U velikom intervjuu za “Azru”, regionalno prepoznatljivo TV lice Ika Ferrer Gotić govori o razlozima zbog kojih je prije nekoliko dana napustila posao producentice i prezenterice na N1. Ova tridesetdvogodišnja ekonomistica i majka dviju kćerki ubuduće će karijeru graditi u akademskim vodama. Prvi put za jedan medij govori o svom privatnom i emotivnom životu, borbi za život vlastitog djeteta, kao i predrasudama s kojima se suočavala posljednjih šest godina.
Ika Ferrer Gotić više nije dio radnog kolektiva televizije N1. Odluku da napusti posao producentice i prezenterice u ovoj TV kući, regionalnom partneru CNN-a, obznanila je prošle sedmice na svom Facebook profilu. Ova 32-godišnja diplomirana ekonomistica, odlazi u akademske vode, i ubuduće njena poslovna adresa će biti Američki univerzitet u BiH. Šest mjeseci je trajao proces vrbovanja naše sagovornice da pređe raditi u spomenutu instituciju, no, tek prije deset dana su finalizirani detalji prelaska i uvjeta rada.
– Povjerili su mi poziciju potpredsjednice Univerziteta i bavit ću se, između ostalog, i komunikacijama, s obzirom na moje sada već dobro medijsko iskustvo. Ono što me najviše pokreće i što je presudilo ovakvoj odluci, jeste mogućnost da se ozbiljnije pozabavim temama zaštite okoliša unutar Instituta za energiju i okoliš. Veliki sam zagovarač zaštite životne sredine – kaže Ika na početku razgovora za naš magazin.
Odluku da nakon pet godina jedan radni kolektiv zamijeni drugim, nije donijela preko noći. Naprotiv, dobro je, kaže, razmislila o svemu.
– Mnogi će o meni pomisliti kao da donosim ishitrene odluke, bez mnogo razmišljanja ili, kako u narodu kažu, ‘vaganja’. Griješe. Svaku odluku koju sam donijela izvagana je najmanje stotinjak puta, samo što je taj proces ‘vaganja’ kod mene mnogo brži. Naučila sam da ni za što nemamo mnogo vremena. Gubitak vremena je najgori! Jer, to više ne možemo vratiti. Jedina jednačina koju ne možemo pobijediti. Intuicija mi je vodilja i zaista me do sada nikada nije iznevjerila. Ujutro se želim probuditi zadovoljna, sretna i sa željom da radim ono što sam izabrala. Važno mi je da sve ono čime se bavim ima smisao i to onaj, koji, znam, mnogi ne mogu priuštiti. Da li mi je samo smisao mog postojanja i rada da odem na posao, ‘odradim’ posao i nazad u krevet? Ne želim se buditi, odraditi posao i leći u krevet. Sutra opet sve ispočetka. I tako dan za danom, godina za godinom i prođe život.
BOLNA DIJAGNOZA
Dala sam otkaz iz više manjih razloga, ali jedan prevladava: smisao, sreća! Biti koristan! Mnogi me nisu shvatili, jer je teško razumjeti zašto neko ostavlja posao koji je dobro plaćen, koji je kreativan i koji je regionalno cijenjen. Ponavljam: smisao, sreća, biti koristan. Želim u akademske vode, želim se baviti dugoročnim projektima, želim značiti nešto novim generacijama i želim značiti nešto svojoj okolini. Sutra će moja djeca biti ponosna na mene – kaže Ika.
Nije ovo prvi put da okreće novu stranicu u svom životu. Ova rođena Travničanka je odrasla u Holandiji, ali je živjela i u Austriji, Hrvatskoj, Kubi, Španiji. Ima dvije sestre, koje danas, svaka uspješna u svom poslu, žive u Americi. Prije šest godina Ika je donijela odluku da napusti Holandiju i sa svoje dvije kćerke, Sachom i Tanyom, dođe živjeti u BiH.
U Sarajevo ju je dovela ljubav. Zbog ljubavi je i ostala. Ovdje će sa svojim partnerom, nekadašnjim direktorom Porezne uprave FBiH Midhatom Arifovićem, i kćerkama formirati dom. No, o njihovom odnosu ona najmanje govori.
– Najmanje govorim o svom privatnom životu s Midhatom, i to s razlogom. Kad bude izložen predrasudama, nerazumijevanju, linču na društvenim mrežama, čovjek osjeti potrebu da se zatvori i ne dopusti ulazak bilo koga u zajednicu. Predrasude su ljudska glupost, strah od nepoznatog, od novog, neinformisanost. Na kraju, zar nemamo svi svoje živote, bolje ili lošije, prepreke s kojim se suočavamo? Otkud nam vrijeme da postavljamo pitanja o tuđim životima, brakovima, zajednicama? Otkud petlja? I na kraju, otkud želja u ovako teškom vremenu u kojem se nalazimo?
I uistinu, o njenom životu javnost jako malo zna, a mnogo pretpostavlja. Ikin poslovni put je poznat. CV impresivan. Radila je u IT sektoru, medijima, a sada ulazi u svijet obrazovanja. Govori šest stranih jezika. Red priče o poslu, red priče o kćerkama, koje imaju devet i 11 godina, ljubavi, svakodnevici… Uviđam da ona, zapravo, nikad ranije za jedan medij nije govorila o ovim poglavljima svoga života. Čini to sada, za „Azru” .
Ako sam išta u životu naučila, to je onda pravilo da ništa nije onako kako izgleda. Da biste nekoga razumjeli, morate, ili obuti njegove cipele, ili ga dobro saslušati.
U februaru 2007. godine, ona i njen tadašnji suprug, Alisbey, Kubanac porijeklom, koji je kao i ona živio u Holandiji, gdje su se i upoznali, dobili su svoje drugo dijete, djevojčicu Tanyju. Za Iku je počeo život kakav je i željela. Dvoje djece, dom po želji, posao iz snova. Potapšala bi se, priča nam, ponekad po ramenu, i govorila samoj sebi kako je uspjela ostvariti ono što njeni roditelji nisu. Uspjela je, kaže, stvoriti sretan dom za svoju djecu, biti super-majka, a istovremeno imati karijeru i parče neba samo za sebe.
Međutim, ljekar joj saopćava bolnu vijest: njena Tanya, dijete koje se rodilo prije samo mjesec, razboljela se i ima meningitis. I danas, priznaje, devet godina nakon te dijagnoze, pokušava da sabere dva i dva, i dođe do odgovora: šta je pošlo po zlu?
– Sada znam da sam bila u šoku, jer tek danas često imam napade panike od straha da se nešto ne dogodi. Nešto što se već dogodilo! Teško je to ljudsko stanje, bojati se nečega što se već dogodilo. I sada, dok ovo govorim, bojim se. Sedam sedmica agonije i neizvjesnosti. Da li će živjeti? Hoće li se uopće probuditi? Ako se probudi, kakva će biti? Sjećam se, opet u trenucima, da sam oko sebe viđala i svećenike. Zašto svećenike? Nisam to razumjela. Ko su ovi ljudi oko mog djeteta? Moje Tanye. Mezimice. Najmlađeg člana moje obitelji. Ne mojih roditelja, nego MOJE! I onda, tačno nakon sedmog dana, sedme sedmice, ona je otvorila oči. I to je ponovo bio početak mog novog života. Onakvog kakvog nisam sama kreirala, nego kakav mi je dodijeljen. Nikada nisam željela nešto dodijeljeno. To je kao da vam neko posudi nešto, pa vi s tim gledate da što prije završite kako biste ga vratili. E, takav je postao moj život. Dodijeljen, posuđen, ali ne privremen. To je jednostavno bio moj novi život. I s tim ću živjeti. Prvi put da mi je budućnost bila neizvjesna, da nisam znala da li smijem išta planirati. A, bila sam vraški planer! – sjeća se Ika.
Dvije godine su prošle. Tanya nije pokazivala napredak u oporavku. Ika nije željela prihvatiti ovu situaciju, te odlučuje lijek i spas za svoje dijete potražiti u dalekoj Kubi.
– Gledala bih je satima i pitala se: da li će se ikada zaljubiti, praviti greške? Da li će ikada imati prijatelje? Ma, o čemu ja pričam! Da li će ikada prohodati?! To je sada postala nova misija. Pune dvije godine mi je trebalo da stavim tačku na i te priznam da ta zapadno-evropska zemlja – Holandija moje dijete neće staviti na noge. Spakirala sam kofere i otišla za Kubu. Rečeno mi je da su tamo ljekari vrhunski. Željela sam pokušati. Nije mi bilo važno što sam komforan život u Holandiji zamijenila potpuno siromašnim životom na Kubi. Siromaštvo je materijalno, ja sam prvi put nakon dvije godine bila puna nade. To me je obogaćivalo. Nade za najmanji korak naprijed. I čudo se desilo. Tanya je stala na svoje noge – priča Ika.
Njeno dijete je dobilo novu šansu za život. Međutim, Ikin brak nije podnio ova iskušenja.
– Usljed brojnih padova, ljudi uspiju ostati zajedno ili se raziđu. Ne bih krivila nikoga za propast braka, ni svog bivšeg, ni sebe, ni bolest djeteta, koja nas je u jednom momentu u potpunosti otuđila. Moj bivši muž, Alisbey, koji je dolazio s Kube, bio je dobar otac i znam da je dao sve od sebe, barem onoliko koliko je njegova koža to podnijela. Trebalo je tačno sedam godina da priznamo da je kraj onome što smo pokušali sagraditi, ali sam osjetila sreću u oboma zbog Tanye da je sada konačno počela napredovati. Sacha, s druge strane, hrabro i s mnogo razumijevanja je prihvatila slijed događaja koji su vodili ka raspadu naše male porodice. Više ćemo postići odvojeni, nego zajedno. Djecu sam, naravno, uzela ja. To nije bilo za pregovor – govori Ika.
No, bolest djeteta, borba za njegovo ozdravljenje, nije bio jedini problem s kojim se ova 32-godišnja majka susrela proteklih godina. Bosanska sredina zna biti itekako okrutna. Zbog njihove boje kože, djevojčice su nerijetko, priča njihova majka, znale čuti razne uvrede. Nazivali su ih „crnčugama”, „ciganima”, a vršnjaci nekad i tukli po školama.
NOVO OKRUŽENJE
– S predrasudama i rasizmom se moja djeca i ja borimo od samog početka našeg života u BiH. Vidim ljude koji su umjesto razumijevanja, skočili na predrasude. Ko je Ika? Zašto je tu? Zašto je s njim? „Sponzoruša”, „koferuša”, „kurva”. Najlakše je imati predrasude. Smatram to slabošću čovjeka. Straha od drugačijeg. Ljudskom glupošću. Nikada nisam željela da odgovaram na takve izjave. Smatram da sam dovoljno vrijedna da se ne osvrćem više. I prestalo je da mi smeta. I kada mi je prestalo smetati, prestale su i predrasude. Jednostavno su nestale. Ili, možda, kako su me s vremenom upoznali, nisu priznali grešku, nego su samo zašutjeli. Sjajno, zar ne?! Kako ljudska glupost dovede do muka. Sacha i Tanya su vrlo lako prihvatile svoje novo okruženje. To su nasmijane djevojčice, koje su naučile da poštuju ljude i nikada ne osuđuju. Maniri su najbitniji i vrlo sam ponosna kada čujem, a često čujem, kako se divno odgajaju. One su odraz mog uspjeha i svega što sam ikada željela biti. Iako postoje mnogi dobri ljudi koji vole ove dvije djevojčice, nažalost, nismo svi istog kova. I ne prihvatam predrasude koje se temelje na osnovu imena ili boje kože.
U kojem vijeku živimo, molim vas? Zar nismo sebe nadmašili do sada? Zar nismo popričali sa sobom? Zar nismo ništa naučili iz rata koji je, bez obzira ko je ostao ili otišao, odrazio se na drugačiji način? Zašto govorimo da smo ‘merhametli’ narod, a sutra ćemo mrziti sve što nije našeg ploda? Zapanjena sam ostala kada sam pročitala Ustav BiH. Glavna stavka tog Ustava, po kojem bismo trebali znati da smo moderno, demokratsko društvo, kaže: „Zakonom je kažnjivo svaka diskriminacija na osnovu nacionalnosti, vjere ili boje kože”. I to je ukorijenjeno u našu kulturu i postojanje, u naš sistem i našu svijest. Kako je onda moguće da imate dvije djevojčice koje su u određenim intervalima redovno izložene diskriminaciji na osnovu boje kože? I nakon toga kažete:”Sve je to dječije”?
Dragi moji, nije to sve dječije, to je vaše! Vaš odgoj i vaš način usmjeravanja potomaka. Nikada neću prestati ukazivati na rasizam i diskriminaciju. Nikada neću zašutjeti, uvijek ću se boriti. Jedino mi je žao što je moja zemlja jedina koja se ovako ponijela prema mojoj djeci. Čast izuzecima i čast dobrim ljudima! Zbog dobrih ljudi još i imam volju da se budim u ovom gradu i nastavim graditi ono što sam zacrtala. Ne odustajem. Nikada. Moram biti primjer svojoj djeci o tome šta je samopoštovanje i ponos. Dostojanstvo – kaže Ika na kraju.
