IntervjuNovosti

Tarik Filipović: S Lejlom sam dobio mir

Regionalna glumačka i TV zvijezda Tarik Filipović za naš magazin govori o monodrami “Ćiro”, otkriva koliko je i na koji način trener svih trenera učestvovao u stvaranju ovog autorskog projekta, koji je svoje pretpremijere imao u Travniku i Zenici, a potom će imati premijeru u Zagrebu. Tarik govori i o privatnom životu, braku s poduzetnicom i jednom od najljepših žena ovih prostora Lejlom, sinovima, i ljubavi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Nakon dvije pretpremijere u Travniku i Zenici, 03. odnosno 04. marta, monodrama „Ćiro”, koja je autorski projekt jednog od najpoznatijih glumaca i TV zvijezda u Regiji Tarika Filipovića, stiže 10. marta i u Zagreb. U glavnom gradu Hrvatske trener svih trenera će prvi put imati priliku pogledati na koji način je njegovu živopisnu ličnost, bogat život i karijeru portretirao popularni glumac.

– Jedna je stvar koju sam znao da želim napraviti, a to je da igram monodramu. Htio sam to probati već dugo vremena, međutim, ja sam čovjek koji voli partnera na sceni, jer nisam navikao glumiti sam. Ćiru poznajem dugo vremena i njegov život me jako zaintrigirao. Kroz druženje i sportske emisije, koje sam radio utjelovljujući njegov lik, palo mi je na pamet kako bi to bila jedna dobra predstava. Ne na razini gega, jer ni sam to ne volim, nego baš predstava koja ima sve dramaturške dijelove, glavu, rep, odnosno cijelu priču sastavljenu od smijeha i suza, pa sam tako krenuo i upustio se u ovo s prijateljem Antonijem Gabelićem. Pišem ovaj tekst već pola godine, a sada je pohranjen u glavi i to je to, predstava će 04. marta prvi put zaigrati pred publikom – kaže Filipović na početku razgovora.

Je li Ćiro imao priliku da pogleda neku od proba Vaše monodrame?

– Ćiro će predstavu prvi put pogledati na premijeri u Zagrebu, a njegov sin i neki njegovi saradnici su već gledali i jako su zadovoljni. Međutim, možda je i bolje da Ćiro dođe na gotovo.

filipovic5

 Da bi se napravila monodrama o životu čovjeka čiji sportski uspjesi su hvale vrijedni i odavno prelaze regionalne granice, a o njegovoj ličnosti je suvišno i pričati, ta osoba se mora dobro poznavati. Sjećate li se vašeg prvog susreta?

– Upoznali smo se 1998. godine, kada je Hrvatska bila na Svjetskom prvenstvu i kada je Ćiro iz Francuske donio bronzu. Tada je on imao običaj da dovodi svoje ekipe na predstave, pa smo se sretali i upoznali, a ponekad i družili. Stvarno sam mislio da ga dobro poznajem i onda sam kroz razgovore s njim, u kojima smo išli i do najintimnijih stvari, shvatio da ga u biti i ne znam. Kada ga ja ne znam, kako ga tek onda drugi ljudi površno doživljavaju. Uglavnom, stvarno smo nakon tih razgovora postali i prijatelji, i mislim da ga sada zaista dobro poznajem. Dao nam je i umjetničku slobodu, ne sumnjajući u nas. Ne voli Ćiro da ga se mnogo pegla. Kada mi je bio gost u emisiji, bilo je to: “Nemoj, sine, kakva proba, de da mi to odmah snimimo, sve će biti i onako ok” i mnogo smo slični u vezi s tim.

 A da ga već nisu godine savladale, pa mu prija opušteniji život, bez tog „peglanja”?

– Nema to kod Ćire veze s godinama. On je mladić za mnoge moje vršnjake, vjerujte mi.

Koje kvalitete kod Ćire najviše cijenite?

– Imamo taj neki sličan duh, valjda smo se rodili s ne mnogo kilometara udaljenosti zračne linije od Doca do Crkvica, tako da imamo taj jedan duh i naša druženja su na razini zezancije, kao i kod većine Bosanaca. Volimo se naći, smijati, ispričati i imamo to neko uzajamno poštovanje, tako da se osjećamo kao dio familije jedan drugom.

Budući da je Ćiro specifičan po svojim anegdotama i šalama, komunikaciji, odnosu prema medijima, poimanju spektakla i javne scene uopće, šta Vam je najteže bilo prikazati u njegovom liku?

– Najteže je bilo napisati tekst, a njegovu psihu i karakter već dugo kuham u sebi. Ljudi imitaciju smatraju površnom, a nekoga imitirati možeš površno dvije-tri sekunde, ali nekoga igrati, i to još dopuniti njegovim glasom, načinom razmišljanja i gestikulacijom, to je za mene umjetnost, te sam na tom tragu i radio predstavu. Izbjegavao sam vic, a pokušao sačuvati njegov šarm, te duhovite situacije i priče koje sam ubacio u tekst, zadržavajući razinu njegove duhovitosti i tu netežinu koju sam htio prikazati kroz život kakav je on prošao.

Ljudi ga stvarno površno doživljavaju, a meni je Ćiro jako drag i simpatičan, te ga doživljavam kao dio svoje porodice. Radovao sam se njegovim uspjesima i kada je otišao u BiH, bio sam presretan, pratio ga i često se čuo s njim, a on je to jako emotivno doživljavao. Žao mi je što moj „NK Čelik” nikada nije vodio, a bilo je nekih razgovora, ali je otišao „Slobodi”, pa bar je crveno-crni dres, opet mi je lakše (smijeh).

Da li se trener svih trenera obradovao informaciji da ćete se glumački baviti njegovim likom i djelom?

– Nije. Ćiro voli svjetla reflektora, ali ne voli ništa o sebi. Međutim, kako sam mu, vjerovatno, drag kao i on meni, tako mi nije stavio rampu kada sam to predložio. Meni je cilj bio da to izbacim umjetnički iz sebe, a bio bih presretan da on meni kaže: „Hvala, sine”, nakon što prvi put odgleda predstavu. Njegov sin je jako zadovoljan pa, kako kaže, jedna rečenica u mojoj predstavi – ne pada jabuka daleko od stabla, ni Bosanac od bukve. A Ćiro je i šmeker, šarmer, veliki kavalir i uvijek je doživljaj s njim provesti vrijeme.

 Koliko ste se s Ćirom savjetovali tokom pripremanja monodrame? Je li imao neke zahtjeve?

– Ćiro je sudjelovao u procesu tako što smo se nalazili u jednoj slastičarnici i tu smo sjedili, a ja sam nosio diktafon i snimao ga dok mi je pričao. Onda smo izvlačili neke crtice i „meso” koje nas je zanimalo, a ostalo je plod naše mašte i dramaturgije. Nije imao nikakve zahtjeve. Kod njega sam osjetio želju da mi izađe u susret, te da podijeli sa mnom nešto što nikada prije nije rekao. Jedan takav život ne može stati ni u 50 sati, a ja sam sve zgurao u sat i petnaest minuta, kao neki ljetni pljusak.

Dio ste glumačke ekipe filma Antuna Vrdoljaka „General”. U kojoj fazi je snimanje?

– Snimanje je počelo, a prvi dio snimamo u Livnu. Dobra glumačka ekipa, s Vrdoljakom sam odlično sarađivao i na filmu „Duga mračna noć”, pa se veselim i ovoj saradnji o životnoj priči Ante Gotovine, u kojem igram admirala Davora Domazeta Lošu.

 Svoje kvalitete ste potvrdili u mnogim sferama. Je li Vam išta preostalo kao izazov?

– Meni sve predstavlja izazov, jer kad nestane izazova; ne učiš, ne usvajaš novo, ne ideš dalje (niđe prispio, što kažu u Bosni). Tako da se nadam da mi se taj nerv neće ugasiti i neće doći do zasićenja. Ipak, mora se naći neki balans. A nakon monodrame ostaje filmski scenarij koji sam s Enverom Puškom završio i time ću se baviti kada bude vremena. Volio bih napraviti i jednu režiju, a možda i sam napišem tekst pa mi bude draže režirati, ali vidjet ćemo.

Kada je riječ o drugim strastima, izuzev glumačkog poziva, koje mjesto u Vašem životu zauzima nogomet?

– Zauzima veliko mjesto, kao što kaže Ćiro: „Kao mali sam zavolio fudbal, a cijeli sam život živio nogomet”. Tako sam i ja, inficirao sam se kao dijete, a odlasci na Bilino polje od sedme godine postali su konstantni u budućnosti.

Nekad je to imalo više od šarma, volim nogomet, ali imam mnogo zamjerki i ovo u šta se pretvara nogomet, prvo finansijski, vodi prema jednoj eksploziji, jer ovo stvarno više nema smisla. Ćiro je to dobro rekao za ona vremena kada se igralo s onom bubamara loptom, da je sirotinja s tribina gledala sirotinju na terenu i svi su uživali, a danas su na terenu preplaćene zvijezde i sve postaje važnije od igre. Definitivno je vrijeme da se vrati taj neki šarm, ali bez obzira na to, nogomet i dalje volim istim žarom i gledam sve utakmice koje stignem.

 Pokušavate li sinove zainteresirati za najvažniju sporednu stvar na svijetu?

– Oni su već davno bili navučeni, a onda su se ohladili. Prate tu i tamo, ali nisu ni blizu kao ja. Mislio sam da će mlađi sin biti kao ja, ali ga je počelo malo popuštati, iako i dalje trenira i prati pomalo sa mnom. MMA borci i te borbe su ga sada „uhvatile”, te je sad u tom fazonu.

 Kada smo se već dotakli teme porodice, mislite li da ste dobar suprug?

– To biste trebali pitati moju suprugu, ali bila bi, vjerovatno, iskrenija. Pokušavam biti ono što jesam i ono što bih trebao, a vjerovatno mi to ne uspijeva svaki put, ali pretpostavljam da sam dobar suprug.

 Šta činite kada se trebate popraviti u tom području?

– Ne radim ništa, iskreno. Uvijek se trudim biti pažljiv, imati poštovanja, razumijevanja i zauzvrat tražiti isto tako, barem ono minimalno. Mislim da je to receptura kod koje nema razloga za popravljanje. Ako ima ljubavi koja mijenja oblike, poštovanja i razumijevanja, mislim da je to to. Ne treba se previše truditi.

 Čime se u svom braku najviše ponosite?

– Čovjek svašta prođe i doživi, od razočarenja pa nadalje, ali nekako smo oboje mirni… Imamo neku staloženost, mirnoću i iskreno sam prodisao otkad život dijelim sa suprugom Lejlom. Deset godina smo u braku i nemamo nekih nervoza i nesigurnosti, valjda smo upotpunili jedno drugo.

 

Pratite nas na društvenim mrežama