Slavica Vlahović, autorica knjige “Moj muž Nijemac – Izliv ljubavi egzotičnom muškarcu”: Ženska emancipacija nije besplatna: ili si princeza ili feministkinja

Piše: Redakcija

Svaki susret sa Sarajevom obogati mi dušu i vrati osjećaj mladosti. Sretna sam da nakon četvrt stoljeća nisam prestala pisati na našem jeziku i da ljubav prema Bosni nije mogao ubiti ni rat ni korumpirani mir, a ni moje predugo odsustvo.

Najzanimljivije priče možda piše život sam, što i 50 satiričnih ljubavnih priča iz  knjige “Moj muž Nijemac – Izliv ljubavi egzotičnom muškarcu”, autorice  Slavice Vlahović,  uveliko potvrđuju.  Ova rođena Sarajka s adresom u K?lnu, koja svoj prvjenac upravo promovira u Njemačkoj, inspiraciju za pisanje knjige pronalazila je u stvarnom životu. Nekadašnja novinarka “Oslobođenja”, odrasla uz partizanske filmove  i rock&roll ‘80-ih, početkom rata u BiH se našla među izbjeglicama u Njemačkoj. U zemlji bivšeg “neprijatelja” našla je kaže, utočište, a kasnije i životnog saputnika, kojeg godinama literarno studira. Slavicin suprug je Nijemac, režiser i novinar s kojim je u ex-yu snimila četiri dokumentrna filma. Posljednji, koji je ustvari priča o Sarajevskom tunelu, obišao je svijet, prikazan je na 12 filmskih festivala;  od Kine, Indije, preko Poljske, Francuske, Amerike pa sve do Njemačke i Holandije.

– Krvavi raspad bivše Jugoslavije proizvodio je dramatične priče, pune patosa i muke. Na Kosovu smo krajem ‘90-ih snimili dugometražnu doku-dramu o Sabriju, seljaku, koji je u ratu izgubio dva sina jedinca i pola familije, a nije pristao na mržnju i osvetu, već je našao snage da život okrene na dobro. Dužinom autoputa od Zagreba, preko Beograda do Skoplja smo, 2004., također upoznavali fascinantne likove,  koje je rat šibao, a umjesto da ostanu žrtve rata, izrastali su kroz patnju, praštali i preuzimali odgovornost za svoj život. I naš film o legendarnom Sarajevskom tunelu, dokaz je da vizija pravedne odbrane i snaga improvizacije uvijek pobjeđuje i svaku artiljerijsku silu premoći. Baš kao nekada u našim partizanskim filmovima –  samo obratno. Prošle godine smo posjetili Tuzlu i upoznali herojsku borbu radnika „Dite“ i sindikalce solidarnosti, koji se bore za prava obespravljenih i kroz privatizaciju pokradenih radnika. Još tražimo mogućnosti i sredstva  da snimimo film o Tuzli, jer je ta tema univerzalna, od Bosne, preko Grčke do Južne Amerike,  svugdje je radnik izložen izrabljivanju. Postajemo žrtve neoliberalizma, posljednjeg stupnja kapitalizma – kaže Slavica za “Azru”.

Rat i ljubav su centralne teme Vaše knjige “Moj muž Nijemac- Izliv ljubavi egzotičnom muškarcu”. Koliko je knjigu pisao sam Vaš život, a koliko mašta? Uvedite nas u svijet tema koje obrađujete? 

– Knjiga se sastoji od satiričnih  kratkih priča, koje su nastajale godinama, kao kratki zapisi, prepjevani prizori iz braka dvoje vanzemaljaca, mene i mog  muža Nijemca.  Dijelovi našeg stvarnog života su se preselili u moje fiktivne i njegove dokumentarne  priče. On je snimio film o meni, povratniku kući iz njegove zemlje, a ja sam kasnije napisala knjigu o njemu, mome mužu Švabi. U pričama sam pokušala raskrinkati uštogljene klišeje, o nama i njima, pa sam kao pod lupom precizno promatrala naš stvarni život, Nijemca i Bosanke.

Zašto muža zovete egzotičnim?

– Volim kopernikanske obrte, pa sam sliku okrenula naglavačke; umjesto da prihvatim meni namijenjenu ulogu egzotične njemačke snahe, uzela sam stvar u svoje ruke, promijenila perspektivu i krenula oštro promatrati  našu svakodnevicu, sudare  mentaliteta  i rovovske borbe običaja.  Svom literarnom junaku, posuđivala  sam nekad manje, nekad više, svog stvarnog mužu i njegove smješne strane pune egzotičnog šarma. Moj model je preživio, možda zbog mog urođenog zdravog bosanskog humora, čak mislim da mu godi, jer se od srca nasmije mojim anagdotama na njegov račun, pa mi i uzvrati, otkrivajući mi smiješne stane mog mentaliteta.

slavica3

Kako su ga članovi Vaše porodice prihvatili na početku, a kakav sada odnos imaju s njim?

– Moj otac ga je odmah prihvatio široko otvorenih ruku,  dok ga je majka s mnogo skepse i opreza prvo izdriblala sa sto pitanja, prije nego što je pristala postati njegova punica. Njoj za ljubav, vjenčali smo se i prije  nego što smo planirali. I danas  ga svi vole, kao i on njih. Mom djedu se predstavio na našem jeziku: „Ja se zovem Michael. Ja sam novinar. Ja volim Slavica.“ Stalno me gnjavio da ga učim naš jezik, a kad je vidio da nemam previše strpljenja, kupio je knjigu i u jednoj lekciji upoznao Borisa i njegov pokvareni gramofon – pokvaren na njemačkom znači „kapput“, a metaforički i smoren, iscrpljen. I onda mi se nakon učenja požalio:  „Slavica, ja sam pokvaren!“

Kako se dogodio Vaš prvi susret? Šta je bio njegov kec u rukavu zbog kojeg ste odlučili graditi vezu i zajednički život?

– Ljubav je kao vremenska nepogoda, nepredvidivo čudo koje se dogodi, ne pitajući za granice, vjeru ni naciju. Naš prvi susret je za oboje bio kao kec na 12. On je snimao film o povratku bh. izbjeglica , čuo za mene i nazvao me, nudeći mi odmah dvije uloge, protagoniste i suradnika. Dopala mi se boja njegovog glasa,radijskog novinara i filmskog režisera, imponiralo mi je da zna šta hoće -mene, ali sam postala sumnjičava, jer me prije toga nikad nije vidio. U to vrijeme dogurala sam do praktičnog dijela volontarijata za novinarke – strankinja, koje su u to vrijeme bila rijetka roba u njemačkim medijskim kućama. U projektu,   finasiranom iz fonda Evropske unije, po ugledu na Švedsku i Holandiju, koje su svoje strance brže integrirale, bila sam jedina od 20 žena bez radne vize, zbog čega sam morala prekinuti školu i čekati na milost njemačke administracije. Preporučili su mi da okončam izbjeglički status i vratim se u Sarajevo, i tamo u Njemačkoj ambasadi podnesem zahtjev za radnu vizu, bez ikakve sigurnosti da ću je dobiti.

I? Šta ste odlučili?

Nakon nekoliko dana odsustva od kuće pronašla sam na telefonskoj sekretarici 17 poruka režisera. Pomislila sam da je luđak – stoker, ali mi je njegov glas ulijevao povjerenje. Preuzela sam ponuđene uloge u njegovom dugometražnom dokumentacu o povratku bh. izbjeglica iz Njemačke, zemlje koja je u vrijeme rata primila više od 350 hiljada bh. izbjeglica, najviše od svih evropskih zemalja, i među prvima  ih počela vraćati.  Želio je bh. izbjeglice prikazati kao što ih je doživio; kao obrazovane Evropljane, dovitljive, samoosviještene ljude, koji od svog jada i čemera prave dobre šale, donose brze odluke i od svakog zla naprave neko dobro. Ali Bosanci i Bosanke ne bi bili to što jesu, simpatična nepredvidljivost, da se odmah daju uloviti, pa su njegovi protagonisti stalno iskakali iz njegovih scenarija, odugovlačeći  povratak ili odlazeći u treće zemlje: Ameriku, Kanadu ili Australiju, ili se pitajući, koja  vrata  im njegov film može otvoriti, a koja zatvoriti.  Ja se nisam dugo dvoumila. U pratnji simpatičnog režisera stigla sam u Sarajevo, svoj grad, koji me nakon pet godina rata dočekao s bolom i skepsom. Bivše kolege „Oslobođenja“su  mi dali novu šansu, a  prvi novinarski članci, o poslijeratnim sarajevskim privrednim konferencijama, aukcijama slika za dobre svrhe, pa i svađe i ubistva, izazvano osvetama,  strastima i rakijom, pomirili su me s gradom moje mladosti.  Nepunu godinu kasnije završili smo i dokumentarac, a onda smo zajedno uskočili u  novu, ljubavnu priču (smijeh).

slavica2

Njemački i bosanski mentalitet i nemaju naročitih sličnosti. Šta Vas fascinira, a šta nikako da razumijete u njihovom načinu i filozofiji života?

– Njemački muškarci su sigurno mekši, tiši i manje ljubomorni od Bosanaca.  Ali  slobodu ravnopravnosti svako plaća sam, kako među prijateljima, tako i u braku, svako ima svoj konto, dijele se računi stana, hrane, godišnjih odmora. Šok, od kojeg sam se prvo morala oporaviti, jer sam kod kuće naučila da me Bosanci nosaju na rukama. Ali sam shvatila da ženska emancipacija i sloboda nisu besplatni; ili si princeza ili feministkinja.  Odlučila sam se za ovo drugo i nisam se pokajala.

O jednom detalju u knjizi simpatično govorite, kako su Vašem suprugu najbolje prijateljice njegove bivše djevojke. Je li takvo prijateljstvo uistinu moguće?

– Njegove najbolje prijateljice su zaista bile njegove bivše cure.  S njima je dizao revolucije i oštro se obračunavao s njemačkom prošlosti. Takve veze su često neraskidive. Meni se ovaj  neobični „njemački model” najprije dopao pa sam i sama zadržala svog bivšeg momka iz Algoja kao prijatelja, čak sam ga bila kandidirala za vjenčanog kuma,  a i u Sarajevu sam bez njegovih ljubomornih scena mogla sresti svoju prvu ljubav. Ali „Bosanki“ u meni je bilo previše njegovih cura i stalnih prisjećanja prošlosti, pa sam se jasno i glasno izjasnila protiv takvih prijateljstava.  Nije mu bilo lako, i dan-danas se požali prijateljima, da sam mu rastjerala jednu po jednu prijateljicu. Ali šta ću mu, bolje da pati on nego ja.

Gdje živite u Njemačkoj i kako izgleda Vaša svakodnevica?

– Živim u Kelnu već skoro 18 godina, s mojim stvarnim mužem, Nijemcem. Prije toga sam živjela i radila u Berlinu, studirala u Augsburgu, pohađala školu za novinare u Essenu, a u Algoju živjela kao izbjeglica s mojim prvim njemačkim momkom. Godinama sam radila kao stalni radijski suradnik WDR-a, najveće europske radio i TV postaje, na kojoj sam u 18 godina imala osam redovnih kolumni . Posljednje dvije godine je posao na radiju opao, pa radim više na projektima knjiga i filmova, npr. Romskoj djeci, koja od rođenja u Njemačkoj žive s familijom s “duldung” vizom, uvijek u strahu od progona.

Planirate li knjigu “Moj muž Nijemac – Izliv ljubavi egzotičnom muškarcu”, promovirati u Sarajevu i Bosni?

– Ako me pozovete, da li na Sajam knjige u Sarajevo ili na Susret pisaca, doletjet ću odmah, prvim avionom.  Svaki susret sa Sarajevom obogati mi dušu i vrati osjećaj mladosti. Sretna sam da nakon četvrt stoljeća nisam prestala pisati na našem jeziku i da ljubav prema Bosni nije mogao ubiti ni rat ni korumpirani mir, a ni moje predugo odsustvo.

Kakvi su dani i noći kad Vas uhvati nostalgija za BiH?

– Nostalgija je mač s dvije oštrice: muči mi dušu i budi kreativnost. Moj odgovor su svakodnevni zapisi na našem jeziku. Tako sam sakupila brdo kratkih dramatično- humorističkih priča, većinu objavljivala u medijskim kućama Berlina, K?lna ili Bremena. I sada pripremam novu knjigu naziva: „Balkanski sindrom ili Nebo je palo na tjeme“.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti