Zahvaljujući većoj informiranosti i podizanju svijesti o nasilju u porodici, ali i razvijanju sistema zaštite na nivou BiH, sve je veći broj žena koje prijavljuju nasilje kojem su izložene, a koje na to više ne gledaju kao na svoju sramotu. Pomoć im se pruža unutar sigurnih kuća, kojih na nivou BiH ima osam. Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu, za naš magazin govori o tome da su nasilju izložene žene svih starosnih dobi, te da pomoć najčešće traže one između 25 i 45 godina starosti.
Piše: Milica BRČKALO
Nasilna ponašanja se javljaju u različitim oblicima, intenzitetu i učestalosti. Među njima ne postoji čvrsta granica. Nasilje uglavnom počinje kao psihološko u vidu uvreda, potcjenjivanja i kontrole, a zatim prelazi u fizičko nasilje s manjim tjelesnim povredama, što se kasnije pogoršava i dobija na brutalnosti. Uz spomenuta, prisutno je i ekonomsko kao i seksualno nasilje.
Zabrinjavajuća je činjenica i na nju treba posebnu pažnju obratiti da se tokom posljednjih nekoliko godina povećao broj slučajeva prijava nasilja nad djevojkama. Mišljenja kako te djevojke i uopće sve žrtve nasilja potječu iz siromašnih porodica nisu tačna, jer, kako potvrđuje naša sagovornica, mnogo je slučajeva u kojima zlostavljane i maltretirane djevojke potječu iz ekonomski stabilnih porodica. One koje su smještene u Sigurnoj kući su najčešće žrtve porodičnog nasilja, ali dolaze i one koje zlostavljaju momci, odnosno njihovi emotivni partneri.
– Nekada su to veoma agresivne osobe, koje prijete i porodici djevojke, zbog čega je porodica ne može zaštititi i nužan je njen izmještaj i zbrinjavanje u Sigurnoj kući – kaže Mubera.
Osim toga, postoji i ne tako veliki, ali određeni broj djevojaka koje su žrtve incesta od oca ili očuha. Iskustvo pokazuje da djevojke trpe nasilje unutar porodice zbog toga što su maloljetne i u potpunosti zavisne od roditelja, a u skladu s tim vjeruju da nemaju drugog izbora osim života u tom okruženju.
– Često se dešava da, usljed nemogućnosti daljeg trpljenja nasilja, odu od kuće. Jedno vrijeme budu kod prijateljica ili rodbine, a kada dobiju informaciju da postoji ustanova u kojoj mogu biti smještene, tada traže našu pomoć – objašnjava Mubera Hodžić-Lemeš.
Osnovni cilj Sigurne kuće je fizička zaštita i sigurnost žrtava, ali i niz drugih usluga koje im pomažu u rehabilitaciji i resocijalizaciji, što ih u konačnici osnaži da se odupru torturi, te počnu donositi odluke koje će im pomoći u realizaciji budućeg kvalitetnijeg života. U sigurnoj kući pružaju im se razni psihosocijalni terapijski tretmani (individualni i grupni, te edukativne, suportivne, rekreativne i radno-okupacione terapije), pravna pomoć, medicinska pomoć, ekonomsko osnaživanje i drugo.
Mi vam donosimo ispovijest djevojke, stanovnice Sigurne kuće u Sarajevu, koja ima 18 godina. Svoju potresnu priču o fizičkom zlostavljanju koje je godinama trpjela, odlučila je podijeliti s našim čitateljima, u nadi da će možda njeno iskustvo pomoći drugim djevojkama, koje prolaze iste ili slične torture, da se izbore i smognu snage da potraže pomoć, dok nije kasno. Budući da i dalje živi u strahu, razumjet ćete zašto njen identitet ne otkrivamo.
Koji vid nasilja ste pretrpjeli, i od koga?
– Nasilje sam prvenstveno trpjela od brata, ali je i majka bila uključena. Još od malena me je tukla, maltretirala i zapostavljala. Braća su joj uvijek bila u prvom planu.
Koliko braće imate?
– Dvojicu. Jedan je stariji, a drugi mlađi od mene.
Kažete da su braća majci uvijek bila u prvom planu. Kakav odnos ste tokom odrastanja imali s majkom?
– Uvijek su tu bile neke zabrane, oduzimanja i kazne. Jednostavno, smatrala me je manje vrijednom. Često sam imala osjećaj da me odguruje od sebe, da me ne želi i da me mrzi. Ali eto, kroz godine odrastanja sve sam se više navikavala na to. Mislila sam da je to tako normalno. Prihvatila sam svoju majku. Ona je inače takav tip osobe, ne voli mnogo da se druži s ljudima, zotvorena je. I sa svojom porodicom i familijom i s očevom familijom nije baš u dobrim odnosima.
Uz to, ponekad zna biti i pravo agresivna. Svu frustraciju i nervozu je prenosila na mene. Poslije svake svađe između nje i mog oca ja sam bila kažnjavana, ja sam osjetila to na sebi.
Kada je brat počeo da Vas tuče?
– Kako sam odrastala, stariji brat je preuzeo tu ulogu nasilnika. S vremenom je počeo uzimati drogu i baviti se kriminalom, a bio je čak i u zatvoru. Uključio se u sve te prljave stvari, šta ja znam. Počeo je da me tuče od 14. godine.
Od Vaše 14. godine?
– Da. Uglavnom je dolazio iz grada nadrogiran i onda je to na mene prenosio. Tukao me, zatvarao, šta ja znam… Zabranjivao mi neke stvari. Sve što sam željela bilo mi je zabranjeno, sve što sam tražila bilo je nemoguće. Sve što je njima dvojici majka davala meni nije, nekako me je izostavljala u svemu. S druge strane, sve što je trebalo da braća rade i da obavljaju, koji god posao, morala sam ja. To su često bili fizički jako teški poslovi.
Gdje Vam je u svemu tome bio otac?
– Majka nikada nije bila u dobrim odnosima ni s njim. Uvijek je više pričala i donosila odluke sa starijim bratom, nego s ocem. Kada je meni bilo 16 godina, i brat je počeo da ulazi u konflikte s tatom, sve dok ga jednom prilikom nije istjerao iz kuće. Od tada pa sve do sada, do svoje 18. godine, nisam skoro nikako viđala oca. I to viđanje je bilo samo na pet minuta da me pita kako sam i eventualno da mi da novac koji mi je bio potreban. Nisam nikada znala gdje mi otac živi, jer mi ni brat ni majka nisu dozvoljavali da ulazim u neki veći kontakt s njim.
Kako je Vaš otac, dok je još živio s vama u kući, reagirao na majčine i bratove postupke?
– Otac je bio nekako više odsutan od kuće. Mnogo je radio i nije bio u toku svih zbivanja. Najviše sam kući bila s mamom, jer nisam puno izlazila, a i morala sam obavljati njene poslove u kući.
Kada se sve to dešavalo, nikada nisam smjela ocu da kažem, jer su mi prijetili. Bilo je tu i oružja, prijetili su mi oružjem. Brat mi je jako krupan i jači je od oca. Otac mu se nije mogao suprotstaviti ni kada ga je izbacio iz kuće.
Je li Vam ikada palo na pamet da krenete s ocem?
– Jeste. Bezbroj puta sam imala tu želju da odem da živim kod oca, ali bojala sam se da će me ubiti zbog takvog pokušaja. Oni mi više nisu dozvoljavali ni da pričam s njim. Čak i kada je majka govorila da će se razvesti od oca, prijetili su mi da na sudu moram da budem na njihovoj strani, da okrenem priču na neko njihovo dobro.
Kako je Vaš mlađi brat reagirao na sve to?
– Bio je neutralan. On nije želio da dođe u konflikt s mamom i bratom, ali nije radio ništa protiv mene. Nije pokušavao da mi naškodi. Uglavnom je bio neutralan i držao se po strani. Sve je posmatrao, ali to nikakvog efekta na njega nije imalo.
Kada je uz majku i brat počeo da Vas tuče, ko je od njih dvoje bio više i češće nasilan?
– Ja sam tada već bila odrasla, tako da majka nije više dizala ruku na mene. Ali brat jeste. On me je tukao i kažnjavao. Majka mu je davala podršku. Neću reći da ga je huškala, ali je potpaljivala taj plamen. Najviše je ona bila kriva za moje batine, a brat je preuzeo odgovornost da me tuče.
Jeste li ikada pokušali da mu pružite otpor i uzvratite?
– Ne. Bilo me je strah. A i jednostavno ne bih mogla pružiti otpor, zato što je mnogo veći, stariji i jači od mene. Samo bih dobila još gore batine.
U kom momentu ste odlučili da potražte zaštitu u Sigurnoj kući?
– Prije dolaska ovdje nikada nisam ni čula za Sigurnu kuću. Padalo mi je na um da prijavim policiji, ali me je bilo strah da se to neće dobro završiti za mene. S obzirom na to da su mi majka i brat određivali cijeli život, željeli su i da me udaju za nekog iz inozemstva, momka kojeg ja uopće nisam željela. Tada su me zatvarali u podrum i brutalno tukli. Ali je to bio prelomni trenutak i moj otac je pozvao policiju.
Osjećate li se u Sigurnoj kući zaštićeno?
– Naravno. Osjećam se sigurno i opušteno. Nastavila sam svoj život onako kako treba, onako kako ja želim. Niko me ne kontroliše. Ovdje mi ljudi pomažu i imam ono što mi je potrebno, podršku.
Imate li neki kontakt s porodicom?
– Jedino s ocem.
Je li majka pokušavala da Vas kontaktira preko prijatelja i poznanika?
– Ne. Majka je dobila sve informacije o tome gdje sam. Mogla me je dosad hiljadu puta nazvati i obići, ali ništa od toga nije bilo.
Koji su Vam planovi nakon izlaska iz Sigurne kuće? Hoćete li ići kod oca?
– Kad je riječ o porodici, ne želim nikome da se vraćam. Drugačiji su mi planovi za budućnost. U Sigurnoj kući ću se zadržati što više budem mogla, jer se još školujem i mislim da sam ovdje najsigurnija.
Žive li Vam majka i brat u Sarajevu?
– Da, žive.
Bojite li se da ćete sresti nekoga od njih na ulici?
– U početku sam se bojala, jer moj brat ima mnogo drugova koji su spremni za njega život da daju. Imam te zaštitne mjere zbog kojih mi ne smije niko prići, ali ima tu straha. Moj brat je jedina osoba koje se do kraja bojim. Bojim se kad ga pogledam i vidim, a kamoli šta drugo.
Ali sad sam na sigurnom, dobila sam te zaštitne mjere i sada mogu opuštenije da se krećem.