Filip Šovagović: Biografije umjetnika su slične, umiru u dugovima i siromaštvu

Piše: Redakcija

Volim raditi s Goranom Navojcem, on je inspirativan. On partnera čini boljim. Ima neku nevjerovatnu širinu, volim s njim i da se družim. Obišli smo zajedno mnoga mjesta, a najdalje smo dobacili do Meksika. Bili smo tamo na jednom pozorišnom festivalu. To su nezaboravna vremena. S njim sam se toliko smijao. Inače, kad sretnem negdje Mustafu Nadarevića, njemu uvijek kažem – tata, bio mi je tata u nekoliko projekata

Piše: Samila Ivković

U Narodnom pozorištu Sarajevo, prošle sedmice igrana je predstava „Umišljeni bolesnik”, zagrebačkog pozorišta “Gavella”. Među glumačkom postavom je i Filip Šovagović, koji u ovoj komediji igra uloge doktora Purgona i notara Bonnefoya. Osim o poslu, Filip nam je govorio i o svom privatnom životu, u kojem centralno mjesto zauzima njegova kćerka Klara.

– Iako nisam organizator, mogu samo pretpostaviti koje sve probleme ima organizacija jedne ovakve predstave. Nas je bilo tridesetak, putovale su i kulise, svi mi moramo negdje biti smješteni, a budžeti su mali. Znam i da je kulturna razmjena veoma bitna stvar, ali kada dobra volja pređe u sferu matematike, onda nastaju problemi i ideje otpadaju. Između naših zemalja postoji nešto što se zove zajednički jezik i dokle god on bude opstajao, bit će razloga za međusobnu razmjenu pozorišnih predstava – kaže Filip na početku razgovora za “Azru” i otkriva koja mjesta obavezno mora posjetiti svaki put kad dođe u Sarajevo.

Nezaboravna vremena

– Bio sam ovog ljeta na Sarajevo Film Festivalu s eksperimentalnim filmom „Transmania”, bilo je genijalno, projekcija je bila u Pozorištu, i to nam je bila premijera. Danas sam na hodniku Narodnog pozorišta vidio fotografiju iz predstave „Ptičice”, koju smo postavili davne 2002., činilo mi se da je to bilo nedavno, ali prošlo je skoro petnaest godina. Inače sam asocijalan lik, volim sam da se šećem po Baščaršiji. Imam tamo neke kutke koje uvijek obiđem. Buregdžnica “Bosna” mi je uvijek prvi cilj. Moja prijateljica Anila Gajević se uvijek naljuti ako se ne javim, tako će da bude i sada, ali njena ljutnja kratko traje.

Serija “Naša mala klinika” donijela je ogromnu popularnost i Filipu i ostalim glumcima. I sada se s radošću sjeti autorskog projekta Branka Đurića Đure, koji reemitiraju domaće bh. televizije.

– “Kliniku” smo snimali s velikim zadovoljstvom u Ljubljani. Đuro je to jako dobro organizirao. Snimano je uglavnom ujutro, pa bismo oko 16 sati sjeli u kombi i putovali na predstave u Zagreb. Poslije predstava natrag za Ljubljanu, a potom izjutra ponovo na snimanje i tako sedmicama. Tada sam dobio nadimak Deda, dao mi ga je pokojni Ivica Vidović, s kojim sam provodio najveći dio slobodnog vremena. On je bio genijalan lik. Govorio je malo, ali bitno.

Kad je riječ o Zadri, veoma brzo sam se navikao na ovaj lik. Uđe vam pod kožu, sebi samom objasnite kako on može da podnese sve. I vaša dobra i loša jutra. Tako on biva kompleksniji, a kada to shvatite, sve postaje lakše. Likovi ne moraju da se vole, bitno je samo da možete živjeti pored njih, s njima, ali i bez njih, to je posebno bitno. Kako volim sinhronizirati crtiće, bio sam jako zadovoljan radeći na filmu “Nemo”. Bio sam morski pas, a to otvara standardizirane okvire i to mi je, naprimjer, jedna od najdražih uloga.

Ovaj poznati glumac kroz brojne predstave, serije i filmove radio je s mnogo kolega. Saradnje s Navojcem i Nadarevićem izdvaja naročito, ali nam i otkriva šta su mu još ljubavi izuzev primarnog poziva.

– Volim raditi s Goranom Navojcem, on je inspirativan. On partnera čini boljim. Ima neku nevjerovatnu širinu, volim s njim i da se družim. Obišli smo zajedno mnoga mjesta, a najdalje smo dobacili do Meksika. Bili smo tamo na jednom pozorišnom festivalu. To su nezaboravna vremena. S njim sam se toliko smijao. A kad sretnem Mustafu Nadarevića, njemu uvijek kažem – tata, bio mi je tata u nekoliko projekata. Na dnevnoj bazi promijenim pet-šest profesija. Bavim se svim i svačim. Trenutno radim na knjizi poezije, sakupit ću sve te pjesme konačno na jednom mjestu. One su za sada svugdje: po džepovima, starim diskovima, po tekstovima i slično. Mislim da sam ih pronašao sve, fali mi još samo jedna, zove se „Između redaka”. Sjećam se da postoji, ali gdje je, ne znam. Možda ću morati da je rekonstruiram, ali tamo su se glagoli tako lijepo upucavali imenicama, da će biti zaista šteta ako je ne pronađem – kazao je Filip.

Umjetnici i dugovi

Živimo u vrijeme velikih zaduženja i finansijskih problema, a pisano je da je ovaj glumac bankrotirao, te da se zbog velikih dugova preselio kod majke. Pitali smo Filipa šta je prava istina, šta se krije iza toga.

– Pisao sam jednu dramu, zove se „Stanje nacije”, a riječ je o liku koji podiže kredite koje neće moći vratiti. Tu sam naletio na nekoliko unakrsnih novinarskih pitanja, tipa: „Koristite li vlastita iskustva u pisanju?” i više mi nije bilo spasa. Biografije umjetnika vrlo su slične i gotovo standardizirane, svi su uvijek u dugovima i umiru u siromaštvu. Volio bih da, u međuvremenu, javnost ipak prouči te moje radove zbog kojih sam spreman na razne rizike. Bavim se, između ostalog, i filmskom produkcijom, gdje su stvari uvijek rizične, a ako ne riskirate, šanse su vam manje.

Za razliku od Filipa, koji je krenuo očevim stopama, njegova kćerka Klara nije nastavila glumačku tradiciju.

– Klara se bavi videom, te studira francuski i antropologiju. Dobra je studentica i pokušava da spoji te interese. Trenutno proučava Final cut, a to je program za video-montažu. Nisam joj strog otac i mislim da to nema smisla. Strogoća je valjda izumrli pojam – kaže Filip na kraju razgovora.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti