Kad god bi trebali definirati svoj muzički ukus, mladi pjevači na prostoru bivše Jugoslavije, mahom bi kao uzore navodili Maju Odžaklijevsku i Barbru Streisand. Maja je od svog pojavljivanja na muzičkoj sceni tadašnje Jugoslavije bila istinski autoritet u muzici, zvijezda takvog kova da se nijedan veliki festival nije mogao zamisliti bez njenog nastupa. Bilo da je pjevala na Zagrebfestu, Šlageru sezone, Splitu, Mesamu, Hit paradi…, na svakom je ili osvajala nagrade ili imala zapažene nastupe. Kako je bila iskrena u svojim pjesmama, tako isto je vrlo otvoreno, bez bijelih rukavica govorila i o svom privatnom životu; razvodu roditelja, majčinom neslaganju da se bavi poslom koji je izabrala, pjevanjem, završetku svoja dva braka, iskušenjima, radostima, tugama, odgoju svojih dviju kćerki, te svim onim poteškoćama koje samohrano roditeljsvo sobom nosi. Razloge ove otvorenosti sigurno možemo tražiti i u porodičnom backgroundu i svemu što je naučila u svom skopskom domu.
– Nisam čovjek koji živi u zabludama. Život je svakom čovjeku bolan i svako ima pravo da se bori i da ga živi ili da ga okonča, ukoliko mu se ne dopada. Ja sam odabrala borbu. Život smatram privilegijom. Ma kakav on bio. A nikome nije ružičast. Sve je stvar individualnog shvatanja. Za nekoga je sramota ili „šta će reći narod” veoma bitna stvar. Meni nije. Ja živim svoj život. Ne živi ga niko umjesto mene. Sramota je krasti, ubijati, a nije sramota biti iskren. Sama nosim svoj krst i uvijek ću govoriti onako kako mislim. Uostalom, sami ste rekli, to mi je porodični background. Tako sam vaspitana – kaže Maja za „Azru”, koja je prije osam godina donijela odluku da okonča muzičku karijeru, te se više posveti sebi, svom miru, kćerkama Tei i Andrei, sedmogodišnjem unuku Luki… Da li je teškog srca donijela ovu odluku, pitam je:
– Nikada nisam donosila odluke na prečac. Nekada sam možda suviše razmišljala pa birala opcije za pogrešna rješenja, ali ne kajem se ni zbog čega. Vrijeme koje sam dobila penzionisanjem mi je bilo mnogo potrebno da savladam neke životne poteškoće, ali mi je žao što nisam dobila Nacionalnu penziju, da mi samo malo život bude lakši.
Posvetivši se Luki, kada je to bilo najneophodnije, tek da kćerka može da se uhoda i nastavi sama, bilo je od velikog značaja. S obzirom na to da sam malo zapostavila karijeru zbog djece, mogla sam laka srca da je prekinem zbog svega ostalog. A i savladao me umor. Neprekidno sam radila.
Danas je mnogo izvođača, i mnogi žele da se bave muzikom, no tek rijetki uspijevaju trajati duže od jednog hita, ili da žive komotno od posla koji rade. Šta jednu karijeru uopće čini velikom? I šta je potrebno da se izgradi karijera vrijedna pažnje?
– Mnogo sam govorila o tome šta je sve potrebno da trajete, ali možda nije zgoreg ponoviti nadolazećim talentima, a i onima koji su manje talentovani. Naime, ako ne prionete svim srcem na posao koji ste odabrali, on ne može biti uspješan i ne možete da trajete. Morate vagati, da vas nema previše, a ni premalo. Imajte mjeru u svemu. Naravno, nije ništa lako, pa ni građenje karijere. Moja se sastojala u tome da sam bila veoma oprezna pri izboru pjesama. Nekada sam neke pjesme odbijala, neke ponude za nastupe također, što se odrazilo na dalju saradnju s ljudima, ali nisam htjela da pravim kompromise i da se pojavljujem svuda i da pjevam svašta, odnosno ono što mi se nije dopadalo ili nije zadovoljavalo moje kriterije koje su mi postavili roditelji još u najranijem djetinjstvu. Ne znam koliko je moja karijera „velika”, kako kažete, ali znam da je temeljna i trajna. Zapečatila se. Znam da neću biti zaboravljena ni od novijih generacija.
Koliko danas imate vremena, želje, prostora da dajete časove mladim talentovanim ljudima?
– Moje veliko zadovoljstvo i radost su kada vidim da se neko svim svojim bićem posvećuje učenju i savladavanju prepreka. Nije dovoljno znati otpjevati pjesmu, tehnički. Treba učiti kako se ponašati na sceni, kako plijeniti i osvajati i ljude i prostor na kome nastupate, kako treba razgovarati s ljudima iz „sedme sile”, kako ne vrijeđati kolege. Sve je to sastavni dio ličnosti koja treba da prezentira negdje svoju zemlju. Prema tome, moji časovi su zanimljivi, a uporedo se mnogo toga nauči u smislu interpretacije. Ima mnogo mladih koji divno pjevaju, ali ih je teško slušati jer nemaju harizmatičnost. Za scenski posao morate biti harizmatični.
Čitajući Vaše intervjue, došla sam do Yugopapira i top liste 20 najboljih iz davne 1983., a na njoj između ostalih „Električni orgazam”, „Srebrna krila”, „Divlje jagode”, Vajta, Vi, Zana… Po čemu Vi najviše pamtite taj zlatni period? I za koji period karijere možete reći da ste bili najsretniji?
– Odabrala sam profesiju koju volim i nikada nisam bila nesrećna radeći ga, osim u periodu u kome je dominirala NEmuzika, a taj period se odužio na više od 20 godina. Neću ulaziti u problematiku toga, jer svako s iole mozga će znati koji su uslovi stvoreni, na vještački način, da bi se manipulisalo narodom. Srećom, duše se bude i ponovo, doduše na mala vrata, daje se prostor kvalitetu. Neko će možda komentarisati da sam negdje nezadovoljna plasmanom na tržištu, ali ne zaboravite da ja mogu da pjevam „tri note” bez opterećenja, ali neću. U narodu se to zove „može mi se”. Pogriješila sam samo što sam ostala na ovim prostorima i što me je na to natjerao patriotizam, a znam da bih bilo gdje (Amerika, Australija, Kanada) bila broj jedan, kao što je to danas Celine Dion. Eto, taj period koji spominjete je bio najproduktivniji i najperspektivniji, a ja ga nisam iskoristila za sebe. Ali, ne kajem se, jer sam bar našim narodima dala sebe do maksimuma.
Sjećate li se na šta ste potrošili svoj prvi honorar?
– Nisam ga potrošila (hahaha), uštedjela sam ga, jer sam ga i dobila u obliku nafilovane štedne knjižice. Naime, ’70. godine sam učestvovala na Omladinskom festivalu u Skoplju i dobila sam „nagradu za najbolju interpretaciju”, „nagradu publike” i „nagradu stručnog žirija”. To je bilo „prvo, pa muško”. Kasnije su se nagrade redale kao po defoultu.
Spomenuli ste da žalite što niste otišli u inozemstvo, voljela bih kada biste otvorili ovo poglavlje za naše čitatelje, i odgovorili da li ste sebi ikada dozvolili da se i u jednom periodu karijere ponašate kao diva?
– Eto, spomenuh to kao da sam znala šta ćete me dalje pitati. Stizale su komparacije sa svih strana, ponude da odem negdje gdje ću napraviti veliku karijeru i govorili su da sam „jugo” Tina Tarner, kao Barbra Strejsend itd., a ja sam samo htjela da ostanem ovde. Ja sam skromna i mislim da odabir profesije ne uvećava ljudima pozicije, već samo može da uveća ego, ukoliko je čovjek tome sklon. Jednostavno, nisam takva. Što je čovjek veći, on je jednostavniji. Pogledajte Zdravka Čolića. On ima stav da je svako ljudsko biće jednako bitno na svijetu. Zamislite, što me jako začudilo, gdje god smo nastupali, on je po sljedećem dolasku oslovaljavao ljude njihovim imenima, pamtio ih je. Za njega ljudi nisu bili samo broj obožavalaca. On mi je bio uzor, jer smo mnogo radili zajedno. Takav je bio i Kemica (Kemal Monteno). Zato se nikada nisam uzdigla, jer sam radila s divnim ljudima.
Prema svemu onome što sam imala priliku da pročitam, stičem dojam, da ste od svih uloga koje život može namijeniti ženi, izabrali prije svega biti majka. Imate dvije, sada već odrasle i samostalne kćerke. Starija vam je podarila i unučića Luku. Kada je riječ o odgoju, kakve žene ste od svojih kćerki nastojali napraviti?
– Od individue se ne može ništa „napraviti”. Morate joj dati prostor da postane individua. Parafrazirat ću Halila Džubrana koji kaže da smo mi lukovi, a naša djeca su naše strijele i kada jednom odapnete strijelu, ne možete očekivati da ćete joj odrediti put. Ona sama bira svoj put. Vi, kao roditelj, možete je slijediti, podržavati, a nikako joj ne možete sjeći krila ili navijati. Zato sam ja svoju djecu pustila da se razvijaju kako osjećaju, ali sam uvijek bila tu da im ukažem na to šta nije dobro ili da im pomognem kada im je pomoć neophodna.
Žena na Balkanu, bez obzira što je 2017. godina i što živimo u vremenu vrhunca civilizacijskih dometa, i dalje trpi svašta. Iza sebe imate dva braka. Šta kao žena nikada niste tolerirali u emotivnoj vezi? I šta je to što žena ne smije tolerirati kada je partnerski odnos u pitanju?
– Niko, ko iole drži do dostojanstva, ne smije tolerisati nasilje bilo koje vrste. Međutim, ja se nisam razilazila sa svojim partnerima iz tog razloga, već zbog toga što mi nisu parirali energetski. Kada ne postoji kompatibilnost, a to shvatite nakon izvjesnog vremena, zdravije je da se udaljite od partnera, nego da mu išta zamjerate i stvorite na taj način animozitet. Nerijetko ćete stvoriti odbojnost prema partneru ukoliko vam se ne dopada mnogo toga kod njega. Zato, jednostavnije je staviti na papir „za i protiv” i vidjeti šta će da prevagne. Ne smijete biti rob svojih emocija. Morate imati na umu da je emocionalna inteligencija sprega onoga što se zove „zdrav duh”. Kao takvi, nikada nećete napraviti grešku u odluci o ostajanju ili odlaženju iz veze i nikada se nećete kajati. Iz tog razloga sam danas prijatelj s ljudima iz mojih nekadašnjih veza, bilo bračnih, bilo vanbračnih.
Kako definirate ljubav?
– Ljubav je sinteza, prije svega poštovanja, pa povjerenja, imponovanja i fluida.
Bez tih elemenata ne može da se održi veza. Najbolje bi bilo kada bi sve bile zastupljene, ali to je veoma rijetka pojava. Ljubav je kada vam je duša otvorena da d?. Jedino tako može biti otvorena i da primi.
Da možete, biste li promijenili neku bitnu životnu odluku iz prošlosti?
– Da sam znala koliko će naša divna Jugoslavija doživjeti propast, otišla bih možda u Švedsku gdje je život veoma organizovan i gdje je pravi poredak. Mada, što više vrijeme odmiče, što više starim, sve manje žalim zbog bilo čega. Nekako, sve ima svoje opravdanje. Da sam nešto promijenila u mladosti, ne bih imala baš ovu djecu koju imam. Ne bih imala baš mog Luku danas. Srećna sam ja žena.
Evidentno je da ste njegovana žena, i da veoma vodite računa o svom izgledu. Čemu to najviše zahvaljujete? Koristite li posebne kreme?
– Jednom sam pitala moju kumicu, Tamaru Pavlović (koleginicu također), čime se maže kada ima tako divnu kožu, a ona me je posavjetovala da se ne izlažem pretjerano suncu, da se mažem čime stignem (puterom, jagodama, krastavcima…), samo da dovoljno hidriram kožu i da se smijem. Da, vjerujte mi, rekla mi je da se smijem. Smijeh je eliksir mladosti. Voda pomaže koži više nego što mislite, a kremice… manje-više. Nekada neke kremice začepe pore, pa nema nekog efekta osim bubuljica koje se poslije toga pojave. Savjetovala bih da se koristi sve što je priroda iznjedrila.
Prije nekoliko godina javno ste govorili o borbi za ozdravljenje svog unuka Luke. Mnogi roditelji, iz nekog razloga kriju autizam kod svoje djece. Lukinu autističnost ste doveli u vezu s vakcinom MMR, što mahom čine i drugi roditelji koji se suočavaju s autizmom. Šta je to što iz iskustva vlastite borbe možete savjetovati roditeljima koji su na istom putu kao i vi?
– Nisam ja kompetentna da dijelim savjete te vrste, jer to tržište nije dovoljno istraženo. Na klimavim je nogama. Ali, ono u šta su se uvjerili roditelji s kojima komuniciram, jeste da je MMR izazivač te užasne pojave. U međuvremenu, znamo da ima djece koja su primila tu vakcinu, ali nisu oboljela. I to sam shvatila, jer tek kasnije je objašnjeno da su djeca, prije vakcine, morala imati detaljan sistematski pregled i kada bi se ustanovilo da nemaju povišene leukocite, sedimentaciju, gliste (ili neke druge parazite), kada bi njihov organizam bio potpuno zdrav, onda ne bi imali reakciju u vidu autizma. Prije svega bi pedijatri trebalo da se pozabave ispitivanjima kod svakog djeteta posebno, pa tek onda da se dozvoli da se dijete vakciniše. Osim toga, ne razumijem zašto je to zakonska obaveza prema kojoj podliježe kazni svaki roditelj ukoliko odbije da vakciniše dijete. Pobogu, ne prijeti nam bolest velikih boginja. Nadam se da će svaki roditelj razumjeti šta treba da radi, jer je bilo slučajeva da pedijatar nije propisao vakcinu ukoliko je roditelj tražio da pedijatar garantuje da dijete neće oboljeti od autizma. Čudni smo mi ljudi. Potpadamo pod eksperiment farmakomafije, ne razmišljajući kakve će to izazvati posljedice.
Kako izgleda privatni prostor i vrijeme Maje Odžaklijevske?
– Živim skromno u 52 metra kvadratna, okružena djecom, knjigama, muzikom i prijateljima. Ništa od svega neću ponijeti na onaj svijet kada budem odlazila (daj Bože da to ne bude skoro) i zato smatram da stvari služe meni, a ne ja njima. Majka mi je uvijek govorila: „Što više imaš, veći su ti problemi”. Potpuno je bila u pravu.
Foto: Magazin Hello