Ljudi su apsolutno najljepše što sam tamo susreo. Siromašni, a nasmijani, radilice od jutra do mraka, spremni pomoći i uskočiti šta god treba. Mir i pacifizam im je na prvom mjestu, što zbog povijesti što zbog budizma kao primarne religije. Tri sedmice biti u sredini netaknutoj Zapadom, gdje niko ne gleda šta si obukao, koje si boje, u šta vjeruješ.
Dok su neke njegove kolege za zimski odmor birale neki od alpskih planinskih vrhova, hrvatski glumac Slavko Sobin, kojeg najviše u BiH pamtimo po ulozi u hit seriji “Ruža vjetrova”, otisnuo se u toplije azijske krajeve. Slavko je obišao, a sudeći prema utiscima i fotografijama koje je s nama podijelio, i uživao u nesvakidašnjim predjelima Vijetnama, Tajlanda i Kambodže. Dalmatinac bez sunca ne može.
– Ipak sam ja “dite s mora” i čekati cijelu zimu da dođe ljeto mi je uvijek bilo jako teško. Doduše, uvijek sam nekako na prvo mjesto stavljao posao, pa je organizacija tako dugih i dalekih putovanja predstavljala rizik kao: “Šta ako nešto uleti, ako me neko nazove za snimanje?”, i tako nikad nisam dosad otišao. Sad sam, valjda, napokon došao u neke godine da odlučujem sebe stavljati ispred svega, pa se eto malo otisnuh u Aziju. Bio sam tri sedmice i obišao Vijetnam, Tajland i Kambodžu. Azija je odličan spoj svega – urbane zabave po klubovima Ho Chi Minha i Bangkoka, trekkinga kroz prašumu Khao Sok nacionalnog parka, pa čak i prolazak kroz kilometar dugu pećinu, gdje ti nad glavom spavaju hiljade šišmiša, a sa zidova svjetlucaju oči ogromnih pauka, i na kraju izležavanja na Koh Tao otoku na jugu Tajlanda – kaže za “Azru” Sobin, te nam otkriva koliko su ga tamošnja kultura i način života, koji je itekako drugačiji od naših, naročito impresionirali i iznenadili tokom tri sedmice istinske avanture.
– Ljudi su apsolutno najljepše što sam tamo susreo. Siromašni, a nasmijani, radilice od jutra do mraka, spremni pomoći i uskočiti šta god treba. Mir i pacifizam im je na prvom mjestu, što zbog povijesti što zbog budizma kao primarne religije. Tri sedmice biti u sredini netaknutoj zapadom, gdje niko ne gleda šta si obukao, koje si boje, u šta vjeruješ… svi se spoje u jedan divni melting pot i jednostavnost života postane najupečatljivija stvar kojoj želiš težit dok si tamo. A i kasnije.
Slavko veoma voli putovanja, iako je, kaže, uvijek turist, on jako zazire od masovnog turizma.
– Naravno da kad sam tamo neću zaobići čari Bangkoka, ni predivne stvari kao što su Wat Arun u Bangkoku ili Angkor Wat u Kambodži, ali ću, recimo, odabrati do Angkor Watta doći sa stražnje strane na biciklu kroz džunglu, a ne popločanim putem. Najljepše iskustvo je bio odlazak u Angkor Kids Center, selo koje je pokrenuo jedan čovjek za siromašne porodice i prvenstveno njihovu djecu da uče engleski, kako bi jednog dana mogli imati veće prilike za poslove. To su najsretnija djeca koju sam vidio. Predivno je bilo i družiti se sa slonovima, ali nipošto na jezivim turističkim mjestima, gdje su naredbe udarci. Otišao sam u “Save and rescue” centar, gdje zapravo ti slonovi žive slobodno, prao sam ih, hranio i mogu reći da me slonovi nešto jako vole. Valjda zbog velikog nosa, misle da je surla – kaže Slavko.
Ovo je nije prvi put da je Slavko pokazao koliko je privržen životinjama i koliko nastoji da ih zaštiti. Svojevremeno, dok se školovao u Americi, Slavko nije mogao slušati tužno cviljenje kujice čija je vlasnica bila nasilna komšinica iz meksičkog kvarta u LA-u, gdje je boravio za vrijeme studija glume. Ubrzo je shvatio da je mora spasiti te je pozvao aktiviste koji su je smjestili u azil, gdje ju je posjećivao svakog dana. Malo nakon toga odlučio je da je udomi. Svoju ljubimicu je nazvao Scampy. Nakon tri godine života u Americi, kad se Slavko odlučio vratiti u Hrvatsku, nijednog trenutka nije ni pomislio da Scampy ostavi u Americi. Izganjao joj je papire, čipirao i kupio avionsku kartu za Hrvatsku. Zajedno su proveli dugih 13 godina, a onda je Scampy uginula. Nedavno je i svoje tijelo ukrasio prvom tetovažom koju je posvetio upravo njoj, a na svom Instagramu podijelio je i emotivnu poruku kojom je pokazao koliko mu nedostaje njegova četveronožna prijateljica. Nasreću, od prijateljice na dar je dobio novu kujicu, Bubu, koja mu je tokom trosedmičnog putovanja Azijom najviše nedostajala.
– Jako teško sam podnio vrijeme bez nje. Bila je u dobrim rukama “babe i dide” pa nisam bio zabrinut, ali zadnji dan sam razmišljao da produžim putovanje još dvije sedmice i odustao sam jer nisam mogao više bez nje.
Osim u najvećim kulturnim znamenitostima, Slavko je u Vijetnamu Kambodži i Tajlandu uživao i u tamošnjim specijalitetetima. Momak s mora, naročito se oduševio vijetnamskom supom.
– Azijski street food je priča za sebe. Najedeš se za dolar. Vietnamska supa Pho je nešto na čemu bih mogao živjeti cijeli život i čak razmišljam o otvaranju Pho restorana u Splitu. Pad Thai je savršenstvo okusa i mirisa. Ako odete u Aziju, nemojte ni razmišljati o restoranima, nema smisla trošiti novac. Samo po štandovima i pazarima. Jedino što se isto ne smije propustiti u Vietnamu je restoran “Noir” u Ho Chi Minhu. To je restoran gdje jedeš u mrklom mraku, a konobari su svi slijepi. Nema tih riječi koje mogu opisati to otkrivenje kad se nađeš u jednom drugom svijetu o kojem, zapravo, dotad nisi razmišljao i ne možeš ne biti ganut kad malo “pogledaš” kroz njihove oči. Svaki dan je bio nova priča. Jednostavnost života. Osmijesi. Mirisi. Okusi. Nemoguće je izdvojiti samo jedno. Kupanje pod vodopadom na Tajlandu, što mi je jedna od životnih želja bila… Ma joj. Sve.
Slavko se nakon odmora ponovo vraća svojim poslovnim obavezama, no, ne krije da i sada progugla i traži novu destinaciju na koju bi se uskoro mogao otisnuti.
– Imam novi san, a to je da postanem vodič za ovakva putovanja, da mi to bude neki novi hobi ili čak posao… Ko zna… , u međuvremenu mi izlaze tri američka filma koja sam dobio preko agentice Anile, najbolje agentice na kugli zemaljskoj… Svi izlaze ove godine pa možda to sad pootvara neka šira, šarenija, veća vrata – govori na kraju razgovora za “Azru” splitski glumac Slavko Sobin.
