Najveća kriza arhitekture za mene jeste zdravlje. O tome se malo govori. Mi smo prva generacija roditelja čija djeca su bolesnija od nas, prvi put u cijelom razvoju čovječanstva. To treba na neki način nas generacije roditelja jako da zabrine, čime smo mi to praktično doprinijeli: da li je to samo ishrana, koja je industrijska i veoma brza i loša, možda je to zrak koji nas okružuje, možda su to i materijali koji nas okružuju, ne samo kada je riječ o odjeći, nego i o interijerima i eksterijerima.
Arhitektura je mnogo više od gradnje zgrada u kojima živimo i projektiranja ulica kojima se krećemo. Ona je ključ za zdrav i sretan život kako pojedinaca, tako i cijele zajednice kao što je jedan grad. O tome smo razgovarali sa Sanelom Klarić, docenticom i prorektoricom na Univerzitetu Burch u Sarajevu, protektoricom za međunarodne odnose i naučnu saradnju, profesoricom, ali prije svega arhitekticom, suprugom, majkom i borcem za zdraviju životnu sredinu, onu u kojoj su čovjek, arhitektura i priroda u harmoniji. Također, Klarić je predsjednica Udruženja „Green Council”, koje okuplja stručnjake iz različitih sektora poput arhitekture, ekonomije, ruralnog razvoja, obrazovanja, nutricionizma, okoliša i evropskih integracija s ciljem dizajniranja i implementacije održivih projekata koji donose prosperitet Bosni i Hercegovini.
ZATVORENI PROSTOR
Odrastajući uz radne projekte svoga oca, koji je bio građevinar, te igrajući se ispod njegovog radnog stola trokutovima i linijarima, Sanela je odlučila postati arhitektica.
– Moj tata nije bio sretan, zato što je vjerovao da možda neću biti dama, uvijek mi je govorio da žena na gradilištu nije dobrodošla. I bio je u pravu. Stvarno niste dama na gradilištu, jedan dio jeste tokom projektiranja u tom kreativnom svijetu, to je jedan mali dio procesa gradnje. Na gradilištu vi morate biti snažniji i znati mnogo više da bi vas ljudi koji rade, a oni su obično muškarci, shvatili i prihvatili vaše instrukcije. Nikada se nisam pokajala zbog svoje odluke. Arhitektura je bila nešto što sam sanjala i uvijek se bavila time – kaže Sanela.
Arhitektura mnogo utječe na sigurnost i zdravlje čovjeka, i često se zaboravlja da ona nije samo estetika. Prema posljednjim istraživanjima, čovjek provodi više od 90 posto vremena u zatvorenom prostoru. Arhitekti su ti koji stvaraju te prostore. Od estetskih vrijednosti, materijala, pa do kvalitete zraka u takvom jednom prostoru.
– Najveća kriza arhitekture za mene jeste zdravlje. O tome se malo govori. Mi smo prva generacija roditelja čija djeca su bolesnija od nas, prvi put u cijelom razvoju čovječanstva. To treba na neki način nas generacije roditelja jako da zabrine, čime smo mi to praktično doprinijeli: da li je to samo ishrana, koja je industrijska i veoma brza i loša, možda je to zrak koji nas okružuje, možda su to i materijali koji nas okružuju, ne samo kada je riječ o odjeći, nego i o interijerima i eksterijerima? Šta je to što smo mi zaista uradili? Trebamo se dobro zamisliti nad tom pojavom i pokušati riješiti taj problem. Ljudi se jako malo kreću. Rođeni smo da trčimo, lovimo, da na neki način fizički radimo. Totalno smo se odvojili od planete Zemlje, okruženi neprekidno masom nekih materijala koji su apsolutno vještački – smatra Klarić.
Ako se ijedan grad odvojio od svoje prirode i svoje pitome okoline i postao betonska džungla, onda je to, nažalost, Sarajevo. Nije trebalo biti tako. Sarajevski najbolji graditelji, poput velikog Juraja Neidhardta, zamišljali su Sarajevo kao cjelinu u kojoj su urbano jezgro, mirne mahale i okolina grada, kao što su Trebević ili Crepoljsko, povezani jednim lancem zelenila i šetnica, gdje bi prijelaz iz centra grada u zonu zelenila bio lagan, postepen i ugodan. Od ideja Juraja Neidhardta u praksi je ostalo malo toga.
– Ovo što se nama dešava u razvoju grada, u arhitekturi nema razuma, nema logike. Mi praktično gubimo identitet grada – smatra docentica Klarić.
Jedan od stubova našeg identiteta ne tako davno bila je i “bosanska kuća”. Upravo fenomen te autohtone, bosanske arhitekture, jedan je od profesionalnih fokusa naše sagovornice.
– Istraživala sam stare bosanske kuće, posebno s fokusom na energetsku efikasnost i prirodne materijale. Na Tehničkom univerzitetu u Beču s profesoricom Azrom Korjenić, koristeći savremene softwaree, dokazali smo da je kuća u Bosni ekološka kuća, jer ona je koristila prirodne materijale s lokacije.
Bosanska kuća je imala tako razigrane fasade, orijentaciju, prozore i velike strehe napravljene da štite od pregrijavanja. S druge strane, zimi su dozvoljavale Suncu da ih obasja. Ta unutrašnja dvorišta, to zelenilo, sve su to elementi koje praktično u Evropi predajemo kao dobru, održivu arhitekturu. Mi smo to imali. Odvojili smo se od tradicije i zbog čega je to tako, ja zaista nemam odgovor, iako sam imala ogromnu želju da i to istražujem. Možda je u pitanju beton kao novi materijal, vrlo popularan nakon Drugog svjetskog rata, možda novi “tipski”, brži način gradnje, možda i želja ovdašnjih ljudi da žive u čvrstim objekima, zbog straha od ratova. Možda zbog toga takav otpor prema materijalima kao što je drvo i ljubav prema betonu.
ZAGAĐENJE ZIMI
Kada je riječ o građenju, za našu zemlju veže se još jedan, tipično bh. fenomen. Dok su u Zapadnoj Evropi ljudi koji odluče da grade kuću jako bogati, jer kuća, osim što je velika investicija, traži stalno održavanje, kod nas najsiromašniji sloj stanovništva mahom gradi kuće. Te kuće se grade bez dozvola, od loših materijala i bez projekata. Troše mnogo energije i loše utječu na zdravlje ljudi koji žive u njima. I zbog te i slične loše arhitekture, između ostalog, dešava se zagađenje zimi.
– U principu, vi nemate viziju razvoja grada. Mi smo nekada imali mahale sa zelenim baščama i parkovima. Te zelene površine danas su popunjene nekim višim objektima od onih susjednih starih bosanskih kuća, zatvarajući i vidik i Sunce, jer Sunce je zdravlje, ono daje energiju, toplotu i svjetlost, ono dezinficira prostor. Mi upravo zbog toga imamo ove velike probleme. Da biste prodisali, morali biste izaći na te zelene površine, koje su ostale iznad. Mi nemamo te vertikale koje bi praktično to sve povezivale. Nisam klimatolog, ali klimatski uslovi mnogo doprinose ovome – kaže Klarić.
Rješenje za zdrav i ugodan život, posebno u gradovima kao što je Sarajevo, nije atomska fizika. Ono je jednostavno i nadohvat ruke, potrebno je samo vratiti se sjajnoj tradiciji i načinu življenja i stanovanja kakav je ovdje prakticiran do prije nekoliko decenija te razumjeti lokaciju i potrebe čovjeka i s posebnom pažnjom paziti na odabir lokalnih materijala. Poslušajmo arhitekte i njihove savjete, te počnimo slušati glas struke i razuma. Tako se lakše diše i bolje i ugodnije živi.
FOTOGRAFIJA KAO SVJEDOČANSTVO RATNE LJUBAVI
Rat je u BiH bio strašan, razorio je gradove i društvo, no i čak i tada su se dešavali neki lijepi momenti. Ljudi su se voljeli i vjenčavali. U ljeto, ratne 1995. godine Sanela i njen tadašnji mladić odlučili su stati na “ludi kamen”. Fotografiju mladenaca koji šetaju Kulovića ulicom pod zastorima koji građane štite od snajpera s okolnih brda, snimio je legendarni fotograf Danilo Krstanović. Ova fotografija možda je najljepša ratna fotografija svih vremena. Iz te ratne ljubavi rodile su se dvije kćerke, Hena i Sarah. Suprug Emir i danas je najveća podrška Saneli.
– Svojim kćerkama kažem da budu ono što one žele. Ako kažu da žele biti arhitekte, ja ću im pomoći da budu sretne u tom poslu, ali nijedna od njih dvije nije donijela tu odluku. Hena želi da se bavi poslom IT -a, a Sarah botanikom ili pejzažnom arhitekturom – otkriva Sanela.
STIROPOR: RJEŠENJE KOJE TO NIJE
Posljednjih godina, stiropor se u našoj zemlji promovira kao idealno rješenje za energetsku efikasnost. Stiropor, nažalost, krije i neke mračne tajne.
– U proizvodnji stiropora kao građevinskog materijala troši se enormna količina energije i ogromne količine emisija CO2. Uz sve to, istraživanja su dokazala da je ovaj materijal toksičan, posebno kada je izložen Suncu ili vatri. Trajanje ovog materijala na fasadama u zavisnosti od orijentacije i izloženosti Suncu kreće se od 15 do 25 godina – smatra Klarić, koja umjesto stiropora preporučuje ekološke, domaće izolacione materijale kao što su slama ili ovčija vuna.
POTCIJENJENA UMJETNOST
Javnost o tome malo zna, a arhitekti o tome rijetko i suzdržano govore. Nažalost, arhitekti su jedna od najpotcjenjenijih, najslabije plaćenih akademskih profesija na bh. tržištu rada. Arhitekti nisu uspjeli zaštititi svoju struku, poput notara, ljekara ili farmaceuta.
– I mi smo sami krivi za to, jer se ne udružujemo i ne borimo za svoja prava, jer dopuštamo da se mnoge cijene dampinguju. Imala sam situaciju da predam ponudu za neki projekt i pošto je riječ obično o dobrim prijateljima i ja nudim cijenu u kojoj nemam svoju zaradu, desi se da i ta cijena bude “visoka”. Kažu mi da su našli neku mnogo nižu cijenu. Ljudi rade po tako niskim cijenama, da recimo rade jeftinije od jednog radnika koji skida staru keramiku sa zida. To je ono što je žalosno – kaže Sanela, koja pozitivno ističe rad nove uprave Asocijacije arhitekata u BiH, koja se zalaže da se ova struka izbori za svoje mjesto i ravnopravnost na tržištu.
