Najmlađa članica muzičke porodice Huljić, Hana, krenula je stopama svojih roditelja, poznatog hrvatskog kantautora Tončija i književnice Vjekoslave Huljić. Cijeli svoj život okružena ljudima iz muzičkog miljea, zvukom klavira i notama, ne iznenađuje što je odlučila posvetiti se muzičkom obrazovanju i gradnji karijere u muzici. S ovom lijepom Dalmatinkom razgovarali smo prošle sedmice. Osim o porodici, pričala nam je o svojoj ljubavi prema putovanjima, kao i posebnom ritualu u kojem uživa u društvu mame, bake i dečka. Hana Huljić je diplomirala na dva smjera Umjetničke akademije u Splitu; muzičkom smjeru i na teoriji muzike i kompozicije. Zahvaljujući završnom radu iz Kompozicije – simfoniji koju je izveo splitski orkestar, shatila je kako želi pisati i dalje, ali i šta će mijenjati u svom zvuku.
– Kada komponiram, osjećam se ispunjeno. Kada završim neku kompoziciju, prekrasan je osjećaj. Uvijek se preispitujete jeste li mogli nešto napisati drugačije. Svaki put bih iznova nešto mijenjala, ali moj me profesor naučio, da, kada nešto završim, to više ne diram – kaže Hana za “Azru”.
Koliko je činjenica da potječete iz muzičke porodice, utjecala na Vaš odabir posla?
– Utjecalo je utoliko što sam odrastala budeći se uz tatinu svirku za klavirom. Roditelji nisu tjerali ni mene ni brata da se bavimo određenim zanimanjem, ali mislim da je okruženje u kojem smo odrasli poprilično odredilo to što se oboje želimo baviti muzikom. Iako je brat završio studij prava, po cijele dane svira i piše pjesme.
Otac Vam je muzičar, a majka književnica. Čijeg dara ste više naslijedili?
– Pisala sam u osnovnoj i srednjoj školi, uglavnom bajke ili pjesme. Dobila sam i neke nagrade za svoje radove, ali kasnije nisam nastavila pisati. Radje se uhvatim slikanja, iako sam zbog obaveza i to zapostavila. Eto, odlučila sam se za komponovanje kao životni poziv. Od malena sam i pisala pjesme.
Niko toliko poštovanja nije iskazao spram ljubavi koliko Vaši roditelji u pjesmama koje su napisali brojnim izvođačima. Uz njih su se mnogi parovi spajali, zaljubljivali, rastajali, sastajali, patili, radovali se… Koliko ste se Vi ljubavi nagledali u svom domu?
– Svakog dana sam zahvalna što se moji roditelji toliko vole, znam da je u današnje vrijeme to, nažalost, rijetkost. Ako se nekad i prepiru, to uglavnom bude zbog pjesme na kojoj rade, jer žele da ispadne što bolja. Nas četvero živimo u istoj kući, a često je neko od nas na putu, ali najljepše nam je kada smo zajedno.
Kako je bilo odrastati i živjeti s prezimenom Huljić?
– To me često pitaju. Ima to dobrih i loših strana. Trudim se raditi nešto svoje bez da mi uvijek pripišu da je to zbog prezimena. Cijeli život se trudim, od početka školovanja išla sam paralelno u opću i muzičku skolu, na dva smjera na Akademiji, i želim se istaknuti svojim radom, a ne imati privilegije zbog prezimena, a da ništa ne radim. S vremenom sam se oglušila na ponekad negativne komentare, ljudi su, nažalost, ljubomorni i ne poznaju mene ni moj rad. Zato volim živjeti u svom svijetu okružena svojom porodicom i prijateljima. Ima naravno i pozitivnih strana, evo naprimjer, od pete godine znam Petra Grašu, otkad sarađuje s mojim roditeljima. Ko zna koga bi drugog pitao da mu bude gost vokal u pjesmi „Srce za vodiča“, da nije znao za mene i moj način pjevanja.
Mnogo putujete, u 11. mjesecu prošle godine ste boravili u Kini, gdje ste nastupali kao dio benda Maksima Mrvice. Otkud ta saradnja i koliko Vam znači to što možete biti dio tog muzičkog svijeta?
– Navikla sam putovati tokom pet godina studiranja, jer sam skoro svake sedmice putovala na jedan dan iz Splita za Zagreb na časove, s obzirom na to da moj profesor kompozicije živi tu. Naporno je, ali kada nešto volite, onda se trud isplati. Doduše, tip sam osobe koja ne voli sjediti i stalno imam potrebu hodati. Zapričate se i družite, pa put brže prođe. Maksima poznajem otkad sam bila dijete, i on nam je već godinama drag porodični prijatelj. Kada se snimao jedan njegov album, tata me zvao da dođem u studio otpjevati neku liniju na pjesmu „Child in paradise“. Imala sam 17 godina i u to vrijeme sam išla na časove solo pjevanja, moj još relativno dječiji sopran mu je odgovarao. Maksim me nekoliko godina kasnije pitao da li bih mu gostovala na toj pjesmi na koncertu u dvorani Lisinski, i bio je to moj prvi javni nastup, imala sam veliku tremu. Zatim me prije dvije godine ponovo pozvao na gostovanje na nekoliko koncerata, što je bio uvod za turneju u Kini prošle godine. Maksimu se svidjelo unijeti nešto novo u svoje koncerte, i ja sam pjevala vokalize na tri, četiri pjesme. Ove godine ponovo me pozvao da budem dio benda, pratnja na klavijaturi. Najdraže mi je bilo pjevati na kompoziciji “Hrvatska rapsodija”, nju sam snimila za CD njegovih najizvođenijih pjesama.
Čime Vas je Kina naročito iznenadila, kad je riječ o ljudima i načinu njihovog života? U koji grad biste se rado vratili?
– Ove godine već sam znala šta me čeka u Kini. Prošle godine svako malo bi me nešto iznenadilo, drugačiji su mentalitet. Teško se sporazumjeti, jer uglavnom ne govore engleski jezik. Zanimljivo mi je što su ljudi, odnosno publika, drugačiji od grada do grada. No, kada razmislite da je jedan njihov manji grad veličine, naprimjer, cijele Hrvatske, onda i nije čudno da svaki njihov grad ima malo drugačiji mentalitet. Iznenade vas neke njima normalne stvari, kao što je vješanje sirovog mesa po sušilima za robu na prozorima, zajedno s odjećom, što smo vidjeli tokom vožnje kroz grad Hefei. Kad bih se morala vratiti u neki grad, odabrala bih neki južniji. Osim što je toplije, ljudi su pristupačniji.
U muzici kojih prostora najviše uživate?
– Volim slušati raznoliku muziku, od klasike do britanskog popa, koji sam zavoljela slušajući ga iz bratove sobe. Volim čuti i sevdah.
Umjetnik Feđa Aaron Bučić izradio je jedinstveni, Elkano, nakit od srebra i poludragog kamenja s detaljima stakla iz vremena Rimskog carstva starog dvije hiljade godina iz Izraela, te je izabrao Vas za zaštitno lice. Kako ste se snašli u ulozi modela i koliko Vam je bio zanimljiv ovaj angažman?
– Imala sam i prije neke fotošutinge za časopise, dok sam imala manju ulogu u jednom hrvatskom muzičkom serijalu, te jednom u Londonu, u vezi s bendom u kojem sam kratko pjevala. Ipak, i ovog puta sam bila malo ukočena, pa sam stalno pitala: „Kako da stanem?“. Kasnije se opustim, ali uvijek mislim da sam mogla i bolje. To mislim i kad pjevam ili komponiram, mnogo sam samokritična.
U kojim, tipično ženskim stvarima najviše uživate?
– Nemam neke tipično ženske stvari u kojima uživam. Možda baš to kada me šminkaju i prave frizuru za slikanje, jer ne odlazim baš na beauty tretmane. Najviše uživam u jednostavnim stvarima, kao što je ispijanje turske kafe s mamom i bakom, ili dečkom.
Kakvi su Vaši planovi u budućnosti?
– Planova imam, ali najčešće na kraju ispadnu drugačiji, nešto o čemu nisam ni razmišljala. Odlučila sam prestati previše planirati i puštam da se stvari same odvijaju. Ali, ipak, planiram otići na postdiplomski studij kompozicije u Englesku, u vezi s filmskom muzikom. To me najviše privlači. Kod nas se teško realizirati u tom smjeru.
