I dalje volim da uzmem olovku i papir pa napišem pismo, da nekim damama kupim cvijeće, te radim stvari koje sam i prije radio. Još mogu da izgovorim poneki stih dok plešemo.
Popularni crnogorski glumac, Milutin Mima Karadžić, posljednjih godina pažnju bh. publike drži serijom “Budva na pjenu od mora”, u kojoj je ostvario glavnu ulogu biznismena Save Bačića. Uz Dragana Đurkovića potpisuje se i kao producent serijala. Mima Karadžić gotovo nikada ne pravi pauzu u poslu, nakon jednog uspješnog projekta, obično se niže novi. Na televizijskim ekranima tako ćemo uskoro mati priliku gledati novu seriju „Komšije” u kojoj je i Mima dio glumačke ekipe. Jedan od najpoznatijih i najpopularnijih glumaca s ovih prostora, ovoga puta otvoreno i iskreno nam govori i o drugim segmentima života, izuzev poslovnog. U svom stilu nam opisuje i svoju, do sada nepoznatu romantičnu stranu.
– Serija „Komšije” emituje se na RTS-u, a u pregovorima smo da se prikazuje na RTCG. Zvat ćemo i FTV, pošto s njima sarađujemo, da vidimo možemo li i tamo da napravimo neku priču. Sve u svemu, predivna serija sa sjajnim glumcima. Kućna je varijanta, epizoda traje 30 minuta i za neku je kasniju varijantu. Ovdje se prikazuje u 22 sata uvečer – kaže Mima na početku razgovora za naš magazin.
Koja je radnja serije „Komšije”?
– Slikarka i violinist u filharmoniji, dvoje ljudi koji su već dokazani u svom poslu, odluče da kupe kuću van grada, u predivnoj prirodi, te da žive, rade i stvaraju u toj prirodi. To i urade, kupe kuću i sve podsjeća na bajku, osim komšija. Komšije su stoka s jedne strane i druge strane, a ja igram jednog od tih komšija. Duhovito je i zanimljivo.
Često čujemo da na našim prostorima nema dovoljno posla za glumce. Vi kroz svoju producentsku kuću, zajedno s bratom Milanom, omogućavate glumcima da dođu do posla.
– Mi jako puno radimo. A da ima veliki broj glumaca, to je definitivno tačno. U našoj zemlji, a pod tim mislim na cijeli region Jugoslavije, nema mjesta za sve glumce. Mi u svakom projektu zapošljavamo 20-30 novih ljudi. Zovemo glumce i iz Zagreba, Sarajeva i nemamo taj problem.
Svugdje u svijetu gluma se završava uz još neki posao. Radite taj posao i idete na kastinge, pa ako vam se posreći glumite, a ako ne, onda radite ono od čega već živite. Kod nas su glumci postali socijalni slučajevi kad je o tome riječ, pa je tu teško pomoći i žao mi je što je tako. Opet ću da kažem za cijeli Region, mi smo jedan nekulturan narod. Kada bi se pitali naši političari i ovi koji vode države, ne bi ni postojali pozorište, kino, opera niti balet. Mislim da ni oni, ni njihove porodice ne idu da gledaju to. Čini mi se da ljudi moraju za to da se izbore, inače ćemo ostati u žešćem zaostatku. To se vidi kada odemo prema Austriji, Njemačkoj… Ako idete autom i uđete u Sloveniju, sve je na fenomenalnom nivou, kada nastavite dalje u Hrvatsku, sve pada za jedno 2-3 stepenika, u Srbiji padne za 6 stepenika, a kada uđete u Bosnu padne za jedno 12 stepenika ka dolje, nažalost.
Brat Vam je poslovni partner, kakav odnos imate?
– Milan i ja radimo jako puno zajedno, može se reći da radimo odlično i nemamo nikakav problem. Nas dvojica se svađamo na snimanju svakog dana i prosto je nezamislivo da snimamo cijeli dan, a da se ne posvađamo. Mi smo samo eksplozivni, on vrišti na mene, ja na njega i to traje dvije minute, i tako radimo, evo skoro 30 godina. Nikada se nije desilo da je neko drugi trpio zbog toga, niti da neki projekt nije izašao zbog toga. „MM produkcion” radi jako dobro i bez ikakvih problema i svaki posao koji smo počeli smo i završili. Moram vam priznati da jedva čekam da u BiH dođe film „Biser Bojane” i mislim da će jako mnogo da se gleda.
Jeste li vezani za porodicu? Koliko vremena provodite s njima?
– Da, da vezani smo. Tu je naša sestra, njena i Milanova djeca. Najmanje jednom sedmično imamo zajednički ručak ili večeru. To prosto mora da bude i to nam je ostalo još dok je majka bila živa. Ljeti smo svakog dana zajedno. A meni dan prvo počinje tako što zovem sestru da vidim šta rade klinci, gdje su i je li se koji posvađao s djevojkom… Sve to pa onda radni dan.
Dugo godina radite kao glumac, ali i kao producent. Osjetite li ponekad zasićenje i umor od svog posla?
– Nema tu zasićenja, to je moj posao. U jednom trenutku osjetio sam zasićenje u pozorištu i izašao sam iz njega. Bio sam 25 godina u Ateljeu 212 i izašao sam iz njega, ne zato što sam se zasitio kao glumac nego prosto od toga da budem službenik neke kuće, to mi se nije dopalo. Onda sam počeo da radim sam, što ne znači da neću raditi u pozorištu. Hoću naravno, kao gost i igrat ću svoje predstave.
Jeste li po prirodi radoholik ili ste nalik onom tipičnom Crnogorcu iz viceva?
– Moram da vam priznam da više ne znam kako izgleda tipični Crnogorac. To je kao kad se kaže boem, a danas boema nema. Boem je mogao da sjedi po dva, tri dana u kafani, da pije vino i da lupa stihove ili priča viceve, a ko danas ima para da sjedi tri dana u kafani? Nema niko, tako da onaj ko zarađuje mora da radi, a onaj koji ima vremena da sjedi u kafani nema para za piće i to je nekako vezano. Tako mislim da je i tih tipičnih Crnogoraca sve manje i manje. Jednom prilikom sam kriminalca pitao kako je uopšte počeo, kaže on pa nisam ja počeo zato što sam htio nego zato što sam morao. Pa i ja sam tako počeo da radim zato što sam morao. Taj posao jedini imam i taj posao jedini radim. Nemam ja tu neku veliku filozofiju, a da nemam šta da radim, radio bih ja mnogo toga. Volio bih ja i neke druge poslove da radim.
Koji su to poslovi koje biste radili da niste glumac?
– Bio bih sjajan kuhar i volio bih to da budem, ali nemam vremena da se bavim time. A i kasno je da se mijenja profesija.
Dugo godina u medijima nosite etiketu najpoželjnijeg neženje. Šta mislite o tome?
– Tu etiketu mi je prišila žuta štampa i to je izmišljotina. Biti neoženjen isto je stanje kao i biti oženjen i nemam tu nikakav problem. Tako je, kako je. A i kako u 60. godini biti najpoželjniji?
Iako smatrate da niste najpoželjniji, ipak osvajate mnoge žene. Je li romantika ono čime ih pridobijate?
– Romantik si sam u sebi, romantik si koliko jesi. Ja i dalje volim da uzmem olovku i papir pa napišem pismo, da nekim damama kupim cvijeće, radim neke stvari koje sam i prije radio. Još mogu da izgovorim poneki stih dok plešemo, i ja to volim.
Mislite li da ovaj brzi način života odnosi romantiku, te da polako izumiru džentlmeni?
– Vjerovatno da sa svim ovim pojavama izumiru džentlmeni. Sjedio sam jedne večeri u restoranu i sedam prelijepih djevojaka sjedi za jednim stolom, ne znam da li je to neka „gay populacija” ili je to sad moderno, i sve gledaju u telefon. Prosto nisam mogao da vjerujem. U tom lokalu bilo je 70 posto djevojaka i 30 posto muškaraca, i te djevojke su naprosto same. Došao je taj neki „nej…čki” period. Mislim da su muškarci u potpuno nekom drugom fazonu, zanima ih da „duvnu”, šmrknu, igraju igrica i da se ne pale više na te djevojke koje napraviše klovnove od sebe, stavljajući grudi, usne, noseve, probijajući svaki dio tijela, tetovirajući se i šta sve ne. Sve rade da bi privukle pažnju, a ta pažnja se ne privlači zato što muškarac, tamo gdje ga je babica prvi put pogledala kada ga je porodila, nije dobro očigledno sam sa sobom.
Može li čovjek voljeti više puta?
– Stvarno može. Čovjek se zbog toga razlikuje od životinja, ima osjećanja i razumno to zna da presloži u svojoj glavi. Bio bih vrlo nesretan da nisam volio više puta i da se ne nadam da ću voljeti opet. Sve su to vrlo različite ljubavi, ali to ne znači da je jedna veća od druge. Ne znam, možda postoje ljudi koji su voljeli jednom i ne mogu opet, meni je žao što je tako, ali ja mogu. Iako mi neko kaže ti onda ne voliš na pravi način, pa dobro neka on voli na pravi način jednom, a ja ću na svoj način više puta.
Kakve žene poštujete?
– Prije svega, poštujem ženstvenost. To je nešto što je fantastično, to nije pitanje samo ljepote.. A žena kada je ženstvena, sve to nosi sa sobom. Ni plastične operacije, niti bilo šta tu ne pomaže ako nema ženstvenosti. Neke žene nemaju ženstvenost u ponašanju, nemaju u koraku, u pogledu, nema je negdje u svom biću i onda je to veliki problem. Ništa ne znače grudi, dupe ili bilo šta.
Žalite li za nečim što niste uradili, a mislite da ste trebali?
– Ne razmišljam mnogo o tome da li sam nešto promašio, što nemam djece ili što ih možda imam, a da ne znam. To je već neka druga priča. Odrastao sam pored četvero djece, bratove i sestrine, i osjećao sam ih isto koliko i oni. Imao sam svu njihovu ljubav i oni moju, a imamo je i dalje. Neke stvari se dese, neke ne dese. To ne možeš da naručiš. Nemam vremena ni da razmišljam da li za nečim žalim ili ne. Za 20 minuta idem na snimanje, večeras idem za Novi Sad, u 21 sat imamo žurku na nekom salašu, tu su tamburaši i neka čuda. U toku noći se vraćam kući, pa prekosutra opet idem u inostranstvo na premijeru filma, pa se vraćam, pa snimam, pa opet putujem… To je nekako život i tako ga živim.
Kad god imam vremena izađem s nekim, više volim da to bude žensko nego muško društvo, volim da oko mene budu neke lijepe žene, to je neka moja narav i životna priča. Život je ispunjen onoliko koliko ga ti ispuniš, a ja ispunjavam život onako kako želim. Pitanje rada je jedno, a pitanje vremena je drugo. Možeš da imaš novca koliko hoćeš, ali ako nemaš vremena, onda je muka živa. Prošle godine sam sjeo u Budvi te krenuo za Beograd, i putovao 18 dana. To se zove imati vremena. Stigao sam čak i do središnje Italije. To sam sve išao tako da vidim ovog prijatelja, da se javim ovoj djevojci – usput mi je. I tako se desi 18 dana putovanja na relaciji Budva – Beograd.
Mnogo radite, a za šta uvijek nađete vremena? Kojim aktivnostima se najradije bavite?
– Treniram svakog dana, traka, sauna, bazen, udaram džak. To je sat za mene svakog dana. Pijem svake noći i moram da treniram da bih to vino izbacio iz sebe. Četrdeset godina svakog dana treniram, a svake noći pijem.
Na koji još način brinete o svom zdravlju?
– Osim treninga, hranim se poprilično lagano. Živim na salatama i raznim sirevima, i ne volim tešku hranu. Odem s vremena na vrijeme i na neki pregled.
Često putujete, kako privatno tako i poslovno. Imate li omiljenu destinaciju koju smatrate oazom mira?
– Definitivno je to Ada Bojana, a druga relacija je Portorož – Koper – Izola – Trst, gdje uz sjajno društvo uvijek rado idem.
Zašto je dobro biti Milutin Mima Karadžić?
– Kada uđete u neku salu gdje je prisutno više od 400 osoba, provedete dva sata gledajući film ili predstavu u kojoj igra Mima Karadžić, i salu napustite bar s dva milimetra pomjerenim ustima ka osmijehu, to je to. To vam nikada nijedan predsjednik države ne može priuštiti, a Mima može, i zbog toga je dobro biti ja.
Čime se, od do sada postignutog u životu, najviše ponosite?
– Brat, seka i ja napravili smo taj neki porodični život, s djecom, s odnosom prema majci i postali smo, što bi se kod nas reklo, jedna dobra i čestita porodica. Napravili smo mnogo toga u poslu; serija, filmova, predstava i dvije karijere izgradili, a da nikoga u poslu nismo prevarili, povrijedili, što se kaže mrava nismo zgazili. Naša sestra je uz nas, bili smo i ostali porodica. Ona vodi našu firmu, neko je ko je glas razuma u svemu tome, iako je najmlađa.