IntervjuNovosti

Josipa Lisac: Zahvaljujući Karlu snimila sam “Omer beže”

Jedna od najvećih muzičkih zvijezda ovih prostora, žena neponovljivog glasa i interpretacije govori o 50 godina svoje uspješne karijere, ljubavi koju njeguje i danas prema svom životnom saputniku pokojnom Karlu Metikošu, prvom susretu sa Sarajevom, ali i ljubavi prema modi, naročito prema imenima kao što su Yohji Yamamoto, Jean Paul Gaultier, Yves Saint Laurent, kao i Gareth Pugh.

U Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Sarajevu 25. februara Josipa Lisac održala je svoj koncert. Posljednji put u glavnom bh. gradu pjevala je prije dvije godine, no tadašnji prostor je bio isuviše mali da primi sve ljubitelje Josipine pjesme. Godina 2017. u znaku je velikog jubileja. Hrvatska pjevačica slavi 50 godina svoje uspješne karijere.
I uistinu, izbrojati sve koncerte, priznanja, evergreene, koje je na svom dugom muzičkom putu nanizala, jeste nemoguće. Istinska primadona hrvatske muzičke scene, nebrojeno puta je pomjerala granice, kako u svom muzičkom, tako i u modnom izražaju.

Prije nego što ćemo u prošli petak telefonski razgovarati, sasvim slučajno sam imala priliku razgovarati s jednim sarajevskim umjetnikom koji ne propušta nijedan Josipin nastup u glavnom bh. gradu. „Volim njene koncerte, znatiželjan sam kakav će repertoar izvesti, ali i u čemu će se pojaviti”. Njena priča je slojevita. Nije to samo pjesma. Kad sam joj to prepričala, samo se kratko nasmija i reče: „A, ne, pa ja sam, ipak, samo glazbenica”. Kako god nju, kaže, mnogi iščekuju na sceni, tako se i ona raduje svima onima koje će imati priliku vidjeti. Odgovornost prema publici je velika, i danas, nakon 50 godina umjetničkog stvaralaštva. Zašto? Zato što ona svoju publiku nikada ni u jednom trenutku nije uzimala zdravo za gotovo. I ovoga puta u Sarajevo, kaže, donosi ono najbolje od sebe, od svoje muzike, koju je baštinila sve ove godine.

josipa novo1

– Početkom 1968. došla sam prvi put u Sarajevo, bio je „Vaš šlager sezone”. Prvo sam bila u grupi “O'hara”, a potom i „Zlatni akordi”. Pjevali smo „Halo taxi”. No, i prije šlagera sam bila u Sarajevu, sjećam se, upoznala sam „Indexe”, klub je bio, nešto jako lijepo, ne mogu se sjetiti imena, mladi su bili, nisam još navršila ni 18 godina… Tako da… od prvih dana je Sarajevo u mojoj priči – kaže Josipa za „Azru”.

Teško da postoji neko ko nije čuo i ko ne uživa u Josipinoj interpretaciji jedne od najljepših sevdalinki „Omer beže”. Istražujući njene davno objavljene intervjue, naišla sam na jedan koji je dala zajedno sa svojim saradnikom, najboljim prijateljem i životnim saputnikom, Karlom Metikošem, koji je i danas, nepunih 26 godina od smrti, njena najveća ljubav. On je znao da Josipa može pjevati sve, što je i pokazala: i jazz, i rock i narodnu muziku, i klasiku… Čuo ju je, ispričao je, kako je maestralno, dok je kuhala ručak, pjevala pjesmu „Omer beže”, pa ju je nagovorio da je i snimi.

– Da, on me nagovorio da je snimim. I zahvaljujući njemu taj tonski zapis danas postoji. U Sarajevu u tonskom studiju smo je snimali, sjećam se, bio je prijepodnevni termin, 11 ili 12 sati, danas je nezamislivo snimati u to doba. U te sate se budim. Sedamdesetih godina sam otkrila ljepotu sevdalinke. Etno muziku, tradicionalnu pjesmu u cijeloj bivšoj zemlji sam tretirala s jednim poštovanjem – kaže Lisac.

Legenda kaže da je Josipinu interpretaciju „Omer beže” jako volio slušati i Meša Selimović. I do Josipe su dolazile ovakve priče, ali ona Mešu, kaže, nikada nije imala priliku lično upoznati.

-To su i meni rekli, ali ja gospodina nikad nisam upoznala. To me isto neko već pitao. Gledajte, upoznala sam Predraga Matvejevića, prije svoje smrti mi je rekao kako je volio slušati te moje izvedbe. Lijepo je to, te riječi dođu do mene. Znate kako ja to gledam? Da je to, zapravo, jedna velika hrabrost ući u nečiji identitet. Sevdalinka je identitet jedne BiH, vi to zovete ljubavna pjesma, i sada vi ulazite u sve to, znate, to nije moje, nisam se ja tamo rodila, nisam ja tamo odrastala. Nego sam ja to samo slušala i meni se to svidjelo. I zato što mi se svidjelo, i što mi je krasno zvučalo, pjevala sam to. Tih sedamdesetih sam na jednoj turneji upoznala i Nadu Mamulu, predivnu gospođu. Kad sam joj rekla da ju je moj tata rado slušao, bila je ponosna. To su lijepi trenuci – prisjeća se naša sagovornica.

Imala je 23 godine kada je s muzičkom kremom tadašnje bivše Jugoslavije snimila prvi ženski rock album „Dnevnik jedne ljubavi”. I danas je on jedan od najboljih konceptualnih albuma hrvatskog pop-rocka, i smatra se klasikom. Otvaramo poglavlje po poglavlje Josipine bogate karijere. U kojem periodu svog života je bila najsretnija, pitam je.

– Mislim da je tako jasno da sam bila najsretnija kada sam mogla dijeliti životne trenutke s Karlom Metikošem. Ljubav, život, muziku, pjesme, sve smo to dijelili, 24 sata smo bili vezani jedno uz drugo. Tako da su to moji najljepši trenuci. Od tih trenutaka, te snage, te ljubavi, ja živim i danas – govori ona.

Karla Metikoša je upoznala 1971. godine, o njemu je ranije čitala u novinama. Osim kultnog „Dnevnika jedne ljubavi”, iz ovog susreta se izrodila velika ljubav koja i danas traje. Karlo je umro 1991. godine, u snu, imao je 51 godinu. Nikada od tada Josipa u svoj život nije pustila nijednog muškarca. Mnogima je i danas začuđujuća činjenica da jedna žena ovoliko jako i dugo njeguje i poštuje uspomenu i ljubav na jednog čovjeka.

– A recite mi zašto se to ljudi tako začude? Mislim, kako se može ljubav završiti ako je bila tako snažna? Ljubav se živi. Vidite, meni je baš to lijepo, meni je to normalno. Meni to nije čudno. A zašto nikad nikoga nisam pustila u svoj život? Pa, nema mjesta. Nisam ja o tome niti razmišljala uopće, ne. Treba se okrenuti prema onim ljubavima koje traju dva sata, onim ljubavima koje traju godinu, ili prema onim ljubavima koje imaju brojke 30 godina zajedno, a nisu se ljudi ni upoznali, to je meni čudno – govori nam.
Josipa je Ličanka porijeklom. Roditelji su joj kao djeca došli u Zagreb, gdje su se Josipa i njena sestra Mirjana rodile.

– Mirjana je mlađa sestra, radi u leksikografskom zavodu, imamo lijep odnos, baš prijateljski odnos – kaže Josipa, koja u slobodno vrijeme voli igrati golf. No, samo rekreativno, kaže.

Ljubav prema golfu

– Prije desetak godina sam počela igrati golf. Kaže se da golf igraš sam sa sobom, pa onda ja, doslovno, igram sama sa sobom. Međutim, mnogi golferi uopće tako ne žive. Nego se takmiče, prave se važni jedni pred drugima; koju opremu imaš, koje loptice, onda ko je bolji, stalno ko je bolji, to bude malo previše. Ja sam uvijek tamo gdje mi paše, u društvu koje mi paše, i imam takve i prijateljice, preko kojih sam zavoljela golf. I onda kada sam s njima, onda tu nema takmičenja. Uglavnom, sam sama na terenu, ili hodam ili sjednem u autek… Znate u čemu uživam? Svi golferi, pa i moj učitelj Miro Rajić, vele: „Golf vam je kao i život”. Danas sam, recimo, na golfu i ide mi super, idu mi prekrasne lopte, i sutra dođem, ne ide, pa kako, počneš se uzrujavat’, jučer mi je išlo kako danas ne ide?”. A onda učitelj kaže: „Josipa nemojte se ljutiti, to vam je golf, danas vam ide, sutra vam ne ide. Kao i život, danas imaš sutra nemaš”.

Bude jako puno šala, ali svi poistovjećuju golf, i mislim pametno, sa životom. Ovaj trenutak danas, za dva sata je neponovljiv. Uživam u tome kakvu sam loptu bacila, onda vičem sama sa sobom, to znači da se ja nemam pred kim praviti važna. Golf je meni famozna i teška igra. Traži duboku koncentraciju – pojašnjava Josipa.

Josipa sve ove godine, koliko je prisutna na muzičkoj sceni, njeguje i originalan modni stil. Malo je reći da je modna ikona, mnogo ispravnije je nazvati je modnim vizionarom.
Među njenim omiljenim dizajnerskim imenima je i Japanac Yohji Yamamoto. Njegove komade je nosila kad mnogi nisu ni znali da ovo ime postoji u modnom svijetu.

– Godine 1985. već sam imala jedan njegov sako, Karlo je to izbarao. Imala sam i kombinezon. Sredinom osamdesetih sam ga otkrila, a on se pojavio ‘82., ‘83. godine. Sjećam se i danas nekih trenutaka u Parizu, ušla sam u robnu kuću „LaFayette”, u radnjama drugih dizajnera gužva, u njegovoj nema nikoga. Gledam sedam, osam komada visi na štenderu, uđem, bio je apsolutno poseban.
Sad idem u Paris na Paris Fashion Week, baš idem na njegovu reviju i jako mi se sviđa. Volim i Comme des Garçons, odnosno Rei Kawabuko, oni su donijeli revoluciju u modi. Lud, divan i famozan mi je i rado ga nosim, Jean Paul Gaultier, fantastičan mi je Yves Saint Laurent, imala sam njegove i cipele i haljine, volim tu njegovu boju fuksije, to je moja boja. Nestvarno je lijepa, i taj njegov pristup ljepoti žene.
Način na koji je on to sve tretirao, to je nešto fantastično. Jako volim i britansku modu, Garetha Pugha, volim taj gotik fashion. Iskombiniram da imam i domaćih autora i stranih, na kraju ti moraš imati svoj stil, i nekako nametnuti svoj stil. Moraš se znati stilizirati. Upravo u modi je priča o kombinaciji, kako koja s kojom kombinacijom, a to sve polazi od nas.
Nešto mora biti minimalno dok je drugo jako naglašeno, i onda se to spaja – kaže Josipa, koja, kao i svaka žena koja drži do lijepog i njegovanog izgleda, ne može odoljeti kremama.

Da se film života kojim slučajem može odvrtjeti natrag, da li bi ona išta mijenjala u svom životu?

– Ja vam vjerujem u to da se sve događa što se mora dogoditi, sve – kaže Josipa na kraju razgovora za “Azru”.

josipa novo2

Pratite nas na društvenim mrežama