On je svestrani sportist, nekadašnji košarkaš „Bosne”, jedan od osnivača sarajevskog polumaratona i prva osoba koja je nastupila na prestižnoj Ironman triatlon utrci. Zbog svoje cjelokupne aktivnosti i angažmana, te doprinosa sportskoj sceni u našoj državi, zasluženo je ponio titulu muškarca godine u 2016-oj. U intervjuu za magazin „Azra”, Tomislav govori o svojoj svakodnevici, supruzi Dragani i sinu Filipu te otkriva šta pravi muškarac treba imati.
Ime Tomislava Cvitanušića posljednjih mjeseci je često spominjano. Osim što je ponio titulu muškarca godine u 2016-oj, javnost ga je bolje upoznala kada je u septembru prošle godine pomogao slabovidnom Mustafi Mehiću da istrči sarajevski polumaraton. Cvitanušić je najviše poznat po sportskim aktivnostima. Skoro svakog jutra ga možete vidjeti kako trči u Vilsonovoj ulici u Sarajevu. Tako i počinje svoj dan. Nakon što je počeo igrati u prvom timu Košarkaškog kluba „Bosna”, počeo je ozbiljnije razmišljati o svom životnom putu: da li se baviti profesionalno sportom ili upisati fakultet?
Tomislav se odlučio za obrazovanje, ali nakon završetka fakulteta, želja za sportskim aktivnostima se uporno vraćala. Zajedno s Franjom Šolom i Erolom Mujanovićem prije deset godina je osnovao Udruženje „Maraton Sarajevo”, koje i danas uspješno djeluje. Ovaj svestrani sportist pasionirani je ljubitelj osvajanja planinskih vrhova. Između ostalih, osvojio je Aconcagua u Argentini (6962 m) dok je jedan od najtežih i najopasnijih uspona bio Matterhorn u Švicarskoj (4478 m).
Jedan od njegovih najvećih izazova je to što je 2012. godine jedini i prvi iz BiH nastupio na prestižnoj Ironman triatlon utrci, u kojoj takmičari moraju preplivati 3,8 kilometara, istrčati 42 i voziti bicikl 180 kilometara. U intervjuu za naš magazin, Tomislav govori o svojoj svakodnevici, Izboru za muškarca godine, ali i prvi put za jedan bh. magazin govori o svojoj supruzi Dragani s kojom je 20 godina u braku i sinu Filipu.
Svestran ste čovjek, mnogo je aktivnosti koje okupiraju vaš dan, kako u ovom ubrzanom tempu života stižete obaviti sve?
– Takav način života me ispunjava, s tim da je najvažnije upravljati vremenom. Svako od nas ima i porodicu i prijatelje i obaveze. Treba nekad ustati u pet ujutro, planirati vrijeme, treninge i tjelovježbu. Treba raditi na sebi, ne samo u fizičkom smislu već i duhovnom podjednako. Možda imamo dojam da je brzi tempo. Stalno želim učiti nešto novo. Nekoliko puta sam otišao na Step Aerobic kod Lejle Šebić, da vidim kako to izgleda. Bio sam jedini muškarac među 70 žena u “Zetri”. U to doba sam već bio maratonac, ali vjerujte da me je taj trening slomio. Ne plašim se novog iskustva. Posljednje dvije godine kao trening za snagu upražnjavam cross fit. Najgore je kada mislite da sve znate. Cijeli život učimo. Išao sam i na jogu iz znatiželje, da vidim kakav će efekt imati. Ja bih 25 sati dnevno išao na neku rekreaciju, bavio se sportom, čitao dobre knjige, družio se s pozitivnim ljudima. Ustajem u pola šest i odmah idem na trčanje, a nakon toga na posao. Trudim se imati osam do devet treninga sedmično. Nekad davno mi je jedan profesor na moju izjavu kako nemam vremena rekao: „Kolega, organizujte se” i od tog trenutka sam posložio sve u svojoj glavi i dan-danas se vodim tim savjetom.
Osim što se trudite naučiti nešto novo, dobar primjer ste i drugima, pomogli ste slabovidnom Mustafi Mehiću da istrči polumaraton.
– Slučajno sam vidio na jednom portalu članak gdje je taj momak koji živi u Domu za slabovidne u Nedžarićima rekao da bi se volio baviti sportom, ali nema s kim trenirati. Odlučio sam mu ponuditi da treniramo pola godine, kako bi bio jedna od slijepih osoba u Regionu koja će istrčati poluamaraton i na taj način postati uzor svim osobama oko nas. Ako on može, zašto drugi ne mogu? Kada smo se prvi put sreli, rekao je da je cijeli život sanjao da bude nekome uzor i tad mi je knedla zastala u grlu i shvatio sam da sam na pravom putu da uradim nešto dobro.
Nakon što smo prešli cilj na sarajevskom polumaratonu, Mustafin život se značajno promijenio. Postao je optimističniji, ali promijenio se i meni život u smislu da sam mnogo više naučio o životu, poklanjanju, jer uzimati samo sebi, a ne davati drugima je besmisleno. Treba se držati jedne poslovice: „Naše je samo ono što poklonimo”. Postali smo čak i prijatelji. Zašto bi invaliditet bio prepreka u društvu.
O Vašem privantom životu malo se zna. Nekako ste stvorili utisak da niste oženjeni, a zapravo ste 20 godina u braku s Draganom, s kojom imate 19-godišnjeg sina Filipa. Šta je tajna uspješnog braka?
– Tajna je da treba imati potpuno razumijevanje. Osim toga, svako treba uživati u svom životu u onome što voli. Ne treba tjerati partnera da se bavi stvarima za koje vi mislite da su dobre. Što se tiče društvenih mreža, trudim se koristiti ih na pravi način, da pošaljem dobru poruku i podijelim dobru informaciju. Mislim da nije dobro stavljati svoj privatni život i porodicu na društvene mreže. Želim zaštititi svoju porodicu od kriminala koji se dešava. Trudim se biti maksimalno društveno angažiran.
Kojim osobinama Vas je supruga privukla?
– Da vam znam to objasniti, ne bi mi bila supruga. Ona me je jednostavno privukla. Elaborirati ljubavi i te stvari, mislim da je to unaprijed osuđeno propasti, zato ostavimo to osjećajima.
Na koje svoje osobine ste ponosni?
– Na upornost. Posvećen sam ciljevima, da budem iskren, mislim da imam mnogo više mana nego dobrih osobina. Svjestan sam svojih lošijih strana pa radim na njima da budem bolji. Svaki dan mora biti takav da budemo bar malo bolji nego prethodnog dana. Trebamo biti ponosni na naša ostvarenja, a ne na to što smo visoki, što smo dobro građeni, crni, plavi i slično. Moja najveća mana je to što sam hiperaktivan. Želim raditi mnogo stvari odjednom. Nestrpljiv sam. Volio bih da dan traje 28 sati.
Šta jednog muškarca čini džentlmenom?
– Ako pridržim kaput, stolicu ili otvorim vrata, to je nešto što vas nauče u kući. Odrastao sam uz dvije sestre i možda je to odredilo moje ponašanje. Nekada se to može shvatiti da se ponašate kao da su žene slabiji spol, a, ustvari, džentlmen treba biti neko ko poštuje i muškarce i žene. Mora voditi računa o poštovanju i ponašati se primjereno u društvu. Džentlmen moraš biti od jutra do mraka. Ne smije baciti papirić na ulicu. To je kompletna osoba i neko ko želi raditi na sebi, ko je svjestan sebe i svojih mana.
Trudite li se dobre osobine prenijeti na sina?
– Ono što sam govorio sinu jeste da bira svoj put, da uživa na tom putu i da ima svoj život i podržat ću ga u izboru. Ako ste dobri u onome što radite i volite, bit ćete zadovoljni i uvijek će biti, kako se kaže, za cekera. To razmišljanje prenosim i na mlade ljude; radite ono što volite, živite svoj život, nemojte biti prosječni, budite najbolji u tome što radite.
Nedavno ste ponijeli titulu muškarca godine. Koliko Vam to imponira?
– Iskren da budem, ne znam kako da se nosim s tim. Prvo mi je palo na pamet, kada ih na Izboru za miss izaberu, one kažu da žele mir u svijetu pa smo se prvo našalili na taj način. Muškarac godine treba biti neko ko je lijep, a da je prema tom kriteriju, načekao bih se, ali mislim da se žiri rukovodio nekim drugim kriterijima. Možda su uzeli u obzir da sam ove godine otišao s četiri nova bh. ironmana da im pružim podršku, krajem augusta sam imao priliku da se popnem na jednu od pet najsmrotnosnijih planina na svijetu, to je Matterhorn u Švicarskoj.
Koje osobine i interesi bi trebali krasiti pravog muškarca?
– Mora imati odgoj, raditi na sebi, obrazovati se kroz cijeli život. Ako ste završili fakultet prije deset godina, ta vam diploma ništa ne važi ako se niste dalje educirali. Mora biti obazriv, imati osjećaj za druge, voljeti ljude, ali raditi na sebi. Tjelovježba, rekreacija, sport mora biti sastavni dio života svakog muškarca.
Šta pravi muškarac mora imati u ormaru?
– Minimalno pet bijelih košulja, jer bijela košulja nikad ne izlazi iz mode, tamno i svijetlo odijelo, dva para cipela, čarape mogu biti i šarenih boja. Crvene, zelene i plave čarape često nosim.
Koliko vodite računa o svom izgledu?
– Imam svog bricu kod kojeg idem jednom sedmično. To mi je cool i tradicionalno. Moj sin, kada se prvi put brijao, išao je kod brice. U stolicu, četka, pjena pa britva. To su stvari koje ne smiju izumrijeti. Volim nositi bradu od nekoliko dana. Kupim ja ponekad i kremu protiv bora, onda ta krema stoji i istekne joj rok trajanja. Ja to ne koristim, nemam naviku. Znate šta, treba nositi i svoje bore sa stilom.
Čini li odijelo čovjeka?
– Ne čini, ali moramo brinuti o tome kako ćemo se u kojoj situaciji obući. Nije uredu otići na službeni sastanak i obući jeans. To je nepoštovanje. Ni u jednu državnu instituciju ili pozorište ne bih ušao, a da nisam obukao odijelo ili košulju. Volim nositi i majicu od pet maraka kada je primjereno. Cijena mi nije važna. Nekoliko puta sam bio u Istanbulu i otkrio sam krojača koji šije super odijela, a koja nisu skupa. Kada su moji prijatelji vidjeli gdje kupujem odijelo, rekli su mi: „Pa mi smo mislili da se u Parizu oblačiš”. Možda malo više treninga pa će vam svako odijelo dobro stajati.
Na šta se nikada u životu niste usudili?
– Sve što sam naumio, usudio sam se. Naša osnovna emocija je strah. Ja sam odagnao svoje strahove. Volim pokušati, popeti se na vrlo rizične vrhove. Kada izađete iz zone svakodnevne udobnosti, tada se čuda dešavaju.