U kinima na prostoru bivše Jugoslavije trenutno se prikazuje film Nikole Koje “Stado”, u kojem Vojin Ćetković igra manju ulogu, lika Nešu. Kroz priču o glumcima i njihovom položaju u društvu ispričana je i priča o politici, režimu i sprezi umjetnosti i politike.
Osim o spomenutom filmu, s 45-godišnjim glumcem, koji iza sebe ima impozantnu televizijsku, filmsku i pozorišnu karijeru, razgovarali smo o kompromisima koje umjetnici moraju praviti, autocenzuri, ali i o privilegijama posla kojim se bavi. Vojin je prvu ulogu dobio u osmoj godini u Domu omladine u Kruševcu, bavio se sportom, rukometom uglavnom, ali je od svih pasija najveća bila književnost, koja će ga odvesti do glumačkog poziva.
Vojin je u braku s glumicom Slobodom Mićalović, s kojom ima blizanke Milu i Veru. Popularnost je za sobom donijela veliki interes za Vojinov privatni život, zbog čega je nerijetko morao odgovarati i na pitanja kako svakodnevica funkcionira u njegovom braku.
Stoga danas, kad je riječ o ovom segmentu života, markantni glumac spremno odgovara: „Svoj privatni prostor dijelim sa svojim najdražima. To je prostor u koji ne ulaze novinarska pitanja“.
Koliko je danas glumac u stanju da ostane ono što jeste: glumac i potencijalni umjetnik, s obzirom na to da živi u svijetu koji traži da se čovjek mijenja? Koliko se Vama nekad teško miriti s kompromisima na koje morate pristati?
– Najteže je baviti se autocenzurom. Nje nikako ne smije biti u umjetnosti. Mnogo je bolje da vam čak i zabrane djelo, nego da u samom nastajanju sebi postavljate ograde i sputavate kreaciju, koja tada mora da pravi kompromise. Ni u jednoj umjetnosti ne smije biti kompromisa.
Po čemu najviše pamtite rad na filmu „Stado“?
– Pamtit ću rad, prvenstveno, po nevjerovatnoj prisutnosti Kojinog bića u svakom segmentu stvaranja ovog filma.
U filmu „Raj“ glumili ste 1993. godine. Koliko se glumačka profesija promijenila za ove 23 godine i u kom smislu? U kom periodu je za glumce bilo više posla?
– Najveća promjena od vremena mog studiranja pa do sada je suženi prostor na kojem smo primorani da komuniciramo sa svojom publikom. Izgubili smo kontakt s glumcima i filmovima, pozorištem, piscima i umjetnicima iz bivše Jugoslavije. Ponekad pomislim da smo mi, ljudi koji se bavimo umjetnošću, najgore prošli postavljanjem tih geografskih i kulturnih barijera.
Moglo bi se reći da ste jedan od redovnih članova glumačke ekipe u ostvarenjima Zdravka Šotre. Koji zajednički projekt Vam je omiljeni?
– Sa Šotrom sam počeo da radim kao student. Prvi put sam snimao za TV u Šotrinoj TV drami, prvu glavnu ulogu na filmu sam kod njega igrao, tako da je on čovjek koji je obilježio moju karijeru. Naš najnoviji film i serija „Santa Maria della Salute“ je, do sada, najizazovniji projekt koji smo radili. Proveli smo tri godine izučavajući život i pjesnički opus Laze Kostića i, konačno, uspjeli i da snimimo film o jednom od najvećih umjetnika s ovih prostora.
Uspješni ste u sva tri medija: pozorište, TV, film…, zanimljiva crtica u Vašoj biografiji je i da ni s jednim rediteljem niste sarađivali samo jednom, već da su Vas zvali po nekoliko puta. U kojim privilegijama svoga posla najviše i najčešće uživate?
– Privilegija mog posla je u slobodi stvaranja, u tome da, kada sam na sceni ili u kadru, znam da mi je omogućeno da budem kreativan.
U šta vjerujete?
– Vjerujem u Boga, u talente koje nam je dao i u plemenitost umjetničkog stvaranja.
Vojin sa suprugom, glumicom Slobodom Mićalović