Prošle godine u velikoj ispovijesti za magazin „Azra”, poznata bh. modna dizajnerica i stilistica Nermina Varešanović otvoreno je progovorila o svojoj borbi protiv alkoholizma. Bio je ovo hrabar čin mlade žene i majke dvoje djece. Hrabro je bilo i njeno priznanje, prvo samoj sebi, da ima problem, da mu mora reći – stop i naposlijetku konce života uzeti u svoje ruke. U svakodnevici punoj teškoća i izazova, samo najjači ustraju u onome što su počeli.
Nermina ima tu snagu. Počela je borbu prije godinu, i samo zato što nijednog trenutka nije odustala danas je uspješno privodi kraju. Prošle sedmice, 12 mjeseci nakon njenog zadnjeg intervjua za naš magazin, Nermina izgleda preporođeno. Nasmijana je, vedra i puna samopouzdanja.
– Znate li da sam ovaj crveni kaput nosila na zadnjem snimanju fotografija za “Azru”? Namjerno sam ga obukla i danas, jer od svega onoga što je bilježilo moj život u tom periodu je ostao samo ovaj crveni kaput – kaže veselo.
Šta se u Vašem životu, otkako ste počeli liječenje od ovisnosti promijenilo u protekloj godini?
– Promijenilo se mnogo toga i još se mijenja. Sve ide nekako samo. Na početku sam bila fokusirana na to šta trebam, šta ne trebam i mnogo sam analizirala, a sada to ide s lakoćom. Više ne moram analizirati ono što uradim. Prije sam mnogo toga potisikivala, sve negativne emocije. Niko me nikad nije mogao vidjeti da nisam nasmijana ili da se žalim na nešto. Ja i jesam bila takva. Samo kad se sjetim koliko mi je trebalo energije za sve, koliko sam se trošila. S vremenom kad sam postajala svjesna svega što se dešava oko mene, kada sam počela izvlačiti sve te emocije koje sam potiskivala i kada sam prije godinu javno progovorila o tome, bilo mi je mnogo lakše. Stala sam iza svakog svog postupka.
Kako su tekle faze odvikavanja?
– Jednostavno sam rekla da neću više. Nisam imala problem da posežem za alkoholom. Alkohol je bio prisutan u svakoj sferi života. Nije to bilo samo da se nazdravi, da se proslavi nešto. U BiH se rakija pije zbog cirkulacije na gladan stomak, zatim obloge se stavljaju od rakije, to je kao normalno. Ja u ta dva slučaja nisam koristila alkohol, ali u svakoj drugoj situaciji jesam. To je znalo pomutiti sve što sam planirala, nisam bila sigurna u to da idem prema nekom cilju, da nešto želim. To me je malo učinilo nesigurnom. Kada sam postala svjesna svega što radim, počela sam osjećati strah i taj strah je najviše uzrokovao da se probudim iz tog svijeta.
Čega Vas je bilo strah?
– Zdravstveno stanje mi se pogrošavalo. Smršala sam, nisam mogla jesti. Ili se prejedem pa povraćam. Sve je bilo ekstremno. Nije me ništa zanimalo. Nisam imala volje za bilo čim. Bila sam sve suprotno od onoga što ja zapravo jesam, a prije toga sam bila vesela i društvena osoba. Bojala sam se šta se sve može desiti. Pitala sam se kako da se pokrenem da nešto promijenim. Ali, nisam mogla sama. Bila mi je potrebna motivacija. Dugo mi je trebalo da dobijem motivaciju i volju za životom.
Koliko je bilo teško ustrajati u izlječenju od te ovisnosti, odnosno koliko je teško odlučiti se na takav korak?
– Morala sam prvo prihvatiti stvari takve kakve jesu. Moja terapeutica mi je vraćala fokus na mene, uvijek me je pitala za moje mišljenje, nije mi dozvoljavala da mislim o tome šta će drugi reći. Najviše me je inspiriralo to prihvatanje sebe i okruženja. Odlučila sam da idem ispočetka. Onda se sve samo posložilo. Ponovo sam upoznavala sebe, gradila emocije prema nečemu. Nisam razmišljala šta će biti za pet godina, već baš taj dan šta ću uraditi za sebe. Nije bilo moje kreativnosti, nisam razmišljala ni o poslu. Bilo je nekih ljudi koji su mi se javljali da bi mi se ispovijedili. Razmišljala sam kako treba meni podrška nečija, a onda sam ja bila nešto što je njih otvorilo. Bilo je i onih koji su me pitali: „Kada ćeš napraviti come back, idemo izaći”, na što sam odlučno sama sebi rekla ne. Različito su ljudi to percipirali.
Šta Vam je najteže padalo, da li to što su Vas djeca morala gledati u takvom stanju?
– Ostati na tom putu. Ići svaki put više i više. Djeci sam rekla da mi je teško i da će to proći, da mi treba podrška, da mi nemaju šta zamjerati. Oni su to prihvatili i imala sam uvijek njihovu podršku.
Čemu ste najviše posvećivali pažnju tokom liječenja, šta Vas je ispunjavalo i kad ste vidjeli prve znakove oporavka?
– Polako se počela gubiti bezvoljnost. Pitala sam se šta mi je s ateljeom, svim materijalima. Onda su se ponovo probudile emocije prema tome. Ponekad se znala pojaviti bezvoljnost, ali sam sedmično sebi zapisivala ono što moram završiti i stvari sam privodila kraju. Ostala sam ustrajna u tome. Tjerala sam se da jedem više puta dnevno. Vratili su mi se i kilogrami nakon osam mjeseci. Kada sam najesen vidjela koliko mi je kosa postala ljepša, dobila sam dodatnu motivaciju da ne odustanem. Postala sam veselija. Kada sam vidjela prve znakove oporavka, bio je neopisiv osjećaj.
Ko Vam je bio najveća podrška?
– Tu su bili i moji roditelji. Bila sam s njima. Kada sam se opet odvojila od njih, prešla u svoj studio, to je bio još jedan korak naprijed. Imala sam još više slobode da radim na sebi. Mogla sam sebi isplanriati vrijeme neovisno o drugima.
Prije godinu ste kazali kako su Vaši tadašnji „prijatelji” pokazali sve samo ne prijateljstvo. Da li se sada, nakon što ste odlučili stvari popraviti u svom životu, promijenio i odnos prijatelja prema Vama?
– Nisam imala ništa da kažem, a samo se sve mijenjalo. Sada se više bavim sobom i družim se s nekim prijateljima iz srednje škole, nekim starim prijateljima. Neki prijatelji još očekuju da se vratim tim lošim stvarima. Mnogi su znali iskoristiti kada mi je nešto teško padalo, iako sam vješto znala skriti svoje emocije. Ne osuđujem ih što mi nikad nisu ukazali na moje pogreške, ali jednostavno su nam se sada priče razišle. Nije to više svijet koji želim. Nisam se ni ja znala postaviti onako kako trebam, valjda iz straha da ću biti odbačena i da me neko neće prihvatiti. A takve sam prirode, volim kolektiv i zajedničko djelovanje.
Koliko često idete danas na terapije?
– Išla sam sedmično, sada idem jednom mjesečno. Malo mi nedostaju terapije, voljela bih ići i dalje. Godi pričati s nekim, ko je neutralan, ali je na vašoj strani, samo vas malo usmjerava. Zapisujem šta me je uznemirilo, šta se dešavalo.
Kažete vratila Vam se u međuvremenu volja za životom, na koji način?
– Depresija vas tjera da se povučete, da postanete bezvoljni. Dugo je to trajalo i sve mi je bilo pomiješano. Sebi sam svakog dana davala zadatke da nešto uradim. Kad završim jednu obavezu vidim da nije ništa strašno. Htjela sam da krenem na jogu, ali mi je bila dosadna. Ne pomjerim se iz kreveta cijeli dan, a joga mi je bila dosadna. Krenula sam na mačevanje, gdje sam se i fizički i psihički otvarala prema drugima. Psihu i fiziku sam dovela u balans. Dosta sam se na taj način riješavala negativne energije i stresa. Mogla bih još početi voziti bicikl, jer kad voziš bicikl, sve brige odu.
Sada kada ste praktično na pragu izlječenja, šta smatrate da Vas je dovelo u takvo stanje?
– Upravo to potiskivanje emocija, povodljivost, što sam mislila na druge a na sebe najmanje.
Šta se dešava sada s Vašim poslom?
– Ništa nisam radila dugo, bila sam odsječena od tog svijeta. Ali, i to je na neki način dobro, jer i poslom sam nekako bila zasićena. Pomišljala sam da je moj posao bez smisla, da ga svako može raditi. Ali, kada sam se počela vraćati sama sebi, shvatila sam koliko mi posao nedostaje, kako se tu ne radi samo o sklapanju boja, nešto spariti ili raspariti. Znala sam ja to i prije, ali ta neka nesigurnost, malo ti poljulja samopouzdanje. Kontaktirale su me norveška i švedska ambasadorica, posjetile su me u mom ateljeu, pisale su o meni na svojim profilima ambasada, angažirale su me za neke edukacije. Radit ću školu stajlinga u sklopu studija „Kultura ljepote”. Prije 15 godina mi je bila želja da naučim japanski jezik i to sam sada ostvarila. Dva puta sedmično idem na kurs japanskog. Kada su me u jednom intervjuu pitali gdje se vidim za deset godina, rekla sam u jednom japanskom selu. I evo me sada, ne u japanskom selu, ali učim japanski. Sve mi se te stare želje polako ispunjavaju.
Imate li sada problema za samopouzdanjem?
– Nije to nešto što možeš odmah riješiti. Stalno moraš imati povjerenja u sebe. Moraš biti svjestan i dobrog i lošeg i to što doživljavaš, kako osjetiš. Sve sam to primijenila, kako u odnosu prema sebi, tako i prema drugima. Ne oslanjam se više na druge. Prije sam bila poletna i požrtvovana, sve sam s lakoćom radila, ali sad nekako s malo više postavljanja granica. Sve je to urodilo plodom.
Koliko je Vaš život sada kvalitetniji?
– Više sam fokusirana na sebe. Kako sam sebe poštuješ, cijeniš i prihvataš, tako će se i drugi odnositi prema tebi.
Razgovarala: Fatima Šehović
Foto: Samir Saletović