Mnogi porodicu Trump nazivaju “dinastijom” i “Prvom porodicom” i donekle imaju pravo. Osim sveprisutnog Donalda, tu su njegove kćeri i sinovi, unučad; tu su supruge, bivše i sadašnje; tu su ljubavnice, intrige, skandali i ogromno bogatstvo, koje u ovu porodicu nije uvijek stizalo na najjasniji i najpošteniji način, no Trumpovi se nikada nisu pretjerano trudili da to tako bude, niti američka javnost od njih to traži.
Bilo kako bilo, Donald Trump, nevjerovatna kombinacija poduzetnika, zabavljača i političara, prvi je čovjek SAD-a, najvažnije države današnjice, čovjek od čijeg raspoloženja zavisi i sudbina tri miliona i nekoliko stotina hiljada ljudi u zemlji imena Bosna i Hercegovina. Ko je čovjek u čijim je rukama sudbina i svijeta i nas u ovoj čudnoj zemlji? Je li on totalni luđak ili sposobni poduzetnik u odijelu zabavljača, koji će od svog mandata u Bijeloj kući napraviti najbolji “show realnosti svih vremena”? Možda pomalo sve od toga, što će vrijeme pokazati. Jedno je sigurno. U 250 godina postojanja SAD-a, u vodstvu ove zemlje je bilo ovakvih ili onakvih ljudi, dobrih ili manje dobrih, ali nikada ni blizu neko kao Trump, vlasnik kockarnica i licenci za Miss Universe, čovjek koji se pojavljivao u filmovima i popularnim serijama, čovjek koji je imao svoj “reality” i čovjek koji će u Bijelu kuću kao “Prvu damu” uvesti nekadašnju starletu, ženu koja na Wikipediji ima biografiju od cijelih 11 redova. U svijetu u kojem nas ništa ne bi trebalo iznenaditi, dobili smo “kralja” koji je slika i prilika vremena u kojem živimo.
Priča o jednom frizeru
Godine 1885. nije bilo neobično ukrcati se na brod u nekoj od njemačkih luka i otisnuti se na putovanje u Novi svijet. Friedrich Drumpf, mladi i nezaposleni frizer iz njemačkog grada Kallstadta, nije bio izuzetak. Šesnaestogodišnjem Friedrichu nije na pamet padalo da se bavi zanatom koji je izučio, niti je želio da proizvodi vina, što je bio porodični biznis. Legenda kaže da je pobjegao na brod kada je došla sezona berbe grožđa.
Friedrich Drumpf je imao sreće. Čim je sišao s broda dobio je posao brijača u jednoj berbernici u New Yorku. Tu je radio šest godina, učio engleski jezik, te čak promijenio ime u prihvatljivije Frederick Trump. Bio je to, ne baš moralan, ali mudar i sposoban čovjek koji je znao da se od posla brijača u imigrantskim kvartovima New Yorka ne može ugodno živjeti. Zato je s nekoliko stotina dolara ušteđevine otišao na zapad, u Seattle, gdje je u četvrti “crvenih lampiona”, otvorio gostionicu. U suštini, radilo se o bordelu koji je nudio “sobe za dame”, tadašnje drugo ime za prostituciju.
Frederick Trump je brzo shvatio da je potraga za zlatom dosadna i neizvjesna, da je moguće zaraditi mnogo više, nudeći rudarima ono što oni trebaju na svom putu prema zlatu. Nudio im je spavanje, hranu, žestoka pića, kocku i žene. Tokom zlatne groznice, koja je tada tresla Sjevernu Ameriku, stradalo je mnogo ljudi, no stradalo je i nebrojeno mnogo konja. Trupla tih nesretnih životinja mogla su se naći pored staze koja je od Seattla vodila prema Aljasci. Rudari koji su tražili večeru u restoranima koje je držao Trump, hvalili su “svježe” meso. Nisu ni slutili da je su jeli meso mrtvih konja, koje su Trump i njegov ortak pokupili pored puta.
Kao pronicljiv čovjek, znao je da zlatna groznica neće trajati vječno, a ni lokalne vlasti nisu blagonaklono gledale na gostionice pored puta u kojima su cvjetali pijanstvo, prostitucija i kockanje. Osjetivši da se sprema kraj, Trump ortaku prodaje ugostiteljski biznis, te nedugo zatim taj nesretni čovjek imena Levin biva uhapšen, a imovina koje se Trump spretno riješio, zaplijenjena. Svojevremeni “biser” Trumpovog carstva, bordela i jeftine hrane, hotel “Bijeli konj” izgorjet će 1905. godine.
Poslovna imperija porodice Trump, zasnovana na principu “uzmi novac što lakše možeš i bježi”, tako se rodila u bordelu.
Čovjek koji je stvorio marketing
Dok je u arktičkoj bijeloj pustinji njegov bivši ortak muku mučio s vlastima koje su mu plijenile imovinu, Frederick Friedrich Trump pokušao se vratiti u Njemačku. U svom rodnom bavarskom Kallstadu našao je i suprugu, no ona nije željela seliti u daleku Ameriku. Srećom po njihov brak, njemačke vlasti gledale su na Friedricha Trumpa kao na vojnog dezertera i nisu mu pretjerano vjerovali kada im je prešutio kojim se poslom bavio u novoj domovini. Ne znajući šta će s njim, njemačke vlasti su ga deportirale odakle je i došao, u SAD.
Mimo svoje volje vraćen je u Novi svijet i poslije 1905. počinje se baviti nekretninama. Bavio se i hotelskim biznisom, ali se, prije svega, bavio nekretninama, kupujući zemljišta u New Yorku gdje god je to mogao. Umro je krajem 1918. kao jedna od prvih žrtava španske groznice, jedne od najgorih pandemija koju je svijet ikada vidio, još od Crne smrti iz 14. stoljeća. Poslove Fredericka “Djeda” Trumpa preuzet će njegova supruga i njihov 15-godišnji sin Fred Junior Trump. U vrijeme kada je njegov otac umro od zarazne bolesti, Fred je učio tesarski zanat. Nije imao namjeru baviti se postavljanjem podova i pravljenjem drvenih ograda, učio je, prije svega, kako se grade kuće. Sa samo 15 godina službeno postaje poslovni ortak sa svojom majkom. Od nje posuđuje 800 dolara, gradi jednu kuću u New Yorku i tu istu kuću prodaje za 8.000 dolara. Tako je 1920. rođen građevinski biznis porodice Trump.
Gledajući tadašnje fotografije Freda Trumpa, u oči upada dominantan stav čovjeka koji vam može prodati sve što poželi. Fred je bio nevjerovatan trgovac, koji je još u poslovnim počecima bio ispred svog vremena. U to vrijeme, a riječ je o dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, svijet biznisa je otkrio jednu novu metodu za bolju zaradu, danas neizostavnu, tada revolucionarnu. Bio je to marketing, spoj ekonomije i psihonalaze koji je “rodio” Edward Berneys, bliski rođak Sigmunda Freuda.
Ako je Berneys skovao termine kao što su marketing ili PR, Fred Trump ih je među prvim proveo u praksi, i to vrlo uspješno. Prvi je koristio “branding”, na ono što je prodavao stavljao je svoje ime. Na tablicama njegovih automobila stajali su njegovi inicijali. Okolicom New Yorka “šetkao” se u jahti koja se zvala Trump. Naselja koja je gradio u okolici grada za srednju klasu u svom imenu imala su ime Trump. Fred Trump nije bio samo uspješan graditelj, bio je i dobar trgovac. Ono što danas znamo kao supermarket, trgovinu gdje se sami poslužujemo, nastalo je 1938. u New Yorku i zvalo se Trump Market. Fred Trump prvi je koristio usluge PR stručnjaka. S brodova su grmjeli zvučnici na kojima su se miješali zvuci američke himne i poziva srednjoj klasi da kupi ili iznajmi kuću koju je izgradila građevinska kompanija Trump. Na njegovim reklamnim plakatima stajao je Kip slobode, čije je “lice” krasio retuširani lik Freda Trupa. Sve što je trebalo jeste kupiti kuću kod njega. Mnogo ih je to i učinilo. Ono što danas podrazumijevamo pod predgrađem i tipičnom kućom američke srednje klase, stvorio je upravo Fred Trump.
– Bio je dobar prodavač. Pravio je prelijepe reklame… Bio je to “internet” tog doba… Moj otac me je naučio svemu što znam – rekao je u augustu ove godine Donald Trump za “NY Times”.
I zaista, oni koju su poznavali Freda Trumpa kažu da je on svojevremeno bio “Donald Trump prije Donalda Trumpa”. Ono što vidimo kod Donalda, njegov stil pregovaranja, gestikulacija, sklonost samopromoviranju i saradnja s crnim đavolom ako to može donijeti novac, sve je to Donald naučio od svog oca, od kojeg je prekopirao i dobro i loše. A “lošeg” u poslovnoj i životnoj filozofiji bilo je više nego dovoljno, od toga da je bio član zloglasnog Klu Klux Klana, preko toga da Afroamerikanci nisu mogli kupiti njegove kuće, do toga da se u dobijanju “masnih” poslova služio svim i svačim, korupcijom prije svega.
Bogatstvo porodice Trump nije nastalo prodajom kuća u predgrađima New Yorka. Ono se akumuliralo kada je Fred Trump dobio posao izgradnje jeftinih kuća za radničku klasu tokom “Big Deala” predsjednika Franklina Roosevelta. To što je Roosevelt bio član Demokratske stranke, a Trump zakleti Republikanac, nije smetalo kada je riječ o poslu. Kada je počeo Drugi svjetski rat, barake za vojnike i stanove za oficire na Istočnoj Obali gradio je niko drugi nego Fred Trump.
Dječak iz magareće klupe
Kada u januaru iduće godine Donald useli u Bijelu kuću, iza njegovih leđa u ovalnom uredu stajat će slika njegovog oca. Otkako se pojavio na poslovnoj sceni sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Donald Trump uvijek daje intervjue i fotografira se ispred slike svog oca i životnog uzora.
– Moj otac bi otišao na gradilište i kupio metalnu piljevinu, eksere i sve ostalo što je mogao reciklirati ili negdje prodati – sjeća se Donald.
Iako je išao u privatne škole, živio u najvećoj kući u kvartu Queens i imao privatnog vozača i limuzinu, Donald, rođen 14. aprila 1946., morao je “naučiti” lekciju šta je život.
– Vodio me je na gradilišta i tražio od mene i brata da sakupljamo boce koje su ostavili radnici. To je bio moj prvi prihod. Kasnije sam išao okolo s inkasantima koji su sakupljali stanarinu, tek da vidim kako to sve ide. Naučio sam da ostanem vani, kako ne bih bio upucan. Sakupljajući boce nisam mnogo zaradio, ali je to bilo sigurnije nego sakupljati stanarinu – sjeća se Donald.
Za svog oca i danas govori da je bio najbolji otac svih vremena, da je bio “težak, ali pošten,” te da je bio odličan uzor za disciplinu. Ipak, mladi Trump je bio sve samo ne discipliniran i miran. Oni koji su odrastali uz Donalda kažu da se nije nimalo promijenio. Sadašnji Donald, slika i prilika je Donalda Trumpa iz ranog djetinjstva.
– Kada usporedim sebe u prvom razredu i kada se pogledam sada, ja sam u suštini isti. Temperament mi nije mnogo drugačiji – kaže Donald.
Kolege ga se sjećaju kao nekoga ko je u svemu htio biti prvi i uvijek je želio biti u pravu. Čak i kada nije bio u pravu. Bio je kolovođa svih nestašluka u komšiluku, kao i školi. Fizički je bio dominantan nad svojm vršnjacima, bio je viši, krupniji i snažniji. Drugi dječaci su ga rado slušali, a to je mladom Trumpu godilo.
U školi je vukao djevojčice za kosu, urezivao svoje inicijale na klupe ili bi bejzbol lopticom udarao o zid tokom časa. Morali su ga se čuvati čak i nastavnici. Iznerviran dosadnim predavanjima nastavnika muzičkog, prišao je predavaču i udario ga šakom u oko.
– Nije znao ništa o muzici i zamalo da me zbog njega izbace iz škole… A udarac? Pa ne bih baš rekao da je bio udarac. Djeca u toj dobi ne udaraju tako jako – pravda se Trump.
Decenijama poslije, nesretni nastavnik Charles Walker nije bio nimalo iznenađen kada je svog nekadašnjeg nemirnog učenika vidio kao kandidata za Bijelu kuću.
– Kada je taj malac imao 10 godina, čak i tada je bio pravi mali seronja – sjećao se pred kraj života njegov nastavnik muzičkog.
Kada je strogi otac Fred Trump, koji je inače tražio da svi muški članovi njegove porodice nose kravatu u kući i zabranjivao psovke i nadimke, saznao kako se njegov sin ponaša u školi i na ulici, nije mnogo razmišljao šta će uraditi s nestašnim Donnijem, kako su ga zvali. Upisao ga je u strogu vojnu školu. Bio je to šok za mladog Donalda. Nije više bilo privatnog kuhara nego jednostavna hrana iz kasarne, nije bilo vlastitog kupatila, nego zajedničko tuširanje s drugim kadetima, nije bilo limuzina i vozača. Udobni krevet razmaženog bogataškog derišta zamijenila je tvrda strunjača u ogromnoj spavaonici.
– Na samom početku, njemu se nije dopadala ideja da mu se govori šta da radi, da pospremi krevet, da očisti cipele, opere zube, opere umivaonik, uradi svoju zadaću. Bilo nam je svejedno je li on iz porodice Rockefeller ili ko god da je – sjeća ga se jedan od instruktora u vojnoj školi.
Brzo se navikao.
– To što su moji roditelji pooštrili disciplinu, bilo je dobro za mene, jer sam kao dijete bio “nemoguć”. Bio sam “svojeglav” momak i htjeli su me dovesti u red – sjeća se Donald.
Vojnu školu koju je pohađao mladi Donald vodili su nekadašnji komandosi iz Drugog svjetskog rata, fizički snažni ljudi kojima se nije smjelo reći “ne”. Starješine je slušao, dok je napadao svoje cimere, koji nisu bili uredni kao on.
– Želio je biti broj jedan. Želio je biti zapažen i priznat. I mnogo je volio komplimente – sjeća se njegov instruktor.
Uvidjevši da ga drugi kadeti slušaju, uprava škole dala mu je poziciju školskog kapetana. Sviđalo mu se to da ga drugi slušaju i poštuju.
– Nikada nije vikao na bilo koga. Samo bi pogledao na vas i podigao obrvu. To je bio pogled koji je govorio: “Ne možeš me razočarati” – sjeća se jedan od njegovih potčinjenih.
Njegova klasa iz vojne škole jednom godišnje učestvovala je na velikoj gradskoj paradi u centru New Yorka. Gledajući sve te zgrade u kojim se vrtio veliki novac i izloge pune sjajnih stvari, Trump je svom kolegi iz škole rekao potajnu želju.
– Želio bih da jednog dana neke od zgrada budu moje – rekao je tada 17-godišnji Trump.
Ne samo da je volio lijepe zgrade, volio je i lijepe žene. Kada je to školska disciplina dopuštala, u kampus je dovodio ljepotice i pokazivao ih društvu.
– Bilo su to prelijepe žene, obučene u najbolju odjeću s Pete avenije – sjećaju se njegove kolege.
Ipak, na kraju srednje škole, Trump je osjetio da vojna karijera nije za njega, te da će se pridružiti ocu u građevinskom biznisu. Tako je i bilo. Odmah nakon izlaska is srednje škole radio je uz oca na izgradnji velikog mosta, vjerujući da radi nešto veliko i važno.
– Osjećam da ću postati vrlo slavna osoba – rekao je 1964. godine, podižući čašu tokom proslave 18. rođendana.
Njegovo proročanstvo pokazalo se apsolutno tačnim. Sviđalo se to nekome ili ne, Donald Trump uvijek dobije ono što želi. Takav je u svojoj prirodi, takav mu je temperament zapisan u genetskom kodu. Poželio je postati predsjednik SAD-a i to ostvario. Šta li je tek njegova sljedeća želja?