pristup, kako mu prići, kako mu objasniti. Na kraju, to se svede na psihologiju. Trener, zapravo, postane psiholog.
Baš to je moje sljedeće pitanje, koliko je važno za uspjeh tenisera da sve prioritete posloži u svojoj glavi?
– Veoma mnogo. Tehnika je jedno, ali to je drugo.
U jednom intervju ste izjavili kako ste znali da ćete osvojiti Wimbledon. I to se desilo 2001. godine, iako ste prije toga bili nisko rangirani i zapravo ste dobili pozivnicu da učestvujete na ovom turniru. Znači da ste mnogo vjerovali u sebe?
– Da, imao sam osjećaj da ću pobijediti i vjerovao sam u sebe. Kao treneru mi se desi da svog učenika posmatram kroz svoju prizmu, kako bih ja nešto odigrao i slično. Ali to što bih ja uradio ne mora da važi i za njega. U svakom slučaju, mislim da sam se u ove tri godine saradnje s Marinom Čilićem kao trener popeo na Mount Everest. Osvojili smo skupa Grand Slam i dalje nema. U tom smislu sam se dokazao kao trener, najprije samom sebi, a onda sam pokazao i da sam svoje znanje prenio. Sada imam novog igrača koji je opet tu u vrhu. Nije uspio osvojiti Grand Slam i zato me je angažirao da to pokuša sa mnom, iako će na kraju on biti taj koji će zabiti tu zastavu, a ja ću ga morati dovesti do te granice. On je taj koji odlučuje kako će i šta će. I dobro je da smo različiti. Ne mogu trener i igrač biti isti karakter.
Kako analizirate uspjehe Novaka Đokovića?
– Novak mi je izuzetno drag kao osoba i super sam s njim. Kao teniser, mogao bih bajke pričati o njemu. To je neviđena glava. Izgubio je finale US Opena i nekoliko mečeva, a kod nas je odmah krenula priča kako ne valja. A čovjek je prvi na svijetu i dominantan je. Ako Novak ostane zdrav, oborit će rekord Rogera Federera. Jer, kad je Novak koncentriran i kad je na terenu, ne može mu niko ništa.
A Damir Džumhur?
– Puno mi je drago zbog Damira. On je odličan momak, i on i njegov tata puno se trude. Njegov uspjeh je genijalna stvar za tenis u BiH, jer neko mora da bude primjer, da ovi momci imaju koga slijediti. Općenito, ima tu nekoliko momaka koji su veoma dobri, zbog kojih je tenisu u ovoj zemlji odlična budućnost. Sretan sam zbog toga. Viđam ih svaki tjedan. Sve su to super momci koji se bore i trude, a baviti se tenisom danas nije nimalo lako. Ljudi ne razumiju koliko ima tenisera, koliko se nije lako probiti. Zato, biti sedamdeset i neki na svijetu je veoma velika stvar. Po meni, Damir može i bolje.
Večeras su Vas svi primijetili čim ste zakoračili u ovaj objekat. Šta su Vam donijele četrdesete osim što su Vam sačuvale šarm?
– Ne znam baš, mislim da sam nekako zreliji i iskusniji.
Jeste li mudriji?
– U nekim stvarima jesam, a u nekima bih volio da sam malo mudriji…(smijeh). Evo sam i smršao 13 kilograma i bio sam ponosan na sebe. Želio sam se testirati mogu li bez nekih stvari poput slatkiša, hljeba i drago mi je da sam se uspio kontrolirati. Kao trener imaš dosta slobodnog vremena, a to je vrijeme kada trebaš da radiš sam na sebi. Čovjek uvijek treba da radi na sebi, nešto novo da nauči i dozna. Hvala Bogu, u moje vrijeme nije bilo interneta, a sad je to i dobra i loša stvar. Mi se moramo prilagoditi vremenu i ići naprijed.
S obzirom na eru interneta, kako odgajate svoju djecu?
– Znate kako, roditelji kada hoće da imaju dva ili tri sata mira, djeci daju mobitele ili tablete. Ali, treba im dati sport. Moj dečko igra tenis, djevojčica jaše konje i trudim se da što više vremena provode na svježem zraku. Općenito da nisu vezani za mobitele. To je jedna prepametna generacija i sve znaju, ali fali im malo mašte. Nedostaje im stvarni društveni život. Oni su generacija koja uvijek čeka šta ću ja napraviti, pa kažu: “Hajde tata”. Ja sam i tata i zabavljač i sve. Jednostavno, bivša supruga i ja pokušavamo da ih napravimo što boljim ljudima. To je najveća vrijednost, da budu ispravni. Danas, kada gledam sebe, moram biti zahvalan svojim roditeljima koji su me uspjeli ovako odgojiti.
S bivšom suprugom Tatjanom ste u odličnim odnosima. Kako ste prevazišli sve nedaće i nastavili normalno komunicirati?
– Kad si s nekim od 16. godine, to je normalno. Tanja je moja obitelj i samo je tako prihvaćam. Uvijek će biti tu, i to se nikad u životu neće promijeniti. Nekome je to loše. Živimo u jednom čudnom svijetu i svašta vidimo i gledamo, ali ja drugačije ne mogu funkcionirati. Ona je osoba s kojom sam proveo pola svog života. Svaki uspjeh i poraz smo podnosili zajedno, radovali se i tugovali, i Tanja će uvijek biti tu. Osim toga, imamo obavezu prema našoj djeci da budemo što bolji roditelji i mislim da u tome uspijevamo. Na kraju, Tanja mi je manager. Organizovala mi je sve teniske turnire i ovaj posao za “Juicy” sokove mi je Tanja završila. Tu sam izuzetno ponosan na nju.
Divno je što i poslovno sarađujete.
– Da, zato je moram slušati (smijeh).
Za kraj, kažite nam šta je Vama Bosna?
– Bosna je jedna zemlja s veoma puno veselih i pristupačnih ljudi. Svaki put kad dođem ovdje, nažalost dođem nakratko, ljudi su ljubazni i sve bi ti dali. Bosna je jedno veliko srce i veoma ste duhoviti i drago mi je kad dođem ovdje.