Emina Mujanović, djevojka je koja se s mišićnom distrofijom, teškom i neizliječivom bolešću suočila u osmoj godini. Tada je svoj svakodnevni život i dječiju igru zamijenila invalidskim kolicima i borbom s predrasudama. Rano se, kaže, suočila s osuđivanjem, izrugivanjem i maltretiranjem vršnjaka, ali je iz svega izvukla pouku i odlučila živjeti svoje snove i rušiti predrasude o osobama s invaliditetom. Iako je zbog različitih prepreka u našem društvu ostala samo na završenoj osnovnoj školi, ona je danas mlada književnica koja iza sebe ima tri objavljene knjige.
Maltretiranje vršnjaka
– Kao djevojčica u svijetu igre i igračaka, nisam ni znala da bolujem od tako teške i neizlječive bolesti. Kada sam prestala hodati, i kada mi je otac prvi put donio crvena kolica, za mene to nije bio šok, jer sam mislila da ću dan-dva sjediti u njima, i opet ustati, stati na svoje noge i moći hodati… Ljudi su me gledali kao da imam nešto ružno na sebi, pa sam na početku gledala po sebi da se nisam gdje uprljala, da nešto nemam na sebi. Osjećala sam se drugačijom zbog takvih ljudi i smatrala da mi nešto fali – kaže Emina na početku razgovora za „Azru“.
Eminina životna priča nam ukazuje da je ponašanje našeg društva, ili barem jednog njegovog dijela, prema osobama s određenim invaliditetima, nerijetko puno nerazumijevanja i osude. Ona se, priča nam, i danas sjeća dana kada su je vršnjaci maltretirali samo zato što je drugačija, čak i prije nego što je završila u kolicima.
– Maltretirali, manje se družili sa mnom. Posmatrali su me kao da sam pala s Marsa, ismijavali me. Kada sam prestala hodati i sjela u kolica, matletiranja su postala i veća, teški pogledi, grube riječi…Više puta bih, dok je trajao odmor, ostajala u učionici i sama sjedila i jela užinu dok su se drugi igrali vani. Iako sam bila jako mlada da bih se ravnodušno nosila s predrasudama, smetalo mi je kada me nazovu osoba s posebnim potrebama. Krišom bih plakala zbog ljudskih riječi i mišljenja koja su zasnivali tek tako. I zbog tih predrasuda prerano i prebrzo sam odrasla, postala odrasla osoba u tijelu djevojčice, koja još čezne za svojim djetinjstvom – kaže Emina.
Uz određene prepreke Emina je jedva završila i osnovno, obavezno obrazovanje, dok zbog arhitektonskih i ljudskih prepreka, kaže, nija imala mogućnost upisati srednju školu.
– Dok smo se roditelji i ja borili da nastavim osnovno školovanje, do nas su dolazile razne priče tipa: „Zašto mora ići u školu? Može biti i kod kuće!“ i slično. Sputavali su nas na razne načine, ali nisam odustala, jer je želja za školovanjem bila velika. Imala sam planove i snove da upišem i srednju školu, ali, nažalost, ljudi danas obećavaju mnoge stvari, pa se onda izgube poput magle. Uz osuđivanje bilo je i drugih problema, a glavni razlog je što većina škola ne želi da primi u razred osobu s invaliditetom, a malo je profesora koji bi odvojili svoje vrijeme da se posvete osobi s invaliditetom. Jedna djevojka u kolicima nema uslove da pohađa srednju školu, jer se nastava odvija na spratovima, a kako se popeti uz stepenice? Ljudski nemar i arhitektonske barijere bile su razlog zbog kojeg sam ostala samo na osnovnom obrazovanju – kaže naša sagovornica.
Iako nikada nije planirala postati književnica, kaže kako je pisati knjige počela spontano. U situaciji kada ništa nije mogla promijeniti, kada joj je ponestajalo snage, pisana riječ je bila glavno i jedino sredstvo da se čuje njen glas.
– Svakodnevna dešavanja, godine koje su iza mene su moja inspiracija. Podrška su mi bili moji roditelji, bez njih i njihovog ulaganja i vjere u mene danas ne bih bila ovo što jesam. Živim u malom mjestu,u kojem ljudi smatraju knjigu dosadnom, nije bilo očekivano da će i mene kao književnicu podržati. U mom slučaju je bilo tako, ne zanima ih moja knjiga, niti ono što svaka knjiga nosi sobom.
Borba s predrasudama
Moj život je kao boks meč, stalno sam u ringu i borbi. Boriti se s ljudskim pričama i predrasudama, da bih kao osoba s invaliditetom bila vidljiva i priznata u društvu, nije lako. Ali ni od skrivanja po ćoškovima nema ništa, stvari se neće same promijeniti. Kada sam uspjela u nekim stvarima, i pokazala se ljudima, onda je bila druga priča: „Pa ti možeš!?“ Da, mogu! Ako sam osoba s invaliditetom i ako ne mogu neke stvari uraditi, ima onih, drugih, koje mogu sigurno. Još hodam trnovitim putem, kako bi se prepoznale moje sposobnosti.
Emina iza sebe ima tri objavljenje knjige. U svakoj je komadić njene duše i svim knjigama je jedno zajedničko, a to je smanjiti predrasude prema osobama s invaliditetom. Ona nam priča i o tome kako se situacija u vezi s osobama s invaliditetom zbog raznih projekata postepeno popravlja.
– Knjiga „Rušim predrasude“ je autobiografsko djelo koje ima cilj objasniti ljudima da su i osobe s invaliditetom dio ovog društva. Svaka moja knjiga je, naravno, bila i posvećena nekoj određenoj osobi, kako se ljepše zahvaliti nekome ko ti je podrška u životu, osim jednom posvetom u knjizi, koja će biti trajno zabilježena.
Ljudi se sve više informiraju, upoznaju i shvataju da biti osoba s invaliditetom u današnjem društvu nije bauk, ili nešto zbog čega trebamo okrenuti glavu i praviti se da se ništa ne dešava. Sam glas osoba s invaliditetom, razni projekti druženja su doveli to toga da se situacija postepeno popravlja. Nama trebaju još mnoge osobe s invaliditetom koje će iznijeti svoja mišljenja, stavove, i ono što im treba. Ne mogu uvijek iste osobe biti u akciji, jer priča treba da se širi da bi se uspjelo. Sretna sam zbog toga što su ovih dana neki moji prijatelji s određenim invaliditetima upisali škole, fakultete, zaposlili se. Trebalo je vremena, truda, borbe i snage, ali uspjeli su, i to znači da idemo naprijed, da se nešto mijenja nabolje, da neke stvari nisu samo pusta priča.
Na ulicama Sarajeva i Tuzle možemo vidjeti Eminine bilborde „Iza sebe imam dvije knjige, a ja još pišem svoju priču“, koji su dio kampanje „Ponosni na sebe“.
– Zar da odustanemo samo ako nam neko kaže – ne možeš uspjeti? Svaki san zahtijeva mnogo borbe, uz uspone i padove na kraju ćeš doći do vrha. Jesam osoba s invaliditetom, ali uprkos tome moji snovi postaju java – kaže Emina na kraju razgovora za naš magazin.