Sada sam u tim nekim godinama kada volim boraviti u prirodi, inače sam bajker. Meni je izlječenje sjesti na motor i otići negdje “bezveze” u šumu i provesti tako dan. Nije tako uvijek bilo. Ako se ovim poslom bavite 30 godna, onda je to hrpetina evenata, brodova, provoda i svega. Od toga ja sada bježim. Nekada me pitaju: “Šta ti je najdraže?”. Meni je najdraže kada sam doma i nemam nikakve obaveze, i na kanalu “Nacionalana geografija” gledam morske pse. To me najviše odmori i zabavi.
Zlatan Zuhrić Zuhra čest je gost Sarajeva, gdje se, kaže, osjeća kao kod kuće. Prošle sedmice je nastupao u sarajevskom klubu “Coloseum” s predstavom “Metoda za brak”, što smo iskoristili kao dobar povod za razgovor. Zuhra je neobična životna kombinacija, rođeni Zagrepčanin koji u sebi nosi i naslijeđe kršne, ters Bosanske krajine i gospodštine jednog Dubrovnika. Diplomirani inžinjer elektrotehnike na sceni je duže od 30 godina, a za “Azru” otvoreno govori ne samo o tajnama komičarskog zanata, već i svim mentalitetima utkanim u njega, što s majčine, što s očeve strane.
Cazin je poznat kao grad humora. Jesu li Krajišnici predodređeni za dobar humor?
– I to je moguće. Očito se i meni taj “gen” zamotao od oca. On je rođen u Cazinu. Ja sam se rodio u Zagrebu, ali ti od “krvi” ne možeš pobjeći. Poslije sam, kada bih dolazio u Bihać ili u Cazin, shvatio jednu specifičnu situaciju, kada ih pitam za Sarajevo, oni kažu:”Mi smo više u Zagrebu”. To je razumljivo, jer je ta regija čisto geografski tako podešena, a oni su geografski kao stalno odvijeni od nečega. Kada sam zadnji put bio u Cazinu, vidio sam da tamo ima jako puno vrijednih ljudi, otvaraju se obrti, grade se mala preduzeća, pokušavaju se spasiti, napraviti nešto, i stoga i defacto ih niko ne j.. za suhu šljivu. Iz toga se rađa ono što Dalmatinci zovu “dišpet”, ovdje se javlja taj ters koji kaže: “Nećete nam slomiti duh, mi ćemo i dalje biti veseli zajebanti i komičari”. Situacija nije blistava ni geografski ni finansijski. Ljudi se tamo bore i to je meni strašno.
Vi ste kombinacija Bosne i Hrvatske. Kako ta dva podneblja u Vama funkcioniraju?
– Kako rekoh, moj otac je iz Cazina, majka je iz Dubrovnika. To su, navodno, jako rijetke kombinacije da se dubrovačka “gosparka” uda za Krajišnika, ali eto to je bila ta situacija. Otac je u Zagrebu studirao mašinstvo, a majka, koja je bila starija od njega, radila je u dekanatu fakulteta. On je u to vrijeme taman došao s Golog otoka, jer je isto bio zajebant, ali u krivo vrijeme. Bio je moje visine i imao 45 kila. Ona se, ustvari, sažalila nad njim, nosila mu šnicle da se malo oporavi. Bilo joj je fascinantno kako čovjek koji je došao s Golog otoka ima toliko duha. On je bio zajebant, ljudi znaju šta je to. Sačuvao je taj duh, non- stop se šalio. Njoj je to bilo fascinantno i tako su se oni povezali. S jedna strane jedna gosparka, s druge strane jedan čovjek za kojeg nije postojala situacija koju on nije mogao pretvoriti u nešto vedro i smiješno.
Vi ste se, također, školovali za posao inžinjera, studirali ste elektrotehniku?
– To je jedna čisto sudbinska skretnica. Nikada nisam ni pomišljao da bih mogao nešto ovako raditi. Dakle, srednji stalež, radnička porodica, otac mašinac, majka činovnica, nije tu bilo nikakvih ambicija, niti je u familiji neko bio naklonjen glumi, muzici i slično, ali se to jednostavno tako dogodilo. To su bile te krasne godine u Zagrebu, ’85., i ’86., kada je ustvari sve “cvjetalo” i pojavio se radio 101 kao neka vrsta lampe, bunta, kada se mislilo: “mi ćemo napraviti bolje, zanimljivije i slično”. Tamo sam počeo, doduše, raditi kao tonac, tehnika me je zanimala, počele su neke emisije, onda su oni rekli: “Joj, ti znaš pričati ovim, onim dijelektom, uđi malo u studio”. Tako se rodio projekt “Zločesta djeca”. To je odjednom postalo hit. Iz te “Zločeste djece” se javila “Večernja škola”. Bili su to periodi kada vam je super da radite nešto što volite, zarađujete novce, a nema veze sa strukom. Otac me stalno pitao šta radim. Rekao bih mu da radim “na radiju”, a on bi odgovorio: “Dobro to, ali šta radiš?”. Nije se to nikada shvaćalo kao nešto ozbiljno. Desio se onda prevrat kada se nisam ni mogao ozbiljno baviti strukom, jer me više niko nije ozbiljno shvaćao. Bio sam Aljoša iz “Večernje škole”, koji bi tebi dolazio prodati kompjuter. Onda bi mi ljudi rekli: “Hajde, hajde, to mora da je skrivena kamera”. To me je prebacilo na drugu stranu, u svijet zabave. Istina, radio sam posao za koji sam se školovao. Moj ti je prvi posao bio na HRT-u, u Tonskom studiju 5, sasvim ozbiljan posao. Prvi posao u radnoj knjižici kao tonac na televiziji.
Možete li za sebe reći da ste glumac?
– Ja to ne znam tačno, jer ima ona razlika, zvanje – zanimanje, ja se bavim glumom, ali zapravo sam diplomirani inžinjer elektrotehnike. Tako da ni u tom glumačkom pozivu nisam “top”, jer ne mogu to biti. Nisam završio akademiju i ipak mi nešto fali da bi bio “top” glumac. Srećom, tu je stvar prilično labava. Nisu akademiju imali ni Čkalja ni Pavle Vujisić, a bavili su se glumom i bili uspješni glumci. Nadam se da ću i ja tako.
Je li, uistinu, danas najteže nasmijati ljude?
– To je istina. Iza vlastitog iskustva, a bavim se i standupom, što je čak i teža fora nego pozorišna predstava, to je taj trenutak kada dođete među tristotinjak ljudi i nikada ne znate u kojem je čovjek “modu”. Da li se taj dana razveo, da li je taj dan izgubio na kocki, da li se posvađao sa šefom? Dakle, postoji jedna mješavina energije gdje ne znam za svakog od njih šta se događa. Moj je zadatak da im to sada sve izbijem iz glave i da pređu u drugi “mod”, da budu veseli i razdragani i onda čovjek uvijek zamišlja, to kao nešto komplicirano, ustvari je to vrlo jednostavno zato što ljudi reagiraju na najjednostavnije stvari. Najsmješnije stvari su one koje se tiču njihovih vlastitih života, škole, bolnice, svakodnevne situacije i slično. Onda im vi jednostavno prepričate kako ste vi doživjeli neku situaciju životnu, koja, naravno, u sebi uvijek ima humora u bilo kojem momentu. Vi se u tramvaju možete dobro nasmijati, a možete se i posvađati u vezi s istom stvari. Sada je samo stvar te energije. Uvijek sam u toj energiji da idem na dobro, pozitivno, smiješno, da ne idem nikada u onu kost što se kaže, pa hoću se svađati, hoću raspravu i to je ja mislim neka tajna.
Za komičare se vjeruje da su jako tužni ljudi. Ima li istine u tome?
– Stvar je da komičari uživaju u tome da drugima poboljšaju raspoloženje, ali to znači i da istovremeno troše vlastitu energiju. To je kao recimo “bioenergija”, ako tebe liječim bioenergijom, onda svoj dio energije predajem tebi i ti si onda u tom trenutku, veseo i razdragan. Istina, ja nisam tužan, ali sam barem prazan. Ima tih trenutaka kada čovjek sebi postavlja klasična pitanja: “Ko sam, šta sam i čemu se mogu nadati?”. To je naljepša priča o tužnom klaunu. Kada svi odu i kada su svi veseli i razdragani, onda se klaun rasplače.
Da li ikad osjećate strah da se niko neće pojaviti na Vašoj predstavi?
– To uvijek postoji, ta nekakva bojazan, međutim, ovim poslom se bavim tako dugo, da sam vrlo siguran u ono što radim. Prvo jer je Sarajevo takva sredina i iako im ponudiš tračak humora, oni će prije doći na to, nego na dramu. Dramu imaju kod kuće.
Kako ljudi reagiraju kada vide Zuhru mimo teatra, u tramvaju, na ulici? Očekuju li da uvijek budete kao na sceni?
– Da, očekuju, ali to je uglavnom simpatično. Sto puta sam jednostavno znao čitati novine i onda vele ljudi: “Šta si ti ozbiljan?”. Odgovorim: “Pa, ne znam zašto bih se smijao dok čitam novine!?”. Teško im je to objasiti, jer se vežu uz neki lik koji je uvijek šaljiv, pa im se čini da nešto nije uredu. Ipak, onaj “normalni ja” kao i svako drugi, sjedi, pije kafu, čita novine. Nekad sam i namršten, teško je to ljudima i objasniti, pa se i ne trudim.
Je li tačna tvrdnja da žene najviše vole muškarce koji ih znaju nasmijati?
– To super izgleda u teoriji, ali i moju suprugu kada su pitali kao: “Tebi je sigurno sve super, jer živiš s takvim čovjekom”. Ona bi im rekla: “Ma ne, on zna biti stravično dosadan”. Možda u društvu, možda u tim bljeskovima i njima je draži neko ko je pozitivan i smiješan ali, kada s nekim živiš tako, onda shvatiš da tu nema nikakve velike razlike.
Čime se bavite mimo scene i posla?
– Sada sam u tim nekim godinama kada volim boraviti u prirodi, inače sam bajker. Meni je izlječenje sjesti na motor i otići negdje “bezveze” u šumu i provesti tako dan. Nije tako uvijek bilo. Ako se ovim poslom bavite 30 godna, onda je to hrpetina evenata, brodova, provoda i svega. Od toga ja sada bježim. Nekada me pitaju: “Šta ti je najdraže?”. Meni je najdraže kada sam doma i nemam nikakve obaveze, i na kanalu “Nacionalana geografija” gledam morske pse. To me najviše odmori i zabavi.
Kako komičari gledaju na druge komičare?
– Gledao sam neke komičare kojima ne vjerujem, zato što nemaju pozitivnu energiju, to se da primijetiti kada sjedite s čovjekom. To svako zna. Zašto za nekog čovjeka kažemo; “to je dobrica”, to je medo, to je dobar čovjek.” Takvi ljudi su češće komičari. Ako je neko mrzovoljko, ako se ovim poslom bavi nasilu, onda mu prestaneš vjerovati, jer on priča o nečemu veselom vedrom smiješnom, a ustvari je mrgud. To se primijeti.
Kako biste opisali Zagreb, Sarajevo, Beograd u odnosu na svjetske metrolopole?
– To mi je teško reći, zato što sam subjektivan. Rođen sam u Zagrebu, obožavam taj grad. Sarajevo me najviše privlači što ima dušu. Ima ono nešto svoje. Uvijek se osjećam drugačije kada dođem ovdje. Osjećam se kao kod kuće, osjećam se da mogu prići bilo kojem čovjeku i reći: “Đe si, šta ima?.” To je meni Sarajevo? Beograd je veliki grad, metropola i sve to. Beograd je, nažalost, postao grad za najbolje tulume na svijetu, ali to nije sve. On je i vrhunski grad s vrhunskom hranom. Možeš se u Beogradu provoditi danima. Ne bih se mogao opredijeliti. Svaki grad ima nešto posebno. Amsterdam je oduševio, zato što je grad kojeg bih najradije gledao po cijeli dan. Ne bih u ovim godiinama volio živjeti u gradovima kao što su London i New York, iako mnogi teže tome. Meni da sada neko kaže: “Evo, imaš u New Yorku stan, živjet ćeš tamo”, ja bih rekao: “Ne, hvala.”. To je toliki megalopolis da se ti moraš roditi tamo da bi se saživio s tim načinom života. Jedna tibetanska poslovica mi je najdraža u životu, a ona kaže: “Najteže je svakom čovjeku da sebi nađe mjesto”. Ako ideš negdje predaleko, prebahato, vratit ćeš se opet natrag. Moraš sebi naći mjesto i kada si zadovoljan, ostani tu, radi tu, radi to što voliš. I nemoj “šalabazati” bezveze.
Šta ćete raditi za 20 godina?
– Biti advokat (smijeh). Iskreno, sada bih radio nešto za plaću, udarao štembilje u pošti, da se malo odmorim od svega ovoga.