U velikom intervjuu za “Azru” Božo Vrećo govori o svom četvrtom albumu “Pandora”, odnosu s majkom, rodnoj Foči, porukama koje nose njegove brojne tetovaže, ali i koncertima koji ga čekaju u narednom periodu. Božo je sretan, sve kockice u njegovom životu, privatnom, emotivnom, poslovnom, priča nam, jesu složene. S ljubavlju je u njegov život došla i posebna energija koja se osjeti i u njegovim novim pjesmama i nastupima, u svemu što radi.
Božo Vrećo odavno više ne pripada samo prostoru BiH. Daroviti interpretator i autor sevdalinki, performer i pisac, internacionalno je prepoznatljiv umjetnik. Ugledni “New York Times” ga je okarakterizirao kao “anđeoski glas koji dotiče srca i miluje duše”. Osim što se publici predstavio kroz izvođenje tradicionalne bosanske pjesme, sevdalinke, Božo je objavio i roman “Mila”. Autobiografski je i napisan u formi dnevnika. Posvetio ga je majci i kroz njega otkrio neke najintrigantnije detalje iz svog privatnog života. Ovaj rođeni Fočak, nedavno je izdao četvrti album. Njegova “Pandora” nagovještava mnogo lijepih stvari i događaja, a o nekima od njih Božo ekskluzivno govori za magazin “Azra”.
– “Pandora” je nagovijestila mnogo toga lijepog, otvorivši kutiju, oslobodili smo se svih strahova i svega što nas je pritiskalo. Ostaje samo Nada i Ljubav i tako je i s mojim četvrtim albumom. On vas ispuni s toliko ljubavi da, naprosto, sve dobije svoj smisao i dođe na svoje. “Pandora” sama, kao pjesma, kao što se u tekstu kaže: “Moje srce je Pandora, i samo tebi se otvara, ti nemaš ključe, tebe srce vuče”, govori mnogo o mom privatnom životu i ljubavi s mojim izabranikom.
Niste ranije na ovakav način govorili o ovom dijelu svog života.
– Prvi put razmišljam poslije dugo vremena o tome da s nekim dijelim život i prepustim se ljubavi, upravo njemu koji zna na pravi način da me voli, da voli i ženu i muškarca u meni.
Ne treba odavati previše, jer time banalizuješ najljepšu stvar. Svoj privatni život želim zaštititi na svaki mogući način, jer time štitim i svoju ljubav. A kada bude vrijeme za sve bitno, kao i do sada, šapnut ću vam. Ovo je samo slatka uvertira.
U pjesmi „Pustinja”, koja se nalazi na novom albumu “Pandora”, naročito su se pronašle žene. Kažete “Ne” zlu, nasilju, torturi…, s kakvim porukama Vam se obraćaju žene danas?
– Upravo kao što ste rekli, mnogo mi pišu, sve poruke koje dobijam sadrže tananost intime koju dijele sa mnom i u mojim pjesmama one traže i pronalaze lijek za svoje duše i srca koja treba ponovo osnažiti da vole. I ima svakakvih priča, zato one i jesu moje muze i njima pjevam. I pretučene i silovane i nevoljene i odbačene i neshvaćene i s borbom, i s nekom bolešću i beznađem, one uvijek poput feniksa ustaju na svoje noge i bore se dalje, hrabrije nego ikad, jače nego ikad, i s dušom koja rastapa sve zlo na ovom svijetu. A valjda je to samo i bitno, da budemo dobri ljudi i volimo. Ovaj život je prekratak i ne traćimo vrijeme na nebitne ljude i nebitne stvari, fokusirajmo se na ono zbog čega smo tu i šta nas čini zaista sretnim, jer tada vam Bog uslišava sve molitve vašeg srca i nikada niste sami.
Zahvaljujući Vama i nekolicini Vaših kolega, koji su postali istinski ambasadori sevdalinke u svijetu, ova pjesma će još dugo živjeti, ne samo na ovim područjima, već i šire. Mnogo nastupate vani, kako oni, koji nisu odrasli na ovom zvuku, kojima je on stran i koji nije u njihovom tradicijskom kodu, poimaju ovu pjesmu?
– Sve vam govori podatak da je na mom koncertu od prije nekoliko dana u Bernu, bilo više Švicaraca nego ” naših” ljudi. Dakle, odavno je to preraslo i nadišlo pjevanje samo za dijasporu i ljude koji razumiju tekst. Oni kažu da osjećaju moju emociju i da ih glas opušta i u njima budi osjećaj topline i ljubavi. Sami tvore sopstvene priče, slušajući me i bivaju glavni akteri u mojim pjesmama i sve im je impresivno, inspirativno i originalno. Od moje dualnosti do neobične vizualnosti i energije, glas u kome pronalaze izgubljene djeliće sebe koji se na koncertima spajaju nepogrešivo i tvore osobe koje trebaju biti jake, zadovoljne, sretne i uspješne, voljene i pune ljubavi. To je, naprosto, bila moja misija i uvijek će biti, da širim ljubav i da osjetim ljubav kako me sa svih strana opasuje kao štit od svega ružnog i zlog na ovom svijetu.
Jedne prilike ste kazali: „U sevdah sam ušao zato što me taj žanr spasio. Sevdah je pronašao mene, ne ja njega”. Od čega Vas je spasio sevdah?
– Od mojih slabosti i pogrešnih izbora u životu, znate tada sam se našao na raskršću dvaju puteva i odabrao sam put srca i nikada nisam požalio što sam slušao i dan-danas slušam svoje srce – kad god je riječ o važnoj odluci, ono zna i osjeti šta trebam učiniti. Bio je to sevdah koji mi je bio suđen i kome sam bio suđen, kao što sam nekoć i napisao u Aladži “Ljubav što ne oklijeva, što me Njemu vraća”.
Vi ste i magistar arheologije. Šta Vam je specijalnost i koliko je nje utkano te koliko Vas inspirira u muzičkom stvaralaštvu?
– Da, mnogo se osjeti utjecaj arheologije u mom stvaranju i pisanju, uopće životu. Sada trenutno radim jednu studiju s grupom italijanskih arheologa, koji su prepoznali moje učešće u projektu vrlo bitnim i radujem se što ću se ponovno vratiti na iskopine koncem ljeta. Pišem i novu knjigu u kojoj će biti mnogo mitologije prožete kroz moj svakodnevni život i dešavanja, jer to ljudi vole čitati kada je riječ o meni. Magistrirao sam polifono i monofono pjevanje i mitologiju Balkana kao širi pojam i sve to me mnogo ispunjava i interesuje, pa neutaživo prikupljam materijale i nove izvore, te puno čitam i stvaram novog…
Nakon odustajanja iz predstave “Koštana” u režiji Kokana Mladenovića, podigli ste veliku medijsku prašinu. Nisu pale blage riječi. S ove vremenske distance, vjerujete li da su se stvari mogle i drugačije razvijati?
– Sve je bilo kako je Bog htio da bude, i iskušenje i moje narušeno zdravlje u tom projektu i upoznavanje ljudi kakvi zaista jesu… Sve što su drugi rekli o meni, zapravo, reklo je sve o njima, ja sam dostojanstveno progovorio o drugima bez uvreda i omalovažavanja, jedna velika životna škola na kojoj sam zahvalan, jer da nije takvih stvari u životu nikada ne bismo znali koliko vrijedimo i od čega smo satkani, sada sam dobro i radim ono zbog čega me Bog i stvorio, sve drugo nije vrijedno niti spomena.
“New York Times” jednom je napisao: “Ako želite znati šta znači sloboda, onda je to doista Božo Vrećo”. Koliko je vremena i snage trebalo da se izborite za tu svoju slobodu i živite bez ikakvih ograničenja?
– Pa cijelog života se snažite i jačate, ali mene je upravo ojačao moj glas i dao mi snagu da budem to što jesam. On je prokrčio put kojim se nije išlo jer je samim tim bilo odstupanje od uobičajenog, konzervativnog i usiljenog moram priznati, ogolivši dušu vi postajete svjesni da možete biti istog trena atak svemu i svakom, ali ako vjerujete u sebe i svoj rad, ako zaista volite svim svojim bićem sebe i sve što iz vas izlazi u vidu pjesme, dobrote i ljubavi, niko vam ništa ne može i ne plašite se, Bog vas čuva i vaše je samo da istrajete.
Žena koja zauzima posebno mjesto u Vašem životu je majka. Kako Vas je čuvala od osuda, kritika, nerazumijevanja, te koliko je ona doprinijela da postignete zvjezdani uspjeh?
– Majčica me odgojila na pravi način, da poštujem druge i da ne sudim nikome, ima ko će, govorila bi, misleći na Boga. Govorila bi: “Ako ti neko nešto ružno kaže, ti ga pogledaj tako da se u tvojim očima postidi i rastopi u svojoj laži od života i nespokoja i sve čuj na jedno, a na drugo uho nek izađe, ja sam te rodila samo za dobro i dobro će ti uvijek biti u životu, ali treba sve proći, nije život ravna linija. Bog ima za tebe božanske planove i vidjet ćeš koliko ćeš biti voljen”. I tako je i bilo.
Kakva Vam je rodna Foča danas? Ostavljaju li Vam koncerti i stalna putovanja mogućnost češće posjete?
– Ja Foču uvijek vidim očima dječaka, raskoš prirode svuda okolo i tu staru jevrejsku ulicu, koju sam opisao u mojoj knjizi “Mila”, Aladžu džamiju i rijeke, sve drugo mene ne interesuje, odem mami i sestri i to vrijeme smo posvećeni jedni drugima.
Vaše tijelo priča posebne poruke, tetovaže su mahom religijskog sadržaja. Recite nam više o njima?
– One su moje amajlije i talismani, uvijek ispisujem imena Boga, jer On je jedan i ma kojoj vjeri da pripadamo, jedino što je bitno jeste da Ga slavimo, veličamo i da Mu se zahvaljujemo na svemu. Moje tijelo je poput knjige i sve tetovaže imaju mističnost koja ide uz sav moj vizual i ono što stvaram, simbioza jevrejske, islamske i bizantijske pjesme te molitvi, običaja i mitova, i kao da su oduvijek na mom tijelu. Bez njih i brade i kose to ne bi bilo to, ovako je sve kako treba biti, i ja sam presretan.
U intervjuu koji ste dali jednom hrvatskom dnevnom listu kazali ste: „Svaki moj koncert ima dozu rizika, ali oprez nije loš. Ne trebam biti preslobodan. Nisam se nikada prestrašio, ali treba reagirati. Ili prijaviti ili blokirati. Ipak je mnogo više onih koji me podržavaju i broj fanova raste. Dobijem i četrdesetak poruka dnevno i na svaku odgovorim. Kako pojašnjavate takvu vrstu ponašanja, pa, vi pjevate, šta ima loše u pjesmi, i širenju poruke ljubavi?
– Mi živimo u takvom vremenu, fanatizma, zatucanosti, ljudske zlobe i ljubomore, ali zato na vama je koliko ste istrajni i uporni da stavite sve loše i kvarno na ignore i idete naprijed, vjerujući u sebe bez osvrtanja. Moje je samo da pjevam i stvaram, moji koncerti su rasprodati i vole me moji dobri i plemeniti ljudi, sve drugo, ponavljam, ignorišite, ne dajte zlu priliku ni prostora.
Sada, nakon što ste promovirali novi album, može li se uskoro očekivati nastup u Sarajevu i kakav je dalji put „Pandore”?
– Planiram u maju da to bude BKC, i bit će kao i uvijek potpuna euforija za karte. “Pandora” ide na mnogo festivala i koncerata širom Evrope, zatim su tu nove suradnje i koncerti s Miroslavom Tadićem i drugim eminentnim muzičarima koje volim, a moj live album također izlazi ove godine, kao peti album Božo Vrećo/Live in Paris, Le Palace theatre, pa se i tome iznimno radujem.
Foto: Mario Klein