Postoje ljudi koji u životu odluče biti dobri sebi, postoje i oni koji odluče biti dobri i sebi i drugima. Glumica Arma Tanović-Branković duže vremena nastoji dječaku i djevojčici iz Doma Bjelave život barem djelimično učiniti ljepšim. Jednom sedmično ih uzima iz ove ustanove, te zajedno sa svojim kćerkama ovdi na jahanje, kolače, kino, ali i svoj porodični dom. To isto možete uraditi i vi, dovoljno je samo da svoje srce otvorite za drugoga.
– Lijepo mi je. Igram se s Ajrom i Zarijom i mnogo ih volim. Igramo se princeza i šetamo. Paze me i jedva čekam da dođu po mene – kaže nam veselo šestogodišnja djevojčica, stanovnica Doma za nezbrinutu djecu “Bjelave”, koju svakog vikenda na druženje sa svoje dvije kćerke izvodi bh. glumica Arma Tanović-Branković. Tako je bilo i prošle sedmice. Ekipa magazina “Azra” imala je priliku da s Armom i tri djevojčice provede jedan cijeli dan.
Ljubav, igra, zabava i sreća koju tako iskreno zna osvjedočiti dječije lice, obilježili su naš dan.
Armina velika želja je bila da postane hranitelj, međutim, kako to poslovne obaveze nje i njenog supruga ne dozvoljavaju, pronašla je način kako da barem djelimično učini nešto za djecu iz Dječijeg doma Bjelave. Svakog vikenda, a ponekad kada joj to vrijeme dozvoljava, i radnim danima, odlazi u Dom i izvede djevojčicu Z.H. (6) i dječaka A.C. (14), te im na taj način pruži mogućnost da provedu dane kao i sva ostala djeca. Arma, koju imamo priliku gledati u hit seriji “Dva smo svijeta različita”, ima dvije kćerke, Ajru i Riju, koje baš kao i mama, jedva čekaju dan kada će provesti s drugarima iz Doma.
ČASOVI JAHANJA
– Prije desetak godina sam u Domu radila likovne i teatarske radionice i tu sam imala priliku upoznati jedno od dvoje djece koje uzimam vikendom na druženje i zbližili smo se. Moja velika želja je da jednog dana i sama postanem hranitelj. U ovom trenutku to nije moguće, jer ja vrlo objektivno gledam na svoju situaciju. Suprug i ja mnogo radimo, imamo dvoje male djece i ne bismo se mogli posvetiti u potpunosti toj djeci. Kada već pružate djeci dom, onda im se trebate i posvetiti maksimalno. Našla sam način da učinim nešto za tu djecu. Prvo smo krenuli od časova jahanja. Uzela sam djevojčicu i dječaka i upisala ih u školu jahanja. Svake nedjelje smo išli u Konjički klub „Pegasos”, jer smatram da je jahanje dobar terapeutski sport. Međutim, kako dolaskom hladnijih dana to nije bilo uvijek moguće, nalazila sam još neke načine da provodimo zajedničko vrijeme, da odemo u kino, na palačinke, ručak, da odemo na neki rođendan. Dolaskom prazničnih mjeseci, kao što je decembar, druženje je bilo sve češće. Išli smo na dodjelu paketića, na predstave, u kino i pozorište. Uglavnom kad god moje slobodno vrijeme to dozvoljava i kad god imam primjeren sadržaj, ali i kada su djeca slobodna, jer djeca u Domu imaju mnogo lijepih aktivnosti, onda se oni pridruže mojoj djeci – kaže Arma.
Za naš magazin je odlučila ispričati svoju priču, ne zbog samopromocije, već zbog želje, kaže, da se ljudi vode njenim primjerom.
– Želim da motiviram ljude da rade isto. Mislim da se lako mogu dogovoriti s Domom. Njihov menadžment, predvođen direktorom Saudinom Đurđevićem, pokazao je fleksibilnost. Oni zaista rade sve za dobrobit djece. Nisu rigidni ni opterećeni nekim pravilima. Sve je u svrhu zaštite djece i toga da sve bude najbolje za njih. Mislim da bi i druge porodice koje imaju mogućnost to htjele. Treba se javiti direktoru doma, razgovarati s njim, eventualno se dogovoriti sa socijalnim radnikom koji prati dijete i osmisliti neki koncept i sadržaj – govori Arma.
Ona ne želi da njene aktivnosti budu kratkoročne, zbog čega se i odlučila da uvijek izvodi dvoje iste djece.
– Imam ih namjeru pratiti i u budućnosti kroz školovanje. Dječak kojeg uzimam, sad treba ići u srednju školu, pa smo mi u zajedničkom dogovoru došli do zaključka da bi on išao u umjetničku školu. Ja sam završila umjetničku školu, tako da zajedno radimo pripreme. Mislim da je dobro da to bude dvoje iste djece. Ali, svaki put kada dođem u Dom, ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj kada vas druga djeca pitaju: „A što mene nisi danas uzela? Kada ćeš doći po mene? A, što niko ne dođe po mene?”… Ja njima kažem da će doći neka druga teta po njih, jer to nekad uradi i moja sestra. Vi vidite da bi to dijete bilo spremno da provede dan s nekom porodicom, jer zaista to želi. Na taj način mu daš do znanja da neko ponekad pomisli na njega. Oni su jako sretni u Domu, da vidite samo s koliko ljubavi se brinu o njima i s koliko strpljenja i koliko djeca o njima pričaju toplo – kaže bh. glumica, čija starija kćerka je također često odlazila u Dom i učestvovala u njihovim radionicama.
Djeca uvijek, vidjeli smo već u prvim minutama razgovora, najbrže pronađu zajednički jezik među sobom. Ovoga puta s nama nije bio 14-godišnji dječak, on je, ispričala nam je Arma, u to vrijeme boravio u Francuskoj, u okviru programa namijenjenog za djecu bez roditeljskog staranja. Arma i družina jedva čekaju njegov povratak i sedmicu u kojoj će ponovo svi biti na okupu.
– Kad sam se odlučila na ovu aktivnost, nisam imala pretjeran strah, jer su moja djeca od početka uključene u to. Djeca iz Doma su otvorena za druženje. To su djeca koja te odmah poljube, zagrle, odmah ti daju igračke, oni su jako dobri drugari. Moram vam priznati da su moja djeca mnogo bolja i poslušnija kada nama dođu u goste ta djeca. Prvo, manje se svađaju njih dvije, onda su nekako suzdržane prema nekim zahtjevima od nas. Lijepo se igraju, dobar je balans između njih.
Moja Rija ima četiri godine, a djevojčica koju uzimam iz Doma ima šest, tako da se njih dvije međusobno brinu jedna o drugoj, a posebna je veza između dječaka i Ajre, jer on ima 14 godina, a ona njega zaista gleda kao starijeg brata, zbog čega se on strašno brine o njoj i vrlo je pristojan. Njemu se nikad ne dogodi neka grubost, psovka, oni su baš drugari. Zajedno su igrali i u jednoj predstavi. Nikad se ne dogodi neki problem, da je neko ljubomoran i slično tome. Nama to zaista bude zadovoljstvo – prepričava Arma njihove zajedničke trenutke.
U početku je razmišljala o tome kako će se djevojčica uklopiti, jer je još mala i to je za nju nešto sasvim novo.
POVRATAK U DOM
– Malo sam se plašila za djevojčicu, ne znate kako će reagirati. Bila je šutljiva i stidljiva, ali s vremenom se otvorila, a dječak se odmah uklopio. Nedostaju i meni i mojoj djeci tokom sedmice. Izvodim ih subotom i nedjeljom, a ako ima neki događaj za koji mislim da je super da odu, onda ih uzmem neki drugi dan – kaže Arma, ne krijući koliko se zbog posebne veze koju je gradila s mališanima jako teško u početku bilo rastajati od njih i vraćati ih u Dom.
– Osjećala sam da ih izdajem. Ono kao mi smo proveli dan zajedno i onda ih moram vratiti. Primijetila sam i na njima da im je žao što se završio dan. Ništa se ne voli kao vlastito dijete, ali ja stvarno ne pravim nikakvu razliku između njih i svoje djece. Nadam se da ću ih i u budućnosti moći pratiti i da ću uvijek biti tu za njih – vrlo emotivno priča Arma.
Često s njima ide na kuglanje, u park, u Pionirsku dolinu, na palačinke, ručak, ponekad u kino i pozorište. Želi im, kao i svojim kćerkama, ponuditi mnogo korisnog, edukativnog i zabavnog sadržaja koji će pomoći i razvoj njihove ličnosti.
– Oni jedva čekaju da dođemo. Zanimljivo je to što Dom ima jako puno sadržaja za djecu. Puno im se nudi. Svakom djetetu treba roditelj. I ovo ima jednu svoju dimenziju da oni provedu neko vrijeme s porodicom – kaže Arma.
Pozitivne promjene je osjetila i na svojoj djeci, jer su onim što ona radi počeli razvijati empatiju prema onima koji nisu imali toliko sreće u životu.
– Bez obzira koliko socijalna situacija bila teška, naša djeca imaju sve, i da jedu i piju, imaju ljubav roditelja, idu u školu. Nekako mi je bitno da razvijam povjerenje u taj neki nematerijalni duhovni svijet, da vide da se može i drugačije. Da nekad ne moraš imati sve, jer ko zna šta i njih čeka u životu. Bitno mi je da imaju pred sobom primjer snage, izdržljivosti i ranjivosti, prosto da imaju povjerenje u sebe, da svoje mogućnosti ojačaju – kaže Arma.
Arma i njen suprug nemaju sina, ali su taj odnos izgradili s dječakom.
– Meni je najsmješniji odnos koji ima moj suprug s dječakom. Mi nemamo sina i on nikad nije govorio kako mora imati sina. Sad vidim kako je super kad muškarac ima sina. Njih dvojica imaju potpuno drugarski odnos. Za neke stvari za koje ja kažem da ne smije to, moj suprug kaže: „Pa šta, i ja sam to radio sa 16 godina, kao da je to nešto strašno”. Imaju slobodniju komunikaciju. Koliko god da sam ja vezana za tog dječaka, on uvijek pita: „Gdje mi je Edo?” S obzirom na to da imam malu djecu, mi smo nakon jedne predstave krenuli na kolače, s jedne strane sam uzela Ajru za ruku, a s druge strane dječaka. On nije odbio, ali me je pitao: „Je l’ me baš moraš čuvati za ruku?” i to je onako simpatično bilo. Vidjela sam da mu je, duboko u njemu, super to što ga je neko uzeo za ruku, jer je u Dom došao s četiri godine – prisjeća se Arma.
Osim porodice, Armu u ovoj humanoj misiji veoma podržavaju i njene kolege, glumci.
– Često imamo druženja gdje su i moje kolege prisutne, naprimjer, ako je neki rođendan i slično. Svi ih prihvataju kao dio porodice. Mnogo ljudi mi se javilo koji su me pitali kako će to isto napraviti. Između ostalog, ovo je i razlog zašto ovo pričam. Ima načina i pozivam ljude da to urade. Postoji i sjajan projekt „Stariji brat, starija sestra”, gdje se ljudi do 30 godina mogu javiti i raditi istu stvar. Mislim da tako stvaraju pozitivan primjer djeci. Ta djeca su izložena različitim utjecajima, i od svojih bioloških roditelja, ukoliko su u kontaktu s njima. Moj kolega Saša Krmpotić također odvede neku djecu u kino, na pizzu, nekad odemo svi zajedno – kaže Arma.
Mnogi nisu informirani o mogućnosti da postanu hranitelji, dok postoje i oni koji žele usvojiti dijete, međutim, to je postupak koji se ostvaruje na teži način. Za sve one koji nisu dovoljno informirani, Arma objašnjava šta u praksi znači program hraniteljstva.
– Ne vidim razloga zašto da djeca odrastaju u instituciji, a ne u porodicama. Hranitelj može biti bilo ko ko ispunjava osnovne uvjete, da ima mjesto, posao, da nije krivično gonjen, te da nije poreski dužnik. Hranitelj može biti i osoba koja nije u braku. Mnogo je lakše dobiti dijete na hraniteljstvo, nego proći proces usvajanja. Organizacija „Hope and home” je dobro mjesto koje može dati informacije o hraniteljstvu i svaki centar za socijalni rad – za kraj našeg razgovora govori Arma.