Patrizia Reggiani, koju su optužili da je angažirala atentatora da ubije njenog bivšeg supruga Maurizija Guccija, zbog čega je provela skoro 20 godina u zatvoru, danas živi u stanu za socijalne slučajeve, s majkom koja ima skoro 100 godina, i koja joj, kaže, nekada ide na živce. Reditelj iz Hong Konga planira snimiti film o ubistvu prvog čovjeka “Gucci” imperije, te će Crna udovica, kako Italijani nazivaju Patriziju, ponovo dospjeti u žižu intresiranja.
Godine 1973., Patrizia Reggiani udala se za Maurizija Guccija, italijanskog biznismena i prvog čovjeka čuvenog lifestyle branda “Gucci”. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bili su par iz visokih društvenih krugova, te sinonim za glamur i bogatstvo s potpisom. Ipak, sreća će trajati samo 12 godina. Brak se raspao, no tu priči neće biti kraj. Jednog lijepog jutra, 27. marta 1995., Maurizio Gucci će posljednji put izaći iz svog luksuznog ureda i naći se licem u lice s plaćenim ubicom, onim kojeg je poslala njegova bivša supruga. O ovom zločinu iz visokog društva u Italiji se i danas govori i polemizira. Reditelj iz Hong Konga, Wong Kar Wai, snimit će film o Guccijevom ubistvu. “Azra” donosi dijelove odlične priče uglednog “Guardiana”, priče o ljubavi, luksuzu, visokom društvu i niskim strastima od kojih ne mogu pobjeći ni oni koji se tituliraju kao “bogati, slavni i uspješni”.
Italijani su iskreni i neposredni ljudi i kada postavljaju pitanja i kada na njih daju odgovore. Ni njihovi novinari, ljudi koji plaću zarađuju u medijima, nisu drugačiji. U proljeće 2014., nakon što je Patrizia Reggiani iza rešetaka provela skoro 18 godina od 26, na koliko je bila osuđena, pred njom su se stvorili: TV kamera, mikrofon i jedno neobično direktno pitanje: “Zašto Maurizija Guccija niste sami ubili? Zašto ste angažirali atentatora?”.
– Zato što ne vidim dobro. Nisam željela promašiti – konkretno je, jasno i cinično odgovorila.
Čini se da u to vrijeme Patriziji Reggiani i nije teško padalo to što je naručila ubistvo bivšeg muža, što je bila uhapšena i značajan period života provela iza brave. Teže joj je padalo to što u sklopu uslovne kazne mora raditi neki konkretan posao. Kada joj je 2011. godine ponuđena uslovna kazna uz obavezu da se zaposli, Patrizia nije bila nimalo oduševljena.
– Ja u cijelom svom životu nikada nisam radila i ne pada mi na pamet da sada počnem raditi – vikala je u sudu u Milanu.
Ipak, iz zatvora u kojem se bezuspješno pokušala objesiti, morala je otići i mimo svoje volje dobiti posao. Na njenu sreću ili nesreću, uprava i vlasnici jedne milanske prodavnice nakita prihvatili su je i dodijelili joj, tačnije za nju su izmisili radno mjesto nazvano “konsultanat za dizajn” i prihvatili nezahvalnu ulogu u ponovnoj socijalizaciji najpoznatije italijanske zatvorske ptičice.
– Mamma, mia, to nije lagan posao – priznali su novinarima “Guardiana” iz uprave ove pomodne trgovine, otkrivajući da Patrizia Reggiani uglavnom i nije na poslu te da šeta okolo, ali da daje dobre savjete kada je riječ o izradi nakita.
Kada je izašla na slobodu, nekadašnja prva dama dinastije “Gucci” nije željela gubiti vrijeme na žal za izgubljenim vremenom, nego se potrudila što prije vratiti onome što najbolje zna, a to je trošenje novca na skupe i pomodne stvari. Nakon izlaska iz zatvora, objektivi italijanskih medija pratili su je u stopu. Obučena u najskuplje krpice, s “Gaudu” draguljima oko vrata, sunčanim naočalama kakve nose filmske zvijezde i papagajem na ramenu, 67-godišnja osuđenica kupovala je u najskupljim trgovinama Milana.
– Lady Gucci, ona koju smo nekada poznavali, vratila se – pisali su italijanski mediji.
Kada je, 1997. godine, uhapšena, isti ti mediji nazvali su je Vedova Nera ili “Crna udovica.” Šta je bio motiv za ubistvo čovjeka koji joj je ostvario snove, uveo je u visoko društvo i dao joj sve što se moglo dati, pitanje je o kojem Italija još raspravlja.
Od predgrađa do zvijezda
Godine 1948., u predgrađu Milana, kao kćerka konobarice i čovjeka koji je stekao bogatstvo u kamionskom biznisu, rodila se djevojčica Patrizia. Porodica je imala novca, i tokom odrastanja gotovo ništa joj nije nedostajalo. Sve osim jednog. Iako imućna, porodica nije pripadala visokom društvu. Mlada Patrizia rano je shvatila da nešto u vezi s tim mora mijenjati. Njen otac joj je mogao kupiti najbolju odjeću toga doba, voziti je u najskupljim automobilima i tako joj kupiti ulaznicu za zabave na kojima se okupljalo probrano društvo. Na jednoj je srela i svog budućeg supruga.
– Maurizija sam srela na zabavi i on se đavolski zaljubio u mene. Bila sam uzbuđena i sve mi je bilo drugačaije… U početku nisam mnogo mislila o njemu. On je bio samo tihi momak s malo izbačenim zubima – kazala je.
Porodica Gucci nije s prevelikim simpatijama gledala na potencijalnu snahu, kako zbog njenog porijekla, tako i zbog njenog pomalo naglog temperamenta. Naročito se Maurizijev otac protivio ovoj vezi. Rano je izgubio suprugu i postavljao se vrlo zaštitnički prema sinu, no mladi par se vjenčao, a tada su imali po 24 godine.
– Maurizio se osjećao slobodno uz mene. Bilo nam je zabavno i bili smo pravi tim… Bili smo lijep par, imali smo lijep život. Boli kada se sjetim svega toga – kaže Patrizia.
Gospodin i gospođa Gucci živjeli su život punim plućima. Imanja, kuće i luksuzne stanove imali su širom svijeta. Na početku svog braka, rado su boravili u New Yorku, gdje su se družili s Jacky Kennedy i porodicom njenog muža. Voljeli su New York i često se njegovim ulicama beskonačno dugo vozili limuzinama koje su, naravno, imale vozača i bile označene njihovim inicijalima.
Par je imao kuće u Saint Moritzu, Acapulcu i farmu u Connecticutu. Svijet su obilazili na svojoj ogromnoj jahti, družili se sa zvijezdama A lige, pravili glamurozne zabave i za njih je život izgledao lijep, sretan i bezbrižan. No, pokazalo se da ni bogati nisu otporni na udarce sudbine. Godine 1983., izbija na površinu porodična borba o tome ko će vladati “Gucci” poslovnom imperijom, i to nakon smrti patrijarha Rodolfa Guccija. Maurizio uspijeva iz posla izgurati očeve rođake i preuzeti dionice, ali nije bio pretjerano sposoban kao biznismen.
– Maurizio je poludio. Sve do tada ja sam bila glavni savjetnik o svim poslovima firme “Gucci”. Ali, on je želio biti najpametniji i prestao me je slušati – kaže nekadašnja supruga prvog čovjeka Guccija.
Ne samo da su i vrijednost branda i profit počeli opadati, a “Gucci” postao gotovo brand za srednjoškolce, jer je svako mogao imati platnenu licencnu torbu sa znakom G, nego je i brak Patrizije i njenog muža postao samo formalnost. Jedne je noći, tokom 1985. godine, Maurizio rekao supruzi kako “ide na kraći poslovni put”, sa kojeg se nikada nije vratio. Zapravo se preselio kod mlađe žene s kojom je imao vezu. Patrizia bi mu i to oprostila, no ne i loše upravljanje firmom. Godine 1992., brand “Gucci” je bio pred nestankom, te nesposobnom nasljedniku i direktoru nije preostalo ništa drugo nego da porodičnu firmu proda investorima iz Bahraina.
– Bila sam tada ljuta na Maurizija zbog mnogo, mnogo stvari. Ali, iznad svega zbog gubljenja porodičnog biznisa. To je bilo glupo. To je bila njegova greška. Bila sam puna bijesa, ali ništa nisam mogla učiniti. To mi on nije smio učiniti – kaže Patrizia.
Moj i Božiji
Da li je zbog svega toga vrijedilo ubiti jednog čovjeka? Gospodin Gucci nije prodao svoju porodičnu firmu za sitnicu, nego za velikih 120 miliona dolara. Njegove kćerke, danas udate žene koje borave u Švicarskoj, žive od tog bogatstva.
– Sve što je postigla desilo se zahvaljujući imenu “Gucci”. To je bilo njen cijeli identitet, čak i kada se razvela. Nikada se nije pomirila s tim da je Maurizio prodao firmu – kaže Giusi Ferre, poznati italijanski modni novinar.
Kada je Patrizia, 2014. godine, izašla iz zatvora, italijanskim je medijima saopćila da se nada povratku u “svoju” kompaniju.
– Oni me trebaju. I dalje se osjećam kao “Gucci”. Zapravo, ja sam najviše “Gucci” od svih – rekla je ona za list “La Repubblica”.
Šta znači biti opsjedut brandom “Gucci” i njenim prvim čovjekom, na svojoj koži je osjetila nesuđena druga supruga nesretnog Maurizija, Paola Franchi, žena s kojom je gospodin Gucci proveo posljednje dane svog života.
– Patrizia nas je uhodila. Imala je svoje špijune u Maurizijevom krugu i znala je sve o našim planovima, znala je koje poslove on vodi. Sve je znala. Mnogo je puta zvala, uznemiravala ga i prijetila da će ga ubiti, šaljući mu audiokasete sa snimljenim monolozima i prijetnjama da će “posmrtne pjesme tek da čuje” – rekla je Paola Franchi.
Tokom suđenja je postalo jasno da je Patrizia Reggiani prije atentata vršila pritisak na svojih pet saučesnika da ubistvo izvrše “brzo”, prije nego se Maurizio i Franchi vjenčaju. Čovjek po imenu Pina Auriemma, Patrizijin tadašnji momak, kojem je ona platila 200.000 eura kao bi unajmio ubicu, na suđenju je priznao da Patrizia nije mogla podnijeti da druga žena preuzme mjesto za koje je smatrala da njoj pripada, kao i moć, status i novac koji je smatrala da je zaradila.
– Tih 200.000 koje sam platila… Vrijedilo je svakog novčića – priznala je na suđenju o kojem se u Italji i danas priča.
Paola Franchi, dizajnerica interijera i pet godina djevojka Maurizija Guccija, priznala je da se bojala i za svoj život i za život svog izabranika, te mu ja savajetovala da unajmi tjelohranitelje. Nije je poslušao, vjerujući da se Patrizia zbog njihove dvije kćerke neće usuditi uraditi nešto opasno.
– Bilo je to prelijepo jutro, vrlo tiho. Gospodin Gucci je došao, noseći neke magazine i rekao mi: “Dobro jutro”. Onda sam vidio ruku. Bila je to lijepa, čista ruka i držala je pištolj – kaže Giuseppe Onorato, bivši domar u luksuznoj zgradi u centru Milana, gdje je Gucci imao svoj ured.
Kćerke je ignoriraju
Ubica je najprije ispalio dva metka u Guccijeva leđa, jedan metak u glavu, zatim pucao dva puta u nesretnog domara, jedinog živog svjedoka ubistva, te se izgubio u jutarnjoj vrevi centra Milana. Domar je skoro iskrvario do dolaska karabinjera, no preživio je, ali traume od događaja, koji se desio 27.marta 1995., u 8:30, nikada neće zaboraviti. Sud je Patriziji naredio plaćanje odštete od gotovo 150.000 eura ovom penzioneru, no nikakav novac nikada nije dobio.
– Nisam ljut… Ali se pitam da je na tim stepanicama povrijeđena neka bogata osoba, bi li se s njom odnosili s više poštovanja – pita se Giuseppe Onorato, čovjek koji se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.
Kada se prije trideset godina razvela od Guccija, Patrizia je dobila vrlo izdašnu bogatu odštetu, od čega blizu 650.000 eura “plaće” svake godine i gotovo tri miliona u gotovini. Danas Patrizia sebe naziva “nullatenente”, osoba koja je bankrotirala i koja nema ništa. Kada su je novinari “Guardiana” posjetili u Milanu, pohvalili su njenu haljinu s cvjetnim motivima.
– Da, to je lijepa haljina… Kupila sam je u “Zari”. Ovdje ne zarađujem dovoljno da sebi kupim pravu odjeću – rekla je ona, dok novinari nisu mogli ne primijetiti njene ogromne štikle i veliku, natapiranu kosu.
Požalila se da su “vremena za nju teška”, ali da je ona jaka osoba i da je spremna sve izdržati. Požalila se kako je njene kćerke, koje žive na relaciji New York – Švicarska, ignoriraju i da joj ne dopuštaju da vidi unučiće. Požalila se i na to da živi u stanu za socijalne slučajeve s majkom koja ima skoro 100 godina i koja joj ponekad ide na živce.
– Ponekad poželim da se vatim u zatvor. Tamo mi je, čini mi se, bilo ljepše – kaže ona.
Stari Rodolfo Gucci, “glava” ove velike, bogate, ali ne pretjerano sretne porodice, možda je bio u pravu kada je svojevremeno mladog i naivnog Maurizija upozoravao da ova žena nije za njega. Možda je u pravu bio, a možda bi bez osobe kakva je Patrizia Reggiani svijet bio dosadno mjesto.
