Goran Kapetanović, sve priznatiji reditelj u Švedskoj, za „Azru” govori da li je očekivao da će njegov film „Moja tetka u Sarajevu” nedavno dobiti nagrade koje se smatraju švedskim ekvivalentom američkog Oscara, o životu u Skandinaviji, ali i uspomenama koje čuva na Sarajevo i BiH.
Goran Kapetanović prvi je Bosanac s diplomom Filmske akademije u Stockholmu. Mnogi od nas se mogu hvaliti da su gledali neki od filmova koje je režirao, kako jedne prilike reče Woody Allen, vjerovatno najveći filmski umjetnik od izuma filmske kamere, Bergman, Goran pak može reći da mu je taj isti Bergman predavao. Tokom rata Kapetanović je napustio BiH i od tada živi u Švedskoj. U tematiku filma „Moja tetka u Sarajevu” upleo je i vlastitu sudbinu.
Film govori o čovjeku koji je otišao iz Sarajeva iz vrlo teških razloga i koji odlučuje da se više nikada neće vrati, te počinje život negdje drugdje. Ali, nakon što dobije djecu, ona počinju postavljati pitanja: „ Ko sam ja?”. Tako kćerka koja ima 19 godina kaže: „Haj’mo u Sarajevo”… tema je filmske priče koju je Kapetanović režirao za švedsku televiziju u zadatom formatu od 60 minuta.
Kada je film prošle godine predstavljen na Sarajevo Film Festivalu, publika ga je dočekala s oduševljenjem. Ove godine je na dodjeli filmskih nagrada „Guldbagge” bio nominiran za nagradu u šest kategorija, na kraju je dobio dvije: za najbolju režiju i za najbolju sporednu glumicu (Sadžida Šetić). Ova priznanja su utoliko značajnija, jer se smatraju švedskim ekvivalentom američkog Oscara.
– Raditi na filmu su znoj i krv, ali sve to ima svoju draž. Moraš biti malo mazohist. Jedne prilike Bergman mi je rekao kad je bio profesor na mojoj filmskoj akademiji: „Režiser je 90 posto prodavač usisivača (prodavač ideja, magle, traženje novca), pet posto sreća i pet posto talent”.
Mislim da se teško takmičiti filmovima, ali opet nekako čovjek dobije samopouzdanje i snagu da nastavi raditi taj posao. Isto tako uloga koju igra Sadžida Šetić pokazuje da imamo dobre glumce i da mi je tako žao što nema više filmova kod nas. Posebno mi je drago zbog nagrade koju je ona dobila. Mislim da mnogi švedski glumci mogu naučiti dosta od naših. Razmišljao sam napraviti work shop s našim glumcima na glumačkoj akademiji na kojoj i radim, ali vidjet ćemo – kaže na početku razgovora Kapetanović.
Postoji li recept za život u tuđini i koliko ste ličnog života unijeli u film „Moja tetka u Sarajevu”?
– Mnogi su se odlučili da se integriraju, možda čak zaboravljaljući jedan dio svog porijekla, ne bi li što brže ušli u sistem. Pojedini još žive za onaj mjesec kada odu na odmor u BiH. Kao onaj čovjek što putuje autobusom, često između BiH i Švedske, i kad ga pitaju: „Gdje ti je najbolje?” a on kaže: „U autobusu”.
I tako svako na svoj način pokušava naći svoj novi život u tuđini. Nema tu preporuka niti nekog recepta za življenje u tuđini, niti nekoga treba osuđivati na koji način je našao sebe u tome svemu. Tako i moj film počinje, kad djeca pitaju roditelje koji možda nisu pričali o prošlosti, koju priču ispričati njima i šta reći. Mnogo teških stvari su možda i svjesno preskočili ispričati. Tako da moja tema filma na neki način prepričava jednu od mnogih priča koje naši ljudi nose sa sobom iz prošlog rata. Mnogo likova, dijaloga, fotografija sam unio u film. Ovo je fikcija, ali indirektno ima mnogo mene u svemu tome. Sve od pejzaža grada, ulica na kojim sam odrastao, sijela, mirisa i kuća, stanova u kojima sam odrastao. Mislim da je i na neki način ljubav prema gradu u svom sjaju i mraku došla do izražaja u filmu. Karakteri kao što su Izo, Irena ili Sadža mogli bi biti rodbina. Odrastao sam u gradu i živio 17 godina i nekako sam usvojio mnogo toga, tih tinejdžerskih godina do rata. Ipak, to ostane trajno u sjećanju.
Uprkos nagradama, ipak ste odlučili promijeniti žanr i režirati filmove za djecu. Zašto?
– Mislim da ljudi očekuju da ćeš stalno raditi isto, ali mislim da i novi film „The War Game” (opet rat, ali samo u naslovu) ima veliki potencijal da bude edukativan, politički i avanturistički film. Mislim da djeca danas, s obzirom na to da sam i sam roditelj, gledaju previše kliše filmove, šund i ništa ne nauče. Sjećam se kvalitetnih filmova kad sam odrastao. Želim ovim filmom pokušati vratiti malo kvalitete u dječije filmove.
Kakva je percepcija Šveđana o Bosni i Hercegovini?
– E, to je teško pitanje. Teško je generalizirati. Ako ću biti iskren, malo njih zna šta je razlika između bivše nam zemlje, tako da nekad, kad bi i htjeli da ispadnu korektni u smislu novih država na Balkanu, pomiješaju sve nakon nekoliko piva, pa počnemo s tim da sam Bosanac, a na kraju završim kao Slovenac.
Mnogi se sjećaju rata i, nažalost, samo je to povezano s BiH. Volio bih čuti bolje vijesti. Moji prijatelji Šveđani znaju mnogo o BiH, jer im ja pričam i o Olimpijadi, kako sam imao malu vinariju i kivi plantažu u Hercegovini, pa se čude. Nekad napravim naša jela kako je i moja baka Safija pravila, pa zato znaju za bosanske specijalitete. Nekad im i ćuftete s mileramom napravim, kao i burek.
Na koji način Vas je rodni grad umjetnički oblikovao?
– Rođen sam 1974. godine i odrastanje u Sarajevu je prekrasno bilo. Kao iz bajke. Bezbrižni roditelji, rodbina, druženja na moru… Moji roditelji su voljeli pozorište i film, mnogo novinara i umjetnika su poznavali. Mnogo lijepih stvari je bilo za naučiti. Tada je bio veoma dobar TV program, kao i omladinski radio, onda filmovi, priče u gradu, vicevi. Sve je to nekako utjecalo na mene. Osjećao sam kao da živim u Londonu, jer smo istu muziku slušali kao tamo.
Imate dvoje djece, šta im pričate o Sarajevu i BiH?
– Pričam im jednu bajku, odnosno događaj kako je pao snijeg, a ja se s Bjelava spuštam sankama i tako jurimo kroz mahale i srećemo razne ljude. Skrivamo se, pa školske dogodovštine. Počnem prepričavati i sjećati se lijepih stvari. O ratu ne pričam, jer to još nisam zaboravio, a i ne znam šta reći. Moj otac je bio cijeli rat u Bosni, pa im on može pričati ako ga pitaju ili neka čitaju njegova pisma iz rata.
Jeste li nostalgičar?
– Godinama sve više. Kažu, kad ljudi ostare, zaborave drugi jezik koji su naučili. Valjda to saznanje gdje si rođen i gdje si odrastao te vuče. Meni najviše nedostaju brda, planine, fine male kafane, male fine priče uz kafu i mnogo toga. A, s druge strane, opet sam ovdje toliko dugo pa volim i Skandinaviju. Često se dvoumim oko tih stvari. Sad bih, kakvo je vrijeme ovdje, najviše volio biti u Hercegovini ili na moru.
Na koji način u svom domu čuvate uspomenu na BiH?
– Imam mnogo knjiga na našem jeziku. Kupim često 20 kilograma knjiga u Sarajevu i donesem ovdje. Aerodrom mi je 20 minuta od mog stana pa mogu doslovno na kafu ili na ručak otići do Sarajeva. To sam i uradio jednom. Otišao sam s dva Šveđanina na ćevape i rakijicu i vratio se istog dana. Radilo se o opkladi. Ma komedija živa ispala.
Kakvi filmovi biste voljeli da se snimaju u BiH?
– To mi je stvarno teško reći, jer znam koliko su ljudi željni druge tematike, ali sve je do novca. U Švedskoj se pravi svašta, od komedija, drama, akcije, ratnih filmova… Kad bi se kod nas moglo snimati do šest ili sedam filmova godišnje, onda bi bilo prostora i za komedije, akcije, dokumentarce. Pitanje nije da li se trebaju prviti na ratnu temu, nego da ima više prostora za različite žanrove.
Šta su Vaše najveće strasti, izuzev onoga čime se profesionalno bavite?
– Volim skijati, kao što sam i u Sarajevu volio. Prije rata sam stalno skijao. Nekad sam znao s prijateljem pobjeći s časa u Gimnaziji pa skijati po čitav dan na Bjelašnici. U Sarajevu magla, smog, roditelji se vrate s posla, a ja kao došao iz škole, a pocrnio od sunca, pa ne možeš slagati. Čitam mnogo knjiga, i one mi pružaju satisfakciju. Mnogo vremena provodim i s djecom, treniraju košarku i rukomet.