Glumica Narodnog pozorišta Sarajevo Emina Minka Muftić za “Azru” govori o novom filmu “Rescue”, koji je snimala nedavno u Kini. Glumica koju volimo gledati u sva tri medija: filmu, televiziji i pozorištu, govori o bogatoj glumačkoj karijeri, odgoju kćerke Site, gubitku drage osobe, supruga Ivana, svojim studentima, te nam pojašnjava kako izgledaju njeni privatni prostor i vrijeme.
Glumica koja je brojnim ulogama obilježila pozorišnu i filmsku scenu u BiH, danas, 13 godina nakon snimanja serije „Viza za budućnost“, još je poznatija kao Sena. Rijetko da je ko sretne na ulici i ne kaže: „Eno Sene..“. Glumica Emina Minka Muftić svjesna je da će taj „teret Sene“ nositi još mnogo godina, i kako kaže, ne smeta joj. Minka rijetko daje intervjue, jer smatra da se niko ne bi trebao previše pojavljivati u medijima. No, za magazin „Azra“ pravi izuzetak. Povoda za razgovor je mnogo. Prije nekoliko dana Minka se vratila iz daleke Kine, gdje je snimala kratki film „Rescue“. Osim o ovoj ulozi, jedna od najpoznatijih bh. glumica ekskluzivno za naš magazin potvrđuje da je bila dijelom ekipe hit serije „Game of Thrones“.
– Pojavila sam se u jednoj epizodi, te provela jedan dan na snimanju. Zbog ugovora koji se u ovakvim situacijama potpisuje, u ovom trenutku nisam u mogućnosti govoriti više detalja – kaže Muftić.
Kakva je Vaša uloga u filmu „Rescue“?
– To je kratki igrani film u vezi s ratom u BiH i režira ga mladi kineski reditelj Orkenbek Bejsenbaj. Igram ženu koja je ostala sama sa sinom, muž joj je ubijen u ratu. Vrlo slojevita, teška i interesantna priča, dosta težak je sami kraj. Snimali smo sedam dana u mjestu u blizini Pekinga. To je kao naša Ilidža i oni to nazivaju filmskim gradom. Snimali smo u jednoj napuštenoj zgradi. Kako je to napušten prostor, bilo je užasno hladno, ali je to mjesto, za razliku od Pekinga, mjesto čistog zraka, okruženo je planinama. Mog sina igrao je Armin Omerović.
Dio ekipe je i scenograf iz BiH Vedran Hrustanović. Išla je i Anila Gajević, koja je napravila konekciju među nama i koja je prezentirala naše glumce. Nastojim da ničim posebno ne hranim svoj ego. Nekad prije je bilo svakog čuda tri dana dosta, a sada ni tri sata čudo ne traje. Tako je zbog brzog načina života. Ni najmanje nisam padala u nesvijest od uzbuđenja i nisam ni govorila da idem u Kinu. Ljudima je to dosta atraktivno, pa i meni u određenom smislu. Zanimalo me je na šta ću naići i kako će biti. To je zaista fino iskustvo, ali teško je bilo. Veliki je zalogaj tih mladih ljudi, da nas glumce iz BiH zovu, to daje specifičnu težinu i zaista želim da naprave dobar film.
Kina je praktično drugi svijet, druga kultura, tradicija, kakva je kineska kinematografija? Koliko se razlikuje od evropske, zapadne općenito? I kakav respekt i odnos pokazuju spram glumačkih imena?
– Ova ekipa s kojom sam radila su mladi ljudi. Kao što je i na našoj Akademiji scenskih umjetnosti i iz Film factoryja, i kod njih su studenti svi uključeni u to. Bilo je i profesionalaca. Jezik je bio barijera. Mi ne govorimo kineski, a rijetko ko od njih govori engleski. Pokušala sam univerzalnim jezikom „išaretom“ da se sporazumijem s njima. Kada se ljudi toplo pogledaju, razumiju se i bez mnogo riječi. Mi smo njima bili malo čudni. Oni nemaju čestu priliku da sarađuju s nama. Različite smo i rase, kulture su nam različite, ali smo tu na jednom mjestu i moramo raditi.
Počinjali smo snimati popodne pa do ujutro. Kada je bila posljednja klapa, nismo mogli ostati malo duže na druženju, pa smo to trebali nadoknaditi u Pekingu, ali ja, nažalost, nisam, jer sam se morala vratiti u Sarajevo zbog predstave „Otkrivanje žene“. Kada smo se prebacili u Peking, malo sam šetala, obilazila centre, bilo je prelijepo dekorisano s obzirom na to da je bila Kineska nova godina. Vidjela sam i Kineski zid, jer je blizu hotela, zatim Ženski Temple zbog čega sam imala potrebu da se nikad ne vratim ovdje. Nakon što sam prenoćila, vidjela sam i Zabranjeni grad, pa sam kupila i neke sitnice, suvenire. Žao mi je što nisam ostala s ekipom još nekoliko dana. Ostao mi je „ah“, ali ko zna, možda se ponovo desi neka prilika.
Znam da ste veliki ljubitelj putovanja, te da ste mnoge zemlje sami proputovali; otkud ljubav ka takvoj vrsti putovanja i čime Vas je, budući da je posljednja zemlja u kojoj ste boravili, Kina naročito iznenadila?
– Bilo mi je teško s hranom, jer oni jedu meso, piletinu, a ja to ne jedem. Ne bi ni to bilo teško da nije bio problem jezika, dok konobaru objasniš šta hoćeš, džaba što ti pokazuješ sliku i ostalo. Prva dva dana sam tražila da mi donesu jogurt, međutim, kod njih je sve to zaslađeno, ne postoji obični jogurt i onda su meni našli integralni tost i voće. Na snimanju sam rekla: „Joj ljudi moji, ovo će biti jedno od onih putovanja, gdje tek kad se vratiš, shvatit ćeš gdje si bio“. Dok si tamo, to živiš i prebrzo vrijeme prođe.
Mame i kćerke imaju neraskidivu vezu. U čemu Vam je kćerka najsličnija i kakav odnos kao roditelj nastojite izgraditi s njom?
– Ne mogu da se sjetim precizno kako je mene moja mama odgajala, ali mislim da ja sa svojom Sitom totalno drugačije radim. Drugačije je i vrijeme i ja sam drugačija osoba od svoje mame. Na neki drugi način posvećujem pažnju, o nekim drugim stvarima brinem više. Birajući između nekog obroka, važnije mi je da stignemo pogledati neku izložbu ili odemo na koncert. Mnogo svog slobodnog vremena posvećujem njoj. Moja mama Fatima nekad zna reći: „Ja tebe nisam ovako vodila“.
Padam od umora, ali nju odvedem na gimnastiku, na neki program. Mislim da to tako treba. Važno mi je da ima bogat vokabular, svoju misao. Ne branim joj mnogo stvari. Nastojim da imamo međusobno povjerenje. Svašta sam joj ponudila u životu. Odrekla sam se mnogo svojih stvari. Fizički je preslikana svoj tata. Tražim disciplinu, ali ni najmanje je ne obuzdavam. Ne otvaram uopće mogućnosti za apstraktne strahove. Ne počinju mi rečenice upućene njoj s negacijom. Neka ima svoj svijet.
Kada razmišljate o njenoj budućnosti, čega se bojite?
– Ničega. Niti njoj namećem neke strahove. Vjerovatno se nečega boji, ali nikada joj nisam otvarala tu mogućnost. Život će joj ionako donijeti nešto. Ništa svojim strahom ne mogu promijeniti od onoga što je njoj zapisano. Želim da se razvije u plemenitu, moralnu i merhametli osobu, da zna cijeniti. Ljutim se na nju kad uzme mobitel tokom jela. Hrana se mora cijeniti, to je malo i teško, te su godine. Što je najvažnije, ima svoj stav prema mnogo negativnih pojava u društvu. Tu sam ponosna. Neće tamo gdje su one nargile. Kad joj kažem da je neko mjesto fino, ona meni kaže: „Vidiš li ti šta tu piše i šta se tu radi, ne možeš prići koliko smrdi.“
Smatrate li da je naslijedila Vaš talent i da će nastaviti Vašim stopama?
– Istinski ne bih željela, zato što ovo nije nimalo lagano. Stalno zavisiš, ne vladaš svojim vremenom. Zahtjevno je iz raznih razloga. Ona jako voli fotografiju i članica je plesnog kluba „Just Dance“. Što se mene tiče, rekla sam joj: „Ja sam, Sita, toliko puta razmišljala o tome kako bi bilo fino da sam tako živjela u jednoj zemlji, učila jezik, upoznavala ljude, radila nešto, pa onda u drugoj isto tako“.
Suočili ste se s gubitkom voljene osobe, supruga Ivana. Postaji li ikada ijedan dan nakon toga, kada čovjek može osjetiti neku vrstu olakšanja?
– Teško je to reći. Ono što je činjenica jeste da je fizički odlazak strašno bolan. To je jedna praznina. Već sam sad naučila nositi se s tim. U martu će biti četiri godine od smrti mog muža Ivana. Bio je duhovit čovjek. I danas znam popričati s njim u mislima. Tačno znam kako bi dijalog izgledao, kako bi on prokomentirao neke stvari. Nedostaju mi naše večere. Divno je kuhao i on je bio najbolji kuhar na svijetu. Nedostaje mi. Ne mora niko vjerovati u to, ali nekoliko puta sam osjetila intenzivno energetsko prisustvo. Voljela bih i zbog Site i zbog sebe da je živ.
Kako ste saopćili Siti tu vijest?
– U trenutku kada je Ivan napuštao ovaj svijet, desila se slučajnost da je moja mama bila tu prisutna, a ja sam otišla po Situ na trening i koliko sam mogla povezati, u trenutku kada je on odlazio, Sita je pitala: „Je li tata danas bolje?“, ja sam rekla: „Pa eto, jeste“. Te večeri joj nisam rekla. On je umro 4. marta, a ona je 10. marta napunila devet godina. Sutradan sam joj tek rekla: „Sita, tata je otišao“. Jednostavno sam joj to saopštila. To je glupo sakrivati. Odjednom si svjestan da si jako odgovoran. Kada mi kažu da se moram čuvati, da imam dijete, ne znam, kako da se čuva čovjek od života? Ne možeš se odmah pomiriti s tim. Znala sam biti ljuta što je otišao. To su pomiješane emocije.
Vi ste ime koje je ušlo u domove širom BiH, kada se kaže Minka Muftić, to ime je dobrodošlo i u Banjoj Luci, i u Mostaru, i u Sarajevu… Kako Vi doživljavate svoju karijeru? Šta smatrate najvećim postignućem?
– Mislim da je u našim uslovima vrlo pretenciozno reći karijera. Radim posao za koji sam se školovala, to je moja profesija. Ja bih sada pilotirala. Volim otići u visine više nego bilo šta drugo. Stalno svojoj Siti govorim da treba biti pilot, ali ona nije ljubitelj visina kao ja. Kad god izađem vani, ako je nebo sivo, ja samo zažmirim i zamišljam trenutak kada se avion probije kroz oblake. Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj. Taj, i osjećaj u moru. Da ja imam neku vilu s bazenom, pa da kažem meni je ovo moja karijera dala, ali nemam. Ja sam žena s cekerima, šta ću ja pričati o karijeri. I neka sam ja to. Imate vi mnogo poznatih koji neće ni u tramvaj da uđu. Kada je moja Sita bila mala, nismo imali potrebe koristiti gradski prijevoz, a sada uđemo, provozamo se, neka se malo tih bacila nakupi.
Bez obzira što je od „Vize za budućnost“ prošlo toliko godina, i danas Vas vežu za lik Sene. Možete li mi prokomentirati taj fenomen? Mislite li da ćete se ikada osloboditi „tereta“ Sene?
– Vjerovatno neću. Meni nije palo na pamet da to može postati fenomen. Fascinantno je koliko to dugo traje. Očigledno je da sam ja Sena. Jedna sam od rijetkih koja uopće nije unovčila taj brend. I danas postoje tekstovi napisani za mene u monodramskom obliku, dvije ili tri monodrame. Nedavno mi je prijatelj rekao da to trebam uraditi.
Zašto volite Senu, zašto Vam je prirasla srcu?
– Simpatična je ona. Bilo je svega u vezi sa Senom. Ona mi dođe kao neko s kim sam išla u školu. Ona je moja umorukotvorina, ona je nešto što sam ja porodila. Bilo je nekih ideja oko nastavka, ali da li će se to ikad realizirati, ko zna.
Na ASU predajete govor, šta je najvrednije što biste voljeli da studenti glume nauče o ovom poslu?
– Govor je psihofizički proces i on se kao takav mora prihvatiti. Ali, ono što sigurno govor i gluma zahtijevaju, to je da glumac treba brinuti o svom tijelu i da se obrazuje. U današnje doba rečenice su postale polurečenice, teško se ljudi izražavaju, sve je to u nekim skraćenicama. Dijete kad mi nešto priča, pa hoće brzo da ispriča, kažem da stane, sabere se i fino rečenicu artikuliše.
Kako izgleda privatni prostor i vrijeme Minke Muftić?
– Ništa posebno. Budem u nekoj frci da završim sve poslove. Različito je kada radiš i kada ne radiš predstavu. Trudim se upotpuniti svoj dan. Imam obaveza i prema kući, djetetu, ali i prema sebi.